Kristijan Gačal iz Čakovca, Međimurec je koji već dvije godine živi i radi u Danskoj u Kopenhagenu. Prije svega ponosno nosi titulu 1. razine prestižnog ceha sommeliera iz Londona – Court of Master Sommelier, London. Čitateljima portala emedjimurje.rtl.hr otprije je poznat kao autor tekstova i voditelj intervjua u podrubrici ‘Vinski kutak’.
>>> Međimurec u Danskoj (I): Razlika života u inozemstvu
Trenutno u Kopenhagenu radi u restoranu Bæst koji je upravo dobio priznanje za 14. najbolju pizzu na svijetu i najbolji bistro u Kopenhagenu. Odgovorio je na naša pitanja te nas svojim savjetima i iskustva proveo kroz mnogo intimnim kutaka svojeg života. Radio je i putovao po svijetu mnogi niz godina, a kako sam kaže planira se vratiti u lijepu našu prvenstveno radi obitelji.
U drugom dijelu intervjua, Kristijan govori o svom radnom iskustvu, u Hrvatskoj i inozemstvu, te kako mu izgleda prosječan dan u Danskoj.
Malo povijesti, gdje si sve živio i radio, te kakva su tvoja iskustva s inozemstvom?
– Nakon završene ugostiteljske škole u Varaždinu, na put sam se otisnuo 1994. godine, na brod iz čiste znatiželje. Prvi aerodrom poslije Zagreba i Frankfurta, Miami. Uvijek me zanimala ta brodska priča o putovanjima, nekakvom glamuru i na kraju krajeva, ipak su i primanja malo drugačija.
Naime, sva primanja na brodu su neoporeziva zbog registracije broda koji je registriran u zemljama koje ne oporezuju internacionalnu posadu zakonom koji je donesen posebnim ugovorom između brodske kompanije i matice zemlje. Kad sam se ukrcao, gotovo pa rijetko tko je znao što je i gdje je Hrvatska. Bio sam jedini Hrvat godinu i pol dana u posadi. To je bilo dobro i loše.
Dobro zbog tzv. Inkognito statusa – živio sam svoj film, radio i nitko me nije pitao previše pitanja, lose jer smo ipak društveni narod i volimo se opustiti sa svojima. Bila je tu i dobra doza opreznosti, jer nije lako biti tisućama kilometara od kuce, 19-godišnjak, 50-tak drugih nacionalnosti, tako reći sam i nastojati se probijati kroz taj famozni brodski život.
Kod kuće u svom lijepom Čakovcu i Varaždinu gdje sam pohađao srednju školu, uvijek smo se lijepo opustali poslije škole za vikend i kasnije poslije posla, tako da mi je ta prekooceanska epizoda upoznavanja novog stila života, tzv. kulturološkog šoka i odvojenosti pala malo naglo.
Moji prvi cimeri, sva trojica Turci, s kojima jos uvijek održavam kontakt, su me jako lijepo primili i pomogli. Ljudski faktor razumijevanja im je na jako visokom nivou. To uvidiš tek kad malo dublje zakoračiš u život. Da nije bilo njih, brzo bih se ja vratio doma. Vrlo važno: red, rad i disciplina. Sve se zna i pravila su jasna. Na brodu nema šale.
Prošlo je 4 godine od prvog ukrcaja. Prošao sam dobar dio Atlantika, Pacifik, Panamski Kanal, Floridu, Karibe, Bahame, Havaje, Kanadu, Aljasku, Mediteran, Crveno More, Egipat, Jordan, Izrael. Bilo mi je divno. Totalno sam se ushemio i napredovao sam. Postao asistent voditelja restorana koji ima kapacitet do 650 sjedećih mjesta. Svemu dođe kraj, pa sam se i prvi put oprostio od broda 1997. godine, pa se vratio 1999. natrag. U međuvremenu sam se vratio u svoju divnu Gradsku Kavanu u Čakovcu.
Ovaj put na red je došao Disney, a ta ponuda se ne odbacuje, jer je to ipak najveća tvornica zabave na svijetu i nema im premca. Od brige za gosta pa do brige za zaposlenika, ništa ne smije nikome nedostajati. Ali, da, postoji Ali: nijedna kompanija nema toliko pravila napisanih za svaki korak za vrijeme radnog vremena.
Disney je kompanija koja ima knjigu pravila kako poštovati ta pravila. Zvuči apsurdno, ali tako je. Treninzi za zaposlenike se pohađaju barem jednom tjedno. Puno sam naučio tamo. Poslovni trening im je nenadmašan i traje cijelu karijeru koliko god dugo radili za njih. Svi prolaze kroz trening, od šefa kompanije ( C.E.O. ), pa do održavatelja bazena. Nema iznimke. No, postoji i zabava, nije samo posao.
Dobra strana brodskog života je ta, da se svaki dan budiš u novoj egzotičnoj destinaciji. Iskustva sa inozemstvom su vrlo dragocjena, najviše po pitanju profesionalnog pristupa, sklopljenim prijateljstvima po cijelom svijetu, putovanja, sposobnost uklapanja u međunarodne životne i profesionalne sfere bez ikakvog problema i kulturulnog šoka, stjecanje dodatnog doškolovanja – on the job training and classes – u bilo kojim predmetima povezanim uz poslovanje u turizmu i šire (ljudski potencijali, servis osnove, kultura stola, financijska odgovornost, hotel & restaurant management, marketing, nauka vina, kulinarstvo, itd). Preporučam svima koji žele da se i otisnu negdje i iskuse svijet, zato i je tamo.
Zašto si odlučio živjeti i raditi u Danskoj?
– Bilo je nekoliko opcija, platforma na Sjevernom Moru, Irska i Danska. Svuda znam nekog, tako da nije bio problem otići bilo gdje. Danska je prevagnula iz razloga jer je Kopenhagen momentalno svojevrsna eno/gastro meka današnjeg svijeta i tamo obitavam već dvije godine.
Misliš li se ikada vratiti u lijepu našu?
– Mislim, prvenstveno radi obitelji. Hrvatska dolazi u fokus sada u rujnu, naime, moj dugogodišnji kolega i veliki profesionalac otvara u Zagrebu bistro na temu hrvatsko-francuske kuhinje, a to nije bez razloga jer mu je žena iz Toulouse-a. Zajedno ćemo postaviti lokal na noge. Vjerujem u lokalno, sezonsko i prirodno. Baš ne volim upotrebljavati riječ organsko.
Bit će prihvatljivo svačijem džepu, opušteno, sa dobrim programom i vrlo jednostavnim pristupom kuhanju, ukusno, sa domaćom vinskom kartom.
Što predlažeš ljudima koji razmišljaju o odlasku u druge zemlje?
– Svim ljudima koji odluče otići iz bilo kojeg razloga poručujem iznad svega da upiju čim više znanja i iskustva, da se prilagode čim prije, da vjeruju u sebe i da nikad ne zaborave od kuda su došli.
Opiši svoj prosječan dan i kako provodiš slobodno vrijeme?
– Što se slobodnog vremena tiče, jako sam zavolio biciklirati. Dnevno prevalim minimalno 20 km na biciklu. Biciklističke staze su uređene kroz cijeli grad, biciklisti čak imaju svoje semafore. Tu i tamo skinem koju fotku. Također, posjećujemo organske farme, životinje i vrtove sa kojima surađujemo. Volim dijeliti znanja o vinima i upijati ista, kroz riječ a i kroz čašu.
Gdje ćeš naći bolje mjesto od Kopenhagena za naučiti nešto novo, gdje se, ruku na srce, sjatilo najviše eno-gastro profesionalaca, hedonista, bloggera, foodie-a nego na bilo kojem mjestu na svijetu u zadnjih 4 godine. Imao sam čast i zadovoljstvo provesti dvije divne godine sa Mozart-ima tave, noževa, tacni, tanjura i čaša, okusa i aroma, beskompromisnog pristupa namirnicama i vrlo znalačkog i nenametljivog načina posluživanja.
Slobodno vrijeme živim kroz posao kojeg jako volim – o hrani i restoranskom servisu se uvijek uči, dok živiš, a ovaj posao treba voljeti. Tek tada se otvaraju novi horizonti. Volim reći, ‘pravi profesionalac ne ide na posel, on ide delat’.
Ovime završava naše putovanje s Kristijanom, koji potiče na rad, iskustvo i znanje koje je stekao u svijetu. Vjerujemo da će nas njegova iduća priča vratiti u Hrvatsku, gdje će Kristijan sva svoja znanja pretočiti u dobar gastro užitak.
