VELIKI INTERVJU

Josip Bajuk, prof. fizike u mirovini: ‘Da nisam profesor, sigurno bih bio tišlar ili cimerman’

Mnogi kažu da je Josip Bajuk jedan od najboljih profesora fizike kojeg je Međimurje iznjedrilo u proteklih stotinjak godina. Što je postao upravo profesor, zahvalan je svojim učiteljima u Područnoj školi Zasadbreg, Zlati Kovačić Resman i Stjepanu Medvedecu te Ivanu Zebiću, prof. fizike u Učiteljskoj školi u Čakovcu. Oni su najzaslužniji za to što on jest i što je bio kao aktivan učitelj.

Pripremajući se za intervju s profesorom Josipom Bajukom iz Zasadbrega, računao sam kako ću s druge strane imati izvrsnog fizičara, matematičara i kemičara, no nikako se nisam nadao da će me osvojiti i zainteresirati za fiziku koju nisam nikada volio. Kao i matematiku, naravno, jer to su dvije znanosti, a u školi nastavni predmeti blisko povezani kao sestre blizanke. Ispalo je obrnuto.

Četiri i pol ure slušao sam te tu i tamo komentirao njegovo znanje o fizici, posebice o svemiru, dakle planetima, zvijezdama, Suncu i o mnogo čemu drugome. Bajuka poznajem od osamostaljenja Hrvatske, premda sam i prije čuo za njega, ali više za njegova oca koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Zasadbregu bio predsjednik Mjesnog odbora i ubirao dinare za gledanje televizije u školi, meni za gledanje športskih događanja, poglavito nogometnih utakmica između Dinama i srpskih klubova.

Kada sam ga upoznavao, ispričao mi je kako je kao desetogodišnjak bio sluga kod jedne bogataške obitelji u Merhatovcu i kako je kasnije osam godina iz Zasadbrega pješice hodao u školu u Čakovec, često gladan i bez adekvatne odjeće i obuće. Nisam do sada znao da je u najranijoj mladosti u dječjoj igri izgubio lijevo oko i kako je zbog toga doživljavao tijekom odrastanja mnoge neugodnosti. Ne pamtim da sam ikada s nekim tako dugo razgovorao, postavio tolika pitanja i uživao u razgovoru, uz čašicu Bajukove izvrsne rakije vilijamovke.

Nisam ga pitao gdje i kada je upoznao suprugu Katarinu, nastavnicu hrvatskoga i ruskog jezika u miru, iz susjednog Malog Mihaljevca koja mi je rekla: “Moj Joža ima zlatne ruke. Sve što je ovdje izrađeno od drva njegovo je djelo. K nama rijetko dolaze majstori.” Naime, sve što ima na lijepo uređenom gruntu, velikom voćnjaku, u krasnoj kući i bogatoj knjižnici s oko 1000 knjiga smještenih u šestmetarskom regalu, zvjezdarnicu i dvometarski teleskop (najveći u sjeverozapadnoj Hrvatskoj), izradio je sam po svojim proračunima i nacrtima, uz podršku supruge, kćeri Lidije i sina Ervina, te pomoć prijatelja i rodbine.

Da nisam profesor, sigurno bih bio tišlar ili cimerman

Odrastati u poslijeratnom vremenu svakovrsnih oskudica u zaostalom Zasadbregu, u siromašnoj obitelji i još s tjelesnim hendikepom i postati profesor mnogima omražene a njemu najdraže fizike, matematike i kemije… uistinu nije lako i samo tako. Pitam Bajuka što je bilo odlučujuće da postane učitelj.

– Moja majka je kao osamnaestogodišnjakinja 1926. godine iz Zasadbrega otišla u Karlovac i našla zaposlenje radeći kućne poslove u jednoj bogatoj obitelji. Nakon deset godina se osamostalila, udala, rodila sestru, brata i mene 1944. godine, proživjela je s nama strahote razaranja i kraj rata… Vratila se s obitelji k svojima u Zasadbreg 1946. godine i još donijela na svijet sestru i brata. Živjeli smo skromno i siromašno. Mama je kasnije dobila posao podvornice u školi i bilo nam je nešto lakše. Sa šest godina krenuo sam u školu.

Imao sam sreću da sam na samom početku školovanja imao izuzetnu i najdražu mi učiteljicu Zlatu Kovačić Resman. Ona me je naučila najveću čaroliju i podarila mi otkriće do kojeg je došao ljudski rod u prošlim milenijima – čitati i pisati. U trećem i četvrtom razredu također sam imao izuzetnog pedagoga i učitelja Stjepana Medvedeca koji je potaknuo plamen, razbuktao vatru moje znatiželje i usmjerio me ka knjigama i čitanju gdje sam nalazio odgovore i smirivao napetosti odrastanja.

Lijepo je pisao, crtao i uređivao panoe, a u razgovoru je koristio mudre misli i uzrečice kojih se i danas sjećam: “Dok ozbiljno šutiš, mnogi misle… da, imaš o nečemu šutjeti. Nikada se ne svađajte s neznalicom, oni koji vas promatraju, neće vas razlikovati! Duboka i tiha rijeka teče mirno, a misaoni čovjek govori polako! Tko je u mladosti nad knjigom savijen, taj u starosti uspravno hoda! Dok šutiš, ispadaš filozof, a kada progovoriš, možeš ispasti…!”

U zaostali i blatnjavi Zasadbreg učitelji su od 1945. do 1955. godine dolazili po kazni ondašnjih rukovodilaca. Nisu oni nešto skrivili ili nečasno postupali. Imali su petlju i nisu se bespogovorno pokoravali stavovima i zahtjevima ondašnjih polupismenih vlastodržaca. Bili su obrazovani, stručni i svjesni svojih vrijednosti, a takvi se ne daju gaziti. (Detaljnije o tome može se naći u mojemu članku objavljenom u HKK 2017.). Bio sam izuzetno radoznalo dijete. U odrasloj dobi majka mi je pričala da sam ju izluđivao svojim pitanjima.

Posebno su me fascinirali tehnički uređaji kada sam ih prvi put vidio: parni stroj za pogon vršalice (lokomobil), vatrogasna štrcaljka, traktor, kamion, lokomotiva, fotoaparat, radio na baterije… Danima sam neprekidno razmišljao o njima. Jedan događaj iz 1950. godine mi se duboko urezalo u sjećanje. U Zasadbreg su cijelo ljeto svaki dan dolazili vojnici na pašnjak u blizini kuće gdje smo stanovali. S toga mjesta i danas je odličan pogled na Lendavske  i Mađarske brege.

Na tronožne stalke postavili su neke cijevi i kroz njih gledali spomenute bregove i stalno zapisivali. Mene je to jako zaokupilo i gorio sam od znatiželje. Danima sam s desetak metara udaljenosti sjedio u travi, gledao u njih i pitao se – što to oni gledaju i što vide? 

Valjda potaknut mojom strpljivošću i znatiželjom,  jedan se oficir okrenuo prema meni i upitao: – Želiš li i ti gledati kroz dalekozor? Doletio sam do dalekozora, popeo se na kutiju koju mi je podmetnuo, nešto je podešavao i šarafio… Kao na dohvatu ruke vidio sam listove na krošnjama, crjepove na kućama, ljude kako hodaju u vinogradu… Bio sam fasciniran i uzbuđen i danima poslije pričao o tome svojim bratićima i drugim vršnjacima. Nitko mi nije vjerovao. (Danas znamo da je to bilo opasno razdoblje Informbiroa i sukoba komunističkih diktatora Tita i Staljina.)  

Nakon završetka 4. razreda učitelj Medvedec je pitao moju majku: Kamo će dalje Jožek u školu? Kam i drugi dečki idu, u Sloveniju izučiti zanat! I meni je izgledalo prihvatljivo ‘vučiti se za tišlara ili cimermana’. Ali učitelj je spomenuo majci moj hendikep s okom i da sam sposoban za nešto bolje i daljnje školovanje.

Ujutro 1. rujna 1954. godine došao je u naše dvorište, posjeo me na repicu bicikla i bosonogog u kratkim hlačama odvezao na upis u 5. razred I. osmogodišnje škole u Čakovcu. Svi daljnji koraci u mome životu bili su integrirani u meni i definirani do današnjeg dana. Eto, da me učitelji nisu usmjerili na daljnje školovanje, danas bih bio tišlar ili cimerman, zvanja koja cijenim i danas takve poslove sam obavljam.

Ramušćak je bio sjajan župan, a Breglec uporan gradonačelnik

Demokratske promjene ranih 90-ih minulog vijeka dovele su Bajuka na mjesto ravnatelja Srednjoškolskoj centra u Čakovcu, a nakon njegovog razdvajanja za ravnatelja Gimnazije u Čakovcu i kasnije za pročelnika Županijskog ureda za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu. Tijekom njegovih dvaju mandata posložen je ustroj osnovnih i srednjih škola, te  započela obnova i izgradnja školskih zgrada, športskih dvorana, dječjih vrtića, crkava i župnih dvorova. Svakih nekoliko mjeseci se nešto dovršavalo i blagoslivljalo.

Svećenici su radili više nego ikada prije i poslije. Zadnjih osam godina, do odlaska u punu mirovinu sa 65 godina života i 45 godina radnog vijeka, bio je vanjski suradnik i tajnik Visoke učiteljske škole u Čakovcu (danas Odsjek Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), gdje je značajno doprinio obnovi i materijalnom uređenju zgrada, okoliša i opreme, te stjecanju najvišega sveučilišnog statusa ove ustanove.

– Da, sjajni čovjek i župan Marijan Ramušćak imenovao me za pročelnika i na njegov prijedlog izabran sam u Poglavarstvo Međimurske županije. Premda je bilo ratno vrijeme, puno smo obnavljalili, gradili i dograđivali. Mi Međimurci u svemu smo bili ispred drugih i stoga su nam projekti prolazili. Po dva puta sam tjedno odlazio u Zagreb ministrici Ljilji Vokić koju smatram najboljom ministricom prosvjete i športa od svih ministara toga resora od 90-ih do danas. Ponekad sam išao sa županom Ramušćakom i potom mi je bilo puno lakše.

Ministrica je gotovo sve naše zamolbe i projekte prihvatila. Slično je bilo i s ministrima Božidarom Pugelnikom i Vladimirom Strugarom. Tvrđi je bio ministar financija Borislav Škegro, premda je na kraju temeljem mojih argumenata popustio. I u Uredu sam imao stručne i radišne suradnike: Žarka Katića, Eda Pongraca, Antuna Jelenića i Josipa Zbiljskog.

Gradonačelnika Dražena Bregleca pamtim kao vrlo upornoga i skrbnog, posebno u vrijeme gradnje športske dvorane. Nekoliko puta smo zajedno išli na dogovore izvođaču radova Varaždinskom kombinatu Zagorje i u Zagreb kako bismo ishodili što povoljnije financiranje izgradnje Školske športske dvorane u Murskom Središću. Među posebne svoje uspjehe ubrajam izgradnju školske zgrade Osnovne škole Prelog i osnivanje Srednje škole u Prelogu. U tome sam posebnu pomoć i podršku imao od ravnatelja škole Stjepana Pandura i gradonačelnika Alojzija Šestana.

Odlično smo surađivali i s prvim varaždinskim biskupom msgr. Markom Culejem, koji je mene i suradnike hrabrio i poticao te dolazio kamo god je stigao. U Štrigovi prigodom svečanog otvorenja i blagoslivljanja novoizgrađene školske zgrade početkom nove školske godine u rujnu 1999. izrekao je ove antologijske rečenice: “Nikada u povijesti Međimurja nije se dogodilo da bi se istovremeno gradile i u istom danu otvorile i predale na uporabu učenicima i učiteljima dvije nove škole kao danas – najprije u Kuršancu, a sada u Štrigovi.

To je uspjelo prof. Bajuku jer je često i dva puta tjedno odlazio u Zagreb, obilazio ministarstva i uporno molio i uvjeravao ministre prosvjete i financija i njihove suradnike, da su ti školski objekti najpotrebniji i najvažniji za opstanak i budućnost spomenutih naselja, da ne moli za sebe, niti za profesore – već za vašu djecu, kako bi uvjeti njihovog školovanja u svakom dijelu naše Domovine bili ujednačeniji i sadržajniji!” Žao mi je što danas više ne gori isti žar i ne živi zajedništvo u sveukupnome međimurskom i hrvatskom društvu.

Perko i Zanjko htjeli su rušiti stari farof, današnji ukras Općine Sveti Juraj na Bregu

Profesor Bajuk jedno je vrijeme bio predsjednik 4. saziva Općinskog vijeća Sveti Juraj na Bregu i to u trenutku kada su se trebali raščistiti godinama nagomilani problemi. Stari Farof propadao je s urušenim zapadnim zabatom i dijelom krovišta i čekao milost Božju da se netko osvrne na njega. Financijske makinacije i korupcijske malverzacije te sprege u radu prijašnjih i tadašnjih načelnika dovedene su do vrhunske drskosti i nekoreknosti.

Trebalo je promijeniti neodržive nazive ulica u Lopatincu i Malom Mihaljevcu, te provesti imenovanja ulica u ostalim naseljima u kojima to nije bilo provedeno. Bilo je to zasigurno najteže razdoblje u čitavoj političkoj karijeri prof. Josipa Bajuka, koji je kao član HDZ-a od osnivanja bio biran u prvi saziv Gradskog vijeća Čakovca i 3. saziv Skupštine Međimurske županije.

– Bio sam županijski pročelnik na početku prvog mandata kada sam u rujnu 1993. godine načuo da načelnik Općine Sveti Juraj na Bregu Stjepan Perko i predsjednik Vijeća Milan Zanjko žele bagerom do temelja srušiti Stari Farof i šutom jednostavno poravnati grabu niže iza njega. Brzo sam reagirao i potaknuo podžupana Stjepana Škrobara i općinskog vijećnika Zdravka Moharića, te smo uspjeli alarmirati Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Varaždinu, zaštiti građevinu i spriječili djelovanje primitivnih neznalica s barbarskim namjerama. Razumijevanjem župana Marijana Ramušćaka Međimurska županija je sa 600 tisuća HRK pomogla najhitniju sanaciju oba zabata, krovišta, temelja i statike zgrade.

Tako je spašen od devastacije i uništenja taj “biser baroknog graditeljstva” i osim Župne crkve najvrednija građevina u Općini Sveti Juraj na Bregu. Nažalost, tako je stajao netaknut idućih 15 godina, do 12. rujna 2007. godine kada je općinsku vlast preuzeo II. (novi) sastav Općinske koalicije HDZ-a, HNS-a, HSLS-a i HSU-a s načelnicom Dragicom Vugrinec i predsjednikom Vijeća Brankom Klobučarićem. Među prioritetne programe za realizaciju do kraja mandata 2009. godine za unutarnju i vanjsku obnovu i opremu namještajem Starog Farofa planirana su financijska sredstva iz Općinskog proračuna u iznosu od 1,5 milijuna HRK. Odlukom novoizabranog Općinskog poglavarstva za voditelja realizacije toga programa imenovan je član Poglavarstva i poduzetnik Dragutin Turk.

Taj posao je obavio visokostručno na zadovoljstvo i radost svih nas koji smo u njemu sudjelovali. Svečano otvorenje je uz nazočnost županijskih i općinskih čelnika domaćina i okolnih općina, varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka, svetojurskog župnika preč. Ivana Kozjaka i župnika okolnih župa… upriličeno za 20. prosinca 2008. godine. Varaždinska županija je ustupila Općini na korištenje istinskog ljepotana u kojemu će idućih 50 godina biti smještena Općinska uprava. Nadam se da će se budući dobri i mudri ljudi prije isteka dogovoriti i produljiti Ugovor o korištenju, a ovi današnji s kojima sam se nadmetao, neka se kada dođu u te svete prostore, posrame svojih rušilačkih i sebičnih stavova i postanu bolji ljudi.

Eto, još i danas me prođu trnci kada se sjetim što sam sve doživio i na kakav primitivizam, gramzljivost i bezobrazluk nailazio od pojedinih ljudi, koji su obnašali čelne funkcije u našoj Općini, a i kod većine općinskih vijećnika. Načelnik Zoran Šarić, njegov zamjenik Davor Križaić i administrativna djelatnica Vera Grabar od srpnja 2005. do kolovoza 2007. nezakonito su iz Općinske blagajne otuđili nešto manje od 400 tisuća kuna. Kakva neodgovornost, nepoštenje i nemoral – uzeti iz Općinskog proračuna kao u samoposluzi i odšetati trijumfalno kroz glavni izlaz. Nakon tri i pol godine pravomoćnom presudom proglašeni su krivi i uz uvjetnu kaznu s kušnjom, trebali su vratiti otuđeno do zadnje lipe.

Jednako je ponižavajuće što članovi VMO nisu pristali na promjenu naziva ulica, za što sam se posebno spremio argumentima i pojašnjenjima. Pitao sam ih – po čemu su za ovaj dio Hrvatske zaslužni Josip Broz, Edvard Kardelj, Ivo Lola Ribar, Rade Končar… i drugi ,koji nikada nisu bili u ovom kraju. Postajali su sve žešći u obrani tih jugoslavenskih likova i komunističkih diktatora. I danas sam zbog toga tužan. Jednako sam tužan što nismo uspjeli odijeliti naselje Sveti Juraj na Bregu, od dijelova Lopatinca, Vučetinca, Pleškovca…, kako bi Općina imala uporište i logičnost zvati se Sveti Juraj na Bregu. U Lopatincu, Frkanovcu i Malom Mihaljevcu su me izvrijeđali i zgrozili svojim “f truc stavovima.”

I ne čudi me zašto nitko već deset godina nije niti pokušao nešto promijeniti. Ovim krajevima još lutaju petrificirane okamine prošlosti i nažalost, vode glavnu riječ. Pa i župnici bi se trebali jasnije odrediti prema avetima prošlosti koji nisu sanjali niti željeli samostalnu Hrvatsku. Grozno je koliko i što sve neznanje, novac, siromaštvo duha i mržnja mogu pokriti, prikriti i unazaditi dobru, potrebnu i poštenu ideju.

Sigurno postoji planet gdje žive ljudi, a postoji li pakao    

Najveća Bajukova ljubav je promatranje Svemira iz njegove zvjezdarnice, opremljene  Newtonovim teleskopom, instrumentima, spravama, knjigama, priručnicima i fotografijama fizičara i matematičara. Zanimljiv je Bajukov pogled na svijet, u odnosu kako ga doživljava religija, kako znanost i kako običan svijet. Shodno svemu tome pitam ga: Je li život samo na Zemlji? Gdje je pakao? A gdje je raj u toj prašumi ili prašini zvijezda? 

– U mrkloj noći na nebeskom svodu dominiraju zvijezde različitog sjaja. O toj ljepoti i ugođaju postoje predivne misli, usporedbe i mudre izreke: “Ljudskoga lica i zvjezdanog neba čovjek se nikada ne će nagledati! Za iskazati svu ljepota neba treba imati maštu stotine pjesnika! Kada bi se samo s jednog mjesta na Zemlji mogle vidjeti zvijezde ljudi b neprekidnoi tamo odlazili i čekali u dugim redovima da gledaju i da se dive čudesima neba! Nad našim glavama neprekidno stoji otvorena knjiga u kojoj je sabrana sva mudrost i sve znanje ovoga svijeta, samo treba dignuti pogled, odgonetnuti šifre i pročitati poruke zapisane u svjetlosnim zrakama. Najljepši dio noći, oko ponoći, i dana, na početku dana kada se Sunce rađa i dan budi – ljudi prespavaju! Svako novo otkriće na Nebu donijelo je veliki polet i napredak na Zemlji. Privid je da su sjajnije zvijezde bliže i veće a slabije sjajne udaljenije i manje (postoje i izuzetci).”

Često mi je bilo postavljeno pitanje: “Koliko ima zvijezda na nebu?” U idealnim uvjetima (planinskom okolišu iznad tisuću metara nadmorske visine, daleko od naselja i ulične rasvjete, za vedre noći bez smoga, magle i mjesečine…) čovjek odličnog vida s golim okom može na nebeskoj polu-sferi  izbrojiti oko 2500 zvijezda, a njegov antipod u blizini Novog Zelanda 12 ura poslije, drugu polovicu.

Ali tih 5000 zvijezda je samo beznačajan dio od ukupnog broja zvijezda u Svemiru. Zvijezde nisu ravnomjerno raspoređene u svemirskom prostoru već se gomilaju u zvjezdane nakupine koje zovemo galaktike, one pak u galaktička jata, a više jata tvore galaktička superjata… Možemo govoriti o jednoj od mnogih statističkih procjena, da u prosječnoj galaktici ima oko 350 milijardi (350 x 109) zvijezda i oko 200 bilijuna (200 x 1012)  galaktika u cijelom Svemiru. Produkt brojeva u zagradama iznosi oko 700 trilijardi (700 x 1021) i predstavlja najmanji broj zvijezda u cijelom Svemiru. 

U mladosti sam se zaljubio u jednu zemaljsku zvijezdu, suprugu Katarinu, i milijarde zvijezda u Svemiru. Te ljubavi su moje životne konstante i traju više od pola stoljeća. Pouzdano je utvrđeno da je radijus sada poznatog Svemira trinaest milijardi i sedamsto milijuna svjetlosnih godina (13,7×109 ly). Svemir zamišljam kao veličanstveni laboratorij s beskrajnim prostorom ispunjenim nepreglednim oblacima plinova i prašine, gdje vladaju svi mogući ekstremni uvjeti gustoće, temperature, tlaka, količine materije… iz čega se začnu, formiraju, rađaju, traju i umiru zvijezde, planeti i sva druga nebeska tijela.

U Svemiru se nalazi sve ono što znamo da postoji i na Zemlji (tvari, vrijeme, energije, atomi, molekule, subatomske čestice i antičestice, fotoni, električna i magnetska polja…) i što pretpostavljamo da postoji (antimaterija, quagma, kvarkovi, crne jame, Božja čestica, tamna tvar, tamna energija…). Svi znanstvenici se slažu da je građa Zemlje i Svemira ista i da “ovdje dolje i tamo gore” djeluju iste prirodne sile i vrijede isti zakoni prirode.

Krajem 16. stoljeća dominikanac Giordano Bruno među prvima je prihvatio Kopernikov heliocentrični sustav svijeta. Krasili su ga sjajan um i renesansni slobodarski duh. Napustio je samostane u Napulju i Rimu u kojima se školovao, putovao Europom i širio, za ono vrijeme heretičke, a za današnje briljantne misli i zaključke: “Sunce je naša zvijezda i oko njega kružimo zajedno sa Zemljom na kojoj živimo, a to čine i ostali planeti – Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn…

Tisuće zvijezda koje vidimo i milijarde… beskonačno mnogo onih koje su neizmjerno daleko u beskrajnom Svemiru pa ih ne vidimo, također su sunca i imaju svoje planete. Zašto bi onda Bog, koji je svemoguć i stvorio je toliko planeta život stvorio samo na jednom planetu – našoj Zemlji. Uvjeren sam da u Svemiru  sve vrvi od života!” Iako je hvalio Boga, inkvizitori su ga prijevarom namamili u Veneciju, uhitili ga, utamničili i sedam godina “uvjeravali” da se odrekne svojih heretičkih stavova. Kada su uvidjeli da ga neće slomiti, osudili su ga na smrt i u Rimu 17. veljače 1600. godine živog spalili na lomači. Njegove zadnje riječi bile su: Doći će vrijeme kada će i drugi vidjeti ono što ja danas vidim.

Kada teleskopom promatram Mjesec, osim prostranih krajolika vidim pojedine kamene gromade i brojnim kraterima svih veličina izbombardirano tlo, zapravo ožiljke nastale udarom meteorita i asteroida, jasno mi je da je tamo sterilna, mrtva, totalna i beživotna pustoš. To što na Zemlji neka područja zovemo pustinjom, ne odgovara stvarnosti! U njoj, na njoj i u svakom njezinom kutku sve vrvi životom samo treba odgrnuti malo pijeska, otkopati nekoliko lopata tla, zaroniti u oceanske dubine, spustiti se u duboke špilje, razbiti ledeni pokrov na Grenlandu, ili alpskom ledenjaku…! Zemlja je naša oaza u svemirskom bespuću za koju sigurno znamo da je iznjedrila život, razvila ga do čudesnih oblika i vrsta u mogućim i nemogućim uvjetima i očuvala ga! Zemlja je naša majka i naš zemaljski raj!

Koji bitni uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se život začeo, zametnuo, razvio, opstao i nastavio egzistirati na nebeskom tijelu? Zvijezda oko koje kruži planet treba biti članica spiralne galaktike i daleko od njezinog centra, u okruženju ne smiju biti zvijezde divovi i superdivovi, ne smije biti prevelika niti premala. Masivnije zvijezde u jezgri imaju više tlakove i više temperature te brže troše vodik u termonuklearnoj fuziji vodika u helij pa njihova aktivnost nije ujednačena i traje samo milijune godina. Nastanak života i njegova evolucija traje nekoliko milijarda godina i takva zvijezda  mora biti  postojana, mase između patuljka i diva.  

Nebesko tijelo gdje bi mogao nastati život mora imati čvrstu površinu, primjerenu masu da svojom gravitacijskom silom drži atmosferu, da ne pobjegne u međuzvjezdani prostor. To može biti planet koji kruži oko pojedinačne zvijezde ili masivan prirodni satelit koji kruži oko masivnog planeta i zajedno s njim oko zvijezde. Planet mora biti smješten na povoljnu udaljenost od zvijezde, ni preblizu niti predaleko – u tzv. životnom pojasu.

Mora rotirati da se zagrijavanjem polovice površine okrenute zvijezdi ne pregrije i ona druga strana u tami previše ne ohladi. Na planetu se trebaju izmjenjivati godišnja doba. Zato os rotacije planeta mora biti nagnuta prema ravnini obilaska planeta oko zvijezde. Treba imati atmosferu iz dušika, kisika, vodene pare i ugljičnog dioksida, dovoljno visok atmosferski tlak na tlu da voda ne ishlapi, prosječnu temperaturu na planetu da voda istovremeno bude u sva tri agregatna stanja…

Događaj koji se može dogoditi, jednom će se sigurno negdje dogoditi i višestruko ponoviti, samo je potrebno na raspolaganju imati dobre uvjete, povoljne okolnosti i dovoljno vremena! Na Zemlji se  život dogodio jer su se na njoj idealno posložili svi uvjeti. Na Veneri je bila mala šansa, na Merkuru, Marsu i prirodnom satelitima usporedivim s Merkurom – Zemljinom Mjesecu, Jupiterovim Ganimedu, Calistou, Iou, Europi i Saturnovom Titanu nikakva šansa. (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun nisam niti spomenuo jer spadaju u plinovite divove s relativno malom stjenovitom jezgrom i daleko izvan životnog pojasa.)

Do sredine 20. stoljeća na Veneru se gledalo s optimizmom. Znalo se da je bliže Suncu za jednu trećinu Zemljine udaljenosti, da ima atmosferu i da je približno veličine Zemlje, pa su ju mnogi prozvali posestrimom. Danas znamo da je atmosfera Venere sastavljena od ugljičnog dioksida, dušika i oblaka isparene sumporne kiseline, 50 puta je gušća nego na Zemlji,  uzrokuje efekt staklenika i jedno je od najnegostoljubljivijih mjesta u Sunčevu sustavu.

Stoga joj pristaje titula pakla i mrtvog planeta s užarenim tlom na 460 o C. Znanstvenici upozoravaju kako je Venera samo primjer onoga što očekuje i naš planet ako ćemo ga nastaviti siromašiti, zagađivati, izgaranjem fosilnih goriva doprinositi efektu staklenika, izlovljavati ribe i životinje, sječi šume i prašume, kontaminirati plodno tlo i maćuhinski se odnositi prema zemljinim resursima.

Osviješteni svjetski lideri, a Sveti Otac i najglasnije, upozoravaju da ratove, oružane sukobe i terorizam treba najhitnije spriječiti, onemogućiti i zasvagda zabraniti! Konačno trebamo shvatiti da je naše poslanje na Zemlji graditi odnose poštovanja, suradnje i tolerancije, ljubavi  i napretka među ljudima, a nikako rušiti i devastirati ljudska, kulturna i prirodna dobra. Nehumano postupanje prema ljudima (mučenje, sakaćenje, silovanje, ubijanje… ) i uzimati im pravo na život i slobodu zločini su protiv čovječnosti.

Takve asocijalne ljude treba trajno izdvojiti i izolirati od ljudske zajednice i onemogućiti ih da ponove zlodjela. Sve što ćemo raditi i kako ćemo živjeti trebamo planirati na znanstvenim spoznajama, ljudskim pravima i najdubljim moralnim kriterijima. Zato školovanju, istraživanju i razvoju znanosti treba dati prvorazredno i najvažnije mjesto. Moramo naučiti da svaka odluka koju trebamo donijeti na svjetskoj, državnoj ili obiteljskoj razini mora biti na temeljima provjerenih znanstvenih i moralnih dostignuća i zasada.

Nisu komunisti gradili kapelu u Zasadbregu

Nije se teško s Bajukom složiti kako su modernija škola i kapela Kraljice mira promijenile lice i sliku Zasadbrega. Pitamo Bajuka, ono što bi ga pitali i drugi, ali se boje ili im je neugodno, a šapće se o tome po selu. Jesu li komunisti u Zasadbregu izgradili kapelu i obmanuli kardinala Franju Kuharića i druge?

– Znam ja da se tako govori, ali odgovorno tvrdim da komunisti nisu gradili kapelu u Zasadbregu, nego ljudi dobre volje i vjere, predvođeni Martinom Rodingerom – časnim čovjekom i najvećim dobrotvorom i donatorom u povijesti naselja. Mi stariji kojima se govorilo kako smo komunjare, iz partije u koju smo uglavnom primani na silu u JNA ili na fakultetima zbrisani smo Hrvatskim proljećem kao i naš prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, dugogodišnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, koji je dva puta bio kandidat za člana HAZU-a.  Ako je među graditeljima i odbornicima tko bio u partiji, sigurno nije bio kreator niti nositelj komunističkih metoda, eventualno neki sitni činovnik.

Pa i Vi ste osobno pisali u novinama o svečanosti blagoslova kapele u Zasadbregu i svjedok ste kardinalovih riječi:  “Dok su drugi rušili naše crkve, ovi divni ljudi u Zasadbregu su gradili nove,” kazao je Kuharić na zajedničkom objedu, kako sada i Zagreb zna koliko je veliki  Zasadbreg,  jer ima Crkvu u kojoj se Bog slavi i uzvisuje, a ljudi pronalaze duhovni mir.

Isto tako, mnogi su bili zabrinuti za moju budućnost, a bilo je i onih koji su moj hendikep smatrali manom i mislili da ne vidim dobro. A, danas od svih u Zasadbregu i u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vidim sa svoje zvjezdarnice najudaljenije objekte i najveća čudesa u beskrajnom Svemiru udaljena milijune svjetlosnih godina. Dobri ljudi, Bog, moja znatiželja i upornost, fizika i druge prirodne znanosti su mi to omogućili. Na nebu sam brusio svoj intelekt.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije