Kristijan Gačal iz Čakovca, Međimurec je koji već dvije godine živi i radi u Danskoj u Kopenhagenu. Prije svega ponosno nosi titulu 1. razine prestižnog ceha sommeliera iz Londona – Court of Master Sommelier, London. Čitateljima portala emedjimurje.rtl.hr otprije je poznat kao autor tekstova i voditelj intervjua u podrubrici ‘Vinski kutak’.
Trenutno u Kopenhagenu radi u restoranu Bæst koji je upravo dobio priznanje za 14. najbolju pizzu na svijetu i najbolji bistro u Kopenhagenu.
Odgovorio je na naša pitanja te nas svojim savjetima i iskustva proveo kroz mnogo intimnim kutaka svojeg života. Radio je i putovao po svijetu mnogi niz godina, a kako sam kaže planira se vratiti u lijepu našu prvenstveno radi obitelji.
U ovom prvom djelu intervjua, Kristijan govori o razlikama u životnom standardu u Danskoj i Hrvatskoj, općenito o životu, obrazovanju i poslovnoj klimi u Danskoj, te što bi se trebalo promijeniti u Hrvatskoj.
Kako bi opisao razliku života u Hrvatskoj i Danskoj?
Kao prvo, htio bih naglasiti da u Danskoj ne teče med i mlijeko kao što neki ljudi misle, treba raditi, ali istina je da je socijalni dio države jako uređen. Život kroz tjedan je vrlo uniformiran, bar što se Kopenhagena tiče, na poslu nema zabušavanja, reklo bi se’ strictly business’ i shvaćaju ga vrlo ozbiljno. Na posao ujutro, pauza za ručak ili doručak koja je obavezna i gdje svi zajedno uživaju tih 30-ak minuta. Na pauzi se izmijenjuju iskustva, ako je netko novi odmah se krenu svi upoznavati i nastoje tom novom članu čim više pomoći u integraciji, što na poslu, a ako je potrebno i izvana (stan, roditeljstvo, prijevoz, kupnja nečeg, auta npr.) Vrlo je važno spomenuti da Danci pauzu uzimaju jako ozbiljno i za vrijeme te pauze nitko ne smije ništa raditi. Uvijek je u isto vrijeme i uvijek traje isto. Nema iznimaka. Nikad. U većini mjesta gdje se radi u uredima, doručak petkom je svetinja. Svaki petak se održava doručak sa svim zaposenicima i svaki petak netko drugi je zadužen za nabavu. Taj doručak traje oko sat vremena i svi su prisutni. Od direktora do portira. Vrata se zaključavaju i to je to. Kroz vikend, na kraju radnog tjedna iz uniformiranog Danca nastaje party animal. Tzv. Fredag ol (pivo petkom) je početak vikenda i tada se počinje izlaziti. Ne postoji lokal, bar ili restoran koji nije popunjen kroz vikend u gradu osim nedjelje navečer. Vole izlaziti i vole potrošiti. Nedjelja je rezervirana za šetnje ili ostanak kod kuće sa obitelji. U nedjelju navečer grad je umalo pa prazan.
Kakav je obrazovni sustav u Danskoj, te koliko košta prosječan život?
Školovanje je besplatno u Danskoj, i ne samo da je besplatno, već su studenti plaćeni da studiraju ako su iz Europske Unije. Ostale nacionalnosti ne plaćaju studij ali nisu ni plaćeni. Cifra je 5500 danskih kruna mjesečno, ali postoji uvjet. Student mora odraditi negdje ne više od 12 sati tjedno, tada se studentu uzima od poreza na tih 12 sati tjedno i tu se država namiri. Na koncu student ima prihod od poslodavca i od države. Može zaraditi i do 10 000 danskih kruna mjesečno samo studirajući. Za nas u Hrvatskoj to zvuči kao utopija, ali treba uzeti u obzir cijenu života u Kopenhagenu. U dijeljenom stanu ovisno gdje se nalazi varira od 3500 do 5500 DKK mjesečno, luksuz, a u to ulaze izlasci : pivo od 35 do 60 DKK, boca vina (u restoranu) od 250 do, ne pitajte me DKK. U dućanu cijene vina budu od 100 do 400 DKK. Taxi do 5 km oko 180 DKK. Uzimajući sve u obzir, studenti moraju biti vrlo oprezni s novčanikom. Ali može se. Jedino su danski studenti plaćeni i ne moraju raditi tih 12 sati tjedno. Brinu za svoje! Poslije školovanja kad Danac završi školovanje, ima obavezu. Danska vojska ili volonter/ka za opće dobro ili putuje u zemlju trećeg svijeta gdje mu/joj je sve podmireno (on ili ona ne vidi novac) da uvide kako im je dobro kod kuće. Nezaposlenost u Danskoj je 4,30 %.
Po čemu je poslovna klima u Danskoj tako dobra i kako se to može usporediti s Hrvatskom?
Razlike su ogromne u poimanju života između Hrvatske i Danske, počevši od malih nogu, školovanja, roditeljstva pa sve do starosti. Vjeruju u svoj sistem, vrlo su domoljubni (i mi smo), socijalni segment koji toliko spominjem je razvijen skoro pa do perfekcije. Poslovna klima je odlična. Ne postoji toliko pljačkaških nameta uz porez na platnoj listi koje mi ne zovemo porez ali su svejedno oduzeti od osobnog dohotka i od sredstava poslodavaca da je, naravno, nemoguće isplatiti dohodak jednom inžinjeru, ekspertu, ali ne izostavimo i poslove baznog dohotka, koji bi bio kompetentan na tržištu rada izvan Hrvatske. Izračun je takav da je minimalac u Danskoj 20 EUR na sat brutto, pa ti lako možeš uzeti 35% poreza. U to je uključeno i zdravstveno i mirovinsko. Hrvatska je daleko postotno iznad te cifre s puno manjom satnicom. Možete i sami izracunati. Sve je na internetu. Ustav Kraljevine Danske jasno kaže: ‘Onaj sa najširim ramenima, nosi najveći teret. U Hrvatskoj svi nose najteži teret. Sva sreća da smo mađioničari iz ništa smo u stanju napraviti svašta, ali i tome polako dolazi kraj.
Što bi se po tvom mišljenju trebalo promijeniti u Hrvatskoj?
Trebalo bi stvoriti zdravu poduzetničku klimu, zaustaviti harač i bespotrebne namete, ukinuti prekomjernu birokraciju i smanjiti papirologiju, digitalizirati sve (mi u 21.stoljeću još imamo pečate i biljege!), stvoriti poticajni umjesto represivan odnos prema poslodavcu i poduzetniku. Povećati minimalni osobni dohodak za 40% na netto (vrlo moguće sa manjim porezima s čim se povećava osobna potrošnja, a s time se povećava i cijena rada koja je ne samo nekonkuretna nego i među najnižima u EU sa malo više od 9 EUR na sat brutto) – najveći razlog zašto imamo toliko sredstava u sivoj zoni tako zvano ‘ispod stola’. Neplatiše osobnog dohodka momentalno u prisilni stečaj od strane države nakon prijave oštećenog radnika, a država se namiruje od stečajne mase i isplaćuje radnika – cijela procedura traje 72 sata (skandinavski sistem – država štiti radnika), ako se utvrdi da je poslodavac imao sredstva i ipak odlučio ne platiti radnika, slijedi mu kazna od 50000 – 500000 EUR, oduzimanje dozvole za rad, zatvor za gospodarski kriminal i nemogućnost otvaranje bilo kakvog posla u sljedećih 10 godina što se može, ali ne mora, prenijeti na sve članove njegove obitelji i svih poslovnih partnera s kojima je taj poslodavac radio u zadnjih 10 godina, ovisno o težini prijestupa. Okrenuti se ka malom domaćem proizvođaču, oporezivati uvoz duplo = veće cijene internacionalnih proizvoda na policama, poticati kupovanje domaćeg proizvoda ( polica sadržava 70% domaćeg i 30% internacionalnog proizvoda ), uvoziti tek kada svoje prodamo (Austrijski i Skandinavski sistem). Cijena obiteljske košarice za 4 osobe ne smije prelaziti 11% dohodka, uvesti sistem školovanja koji je priznati izvana granice Hrvatske (nešto jest, većina nije). Ima toga još, ali bih stao zasada.
U ovom prvom djelu intervjua, Kristijan Gačal objasnio je prema vlastitom iskustvu kakav je život i poslovanje u Danskoj. Sljedeći vikend razotkriti će kako je došao u Dansku, gdje je sve radio i putovao, te planirali li se i zašto vratiti u Hrvatsku.
