HDZ i Međimurje “njeguju“ specifičan odnos već jako dugo, odnos koji je zapeo već na samim počecima kada je “Hrvatska bila do Drave“ i Međimurje opet nekako zaboravljeno
Prva kolumna podigla je prašinu u međimurskim političkim krugovima pa se ne možemo oteti dojmu kako je tekst koji realno prolazi kroz temu aktualnog župana Matije Posavca i njegove liste na predstojećima parlamentarnim izborima bio dobro prihvaćen. Ne očekujemo kako će se svima sve svidjeti, ali ćemo se i dalje truditi proći kroz liste na kojima su naši Međimurci, ljudi koji bi trebali nešto ozbiljnije napraviti za naš kraj, kada bi to stvarno i htjeli. Ili mogli?! Ne znamo kako to definirati, ali znamo kako je do sada rezultat realno – slab. Jednako slab kao i međimurski HDZ.
‘Mora postojati spona’
Da, slab, jer je HDZ uvijek, navodno, dobro kotirao među međimurskim gospodarstvenicima, ali i njima su stvari prisjele kada su shvatili koliko je tu bitna ona da ruka ruku mije. Da je tome tako, odnosno kako netko mora posredovati između lokalne sredine i vlade RH tvrdi i sam Ljubomir Kolarek, od 2021. godine predsjednik međimurskog HDZ-a, dugogodišnji gradonačelnik grada Preloga i saborski zastupnik koji je prilikom preuzimanja te funkcije istaknuo kako “mora postojati spona između lokalne vlasti i vlade RH” te da vjeruje “kako tu ne bi trebalo biti problema jer je u Međimursku županiju stiglo već mnogo projekata“. Mora postojati spona? A mi smo nekako naivno vjerovali kako je cilj svake vlade jednakomjeran razvoj svakog kraja Hrvatske, u najmanju ruku na način da se u sredinu iz koje je kroz raznorazne poreze i namete (a ima ih) uzet određen iznos, barem toliko vrati. I tu počinju osnovni problemi općenito politike, a onda i HDZ-a. Svi oni uporno plasiraju informacije kako je vlada, ministar, ministarstvo dalo nešto Međimurju, Čakovcu, Prelogu, Središću, Nedelišću ili bilo kojoj drugoj međimurskoj općini. Ne, nitko nama ništa nije dao, nego je samo vratio naš novac koji smo uplatili u državni proračun. Nitko nama ništa ne daje, nego prije uzima, jer bilo bi zanimljivo izvući podatak kakav je omjer rasporeda nacionalnih sredstava po regijama u odnosu na uplaćena sredstva u proračun. Bilo bi zanimljivo čuti što o tome imaju za reći sami gospodarstvenici koji osiguravaju novac kroz svoje poslovanje te silne poreze, namete i parafiskalne namete. Oprostite nam, ali jednostavno se nije moguće dotaknuti HDZ-a, a ne otići u neku širu nacionalnu temu bez obzira o kojoj stranačkoj razini pričamo.
Lokomotiva razvoja ne glasa za HDZ
Vratimo se ovim izborima i Međimurcima čija su imena istaknuta na listi u III izbornoj jedinici. “Ovi izbori predstavljaju vrlo jasan izbor građanima, ljudima koji su racionalni i razumni, koji shvaćaju u kakvim su danas okolnostima Hrvatska i Europa i svijet.“ – riječi su predsjednika HDZ-a i najdugovječnijeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske u povijesti Andreja Plenkovića s 34. obljetnice osnutka stranke u Međimurju. Sve naravno s implikacijom kako je jedini izbor upravo lista HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera. Međutim kako onda objasniti situaciju kako HDZ u Međimurju nije niti primirisao pobjedi već toliko dugo (a ako je slušati bilo javnosti niti neće još neko vrijeme)? Kako to da onaj kraj za koji se kaže kako ima najrazvijenije malo i srednje poduzetništvo u Hrvata, koji je lokomotiva razvoja – tu HDZ nema nikakve šanse? Sada će netko reći, parlamentarni su izbori pa zašto govorimo samo o Međimurju? Prvo i osnovno, zato što se bavimo isključivo lokalnim sadržajem, a drugo – našem Međimurju uvijek tepaju kako je Mala Švicarska, kraj vrijednih i marljivih ljudi, najuređenija sredina u Hrvatskoj, a međimurski HDZ tu nikad nije postigao zavidne rezultate.
Međimurci šute i brane grunt
Istinabog, HDZ i Međimurje “njeguju“ specifičan odnos već jako dugo, odnos koji je zapeo već na samim počecima kada je “Hrvatska bila do Drave“ i Međimurje opet nekako zaboravljeno.
Međimurci će oprostiti sve, ali diranje u taj nama prekrasni falačec zemlje med Murom i Dravom – nikada!
Doduše, puno je tu i onog što se nasljeđuje kroz obitelj, odgoj. Međimurje možda Domovinskog rata direktno nije vidjelo, ali ga Međimurci jesu itekako iskusili te su i tada išli čista srca i samo s jednim ciljem – obraniti svoj grunt. Niti tada nisu razmišljali o podjelama, nego su htjeli graditi, nisu razmišljali o privatizacijskim manipulacijama već su radili i proizvodili, nisu gledali na pojedinca već su tražili načina kako stvoriti svoju državu.
I opet, postali smo i ostali prostor na kojeg se iz smjera Zagreba najčešće gledalo s blagim prijekorom ili s prvom rečenicom “oni su razvijeni, trebamo pomoći drugima“. Prijekor je bio radi različite političke opcije, a za razvijenost smo si sami krivi jer ako išta znamo dobro raditi – znamo raditi, znamo učiti i to znanje prenositi dalje, a znamo i šutjeti. I tu je možda najveći problem, u šutnji, jer Slavonac ne šuti, Dalmatinac nikako ne šuti, a ovi u Zagrebu i oko Zagreba, oni su blizu peći te se uvijek nekako bolje ugriju.
Jaki igrači?
Međimurski HDZ, ruku na srce, od Marijana Ramušćaka nije imao jakog igrača na nacionalnoj razini. Nije imalo niti ministra (Horvat je neslavno završio), dok su se pomoćnici, zamjenici ministra ili državni tajnici izmjenjivali u različitim ministarstvima, ali bez prave snage i utjecaja. Neki su mislili kako je Darko Horvat taj koji će vratiti fokus, barem na neko vrijeme na Međimurje, ali svi mi koji smo bili upoznati s realnim stanjem u politici smo znali kako od toga neće biti ništa. Horvat jednostavno nije bio opcija, smjer Andreja Plenkovića i tu je bio kraj.
I što danas međimursko imamo na listi HDZ-a za III. izbornu jedinicu?
Ljubomir Kolarek, pristojan, obrazovan, komunikativan, češće mekši u pristupu nego žešći (iako, kako kažu, zna i on ‘eksplodirati’), osoba koja je u gradonačelničku fotelju sjela nakon dugogodišnje vladavine HNS-a i partnera (da, znamo kako su i skupa bili) i kada je osvojio tu tvrđavu odrađuje svoj treći mandat s napomenom kako je drugi i treći osvojio već u prvom krugu (nevjerojatno, zar ne?!). Kolarek predstavlja, makar perceptivno, onu pristojnu struju HDZ-a koja više naginje desnom centru nego desnici i zbog toga je vjerojatno u milosti Plenkovića, ali i Priločanaca. Kolareku se ne mogu uzeti zasluge za puno toga, no ima li snagu, prodornost, moć donijeti promjenu i u percepciji Međimurja u Zagrebu? Ne znamo baš.
Uz samoga Kolareka na listi HDZ-a u nama zanimljivoj III. izbornoj jedinici još su Dražen Srpak i Gordana Ramušćak. HDZ ima puno svojih “prvaka“ u ovoj izbornoj jedinici i teško je bilo za očekivati veći broj Međimuraca, ali nekako smo svi ostali malo, pa najblaže rečeno, iznenađeni. Kolareku je ovo potvrda njegove sigurne pozicije kada je stranačka hijerarhija u pitanju, ali koje se poruke šalju sa Srpakom i Ramušćak? Najprije bi rekli kako su u HDZ-u išli na sigurno, da se nikome ne zamjere. Barem ne previše, a najviše da se ne zamjere različitim strujama koje struje kroz međimurski HDZ, svjesni kako dobar rezultat ovih izbora znači puno. HNS, koji je koalicijski partner HDZ-a, a zbog čega se i Ljerka Cividini okrenula listi Matije Posavca, o Međimurcima na listi nije niti razmišljao. Kako znamo? Pa koliko smo upoznati, nije ih se ništa niti pitalo. Tako su Međimurci koji su bili okosnica, temelj HNS-a postali očito nebitni. Ili možda bolje rečeno, ostaci ostataka HNS-a na čelu s hijerarhijski najjačom HNS-ovkom Karolinom Juzbašić, u Međimurju su zadovoljni sa svojim foteljama i za ostalo ih nije briga. Koliko je bio dobar potez Ljerke Cividini će tek vrijeme pokazati.
Lokalne razmirice, iako se godinama sustavno ne rješavaju, se moraju sada staviti u stranu. Čakovečki HDZ, slab kako i stvarno jest, bez konkretnog, kvalitetnog lica već godinama opet realno nije ponudio ništa, osim anemije (svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna), a svi ostali su se stišali, sakrili i čekaju jer ipak vlastita koža je uvijek najbitnija. U tom kontekstu je i Srpak, gradonačelnik Murskog Središća, pomalo osebujan, specifičnog stila, ali opet poprilično omiljen u svojem gradu, dobar izbor. Najbolji? Može li Srpak s osmog mjesta uopće ući u Sabor? Prema nedavnim anketama HDZ dobiva pet mandata, neki govore kako je šesti graničan čime Srpaku svakako rastu šanse, ali realno njemu će se morati poklopiti zvijezde da uđe u Sabor jer preferencijalne glasove dobiti neće. Kao niti Kolarek. A Gordana Ramušćak, ravnateljica Srednje škole Čakovec? Šanse za ulazak u Sabor, ne da ih nema, nego apsolutno ne postoje. Jedina je šteta što je radi svojega oca, negdašnjeg uglednika HDZ-a, ministra, i mira u kući potrošila svoje ime i stala na listu svjesna kako nema šanse. A tko zna, možda joj se to nekako vrati ukoliko HDZ opet osvoji izbore. Ministarstvo obrazovanja?! Tko zna. No, na kraju ne možemo, a ne postaviti pitanje. Gdje su sada svi ti vrli, jaki, moćni, sposobni međimurski HDZ-ovci koji su toliko glasni kada treba vikati, no kad treba preuzeti odgovornost, nigdje nikoga. Muk. Tišina. I čekanje. Spremni za nove, sve izazove. Pa nismo baš sigurni.
