Pet generacija obitelji Zrinski obilježilo je međimursku povijest. Od godine 1546. do 1691., za vrijeme gospodarenja Zrinskih, Međimurje i Čakovec doživljavaju svoj procvat u kulturnom, političkom i gospodarskom smislu. Grofovi Zrinski, najbogatija i najuglednija plemićka obitelj u Hrvatskoj, uživali su bansku čast (osim Jurja IV.) i najveće poštovanje bečkoga dvora. Bili su izuzetni ratnici protiv Turaka, pjesnici, književnici i pokrovitelji umjetnosti.
Prvi Zrinski u Čakovcu bio je Nikola Zrinski Sigetski koji 1546. dobiva od kralja Ferdinanda Habsburškog čakovečko vlastelinstvo i bogato preuređuje palaču u kojoj će raskošno živjeti njegova mnogobrojna obitelj. Nakon junačke smrti kod Sigeta (1566.g.), Nikolu nasljeđuje sin Juraj IV. kada u Nedelišću djeluje jedina tiskara u ovom dijelu Hrvatske, a gdje je tiskana pravna knjiga – Decretum. Juraj IV. utemeljio je poveljom 29. svibnja 1579. godine Čakovec kao trgovište.
Taj se dan obilježava kao Dan grada Čakovca. Nakon smrti Jurja IV. Zrinskog, Međimurje prelazi u ruke njegova sina Nikole VI., a nakon njega vlastelinstvom gospodari Juraj V. Zrinski. Juraj V. sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu na strani katolika. Carski general otrovao ga je u Požunu 1626.g. Nakon ovog nemilog događaja imanja Zrinskih dobila su dva mlada grofa – Petar i Nikola Zrinski.
Dok je Petar gospodario Ozljem, Nikola je stolovao u Čakovcu. Nikola VII. Čakovečki (Kuršanečki) isticao se hrabrošću u ratu protiv Osmanlija, autor je spjeva Adriai tengernek syrenaia (Adrianszkoga mora syrena), bio je poliglot, a humanističke znanosti usavršio je na studijima u Grazu i Trnavi. Bio je hrvatski ban, veliki župan Zaladske županije, gradio je utvrdu Novi Zrin kod Donje Dubrave, bio je začetnik otpora protiv bečkoga dvora, a daljnja djelovanja prekinuta su njegovom smrću 1664. godine u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu.
Za njega su rekli da je bio utjeha Ugarske, svjetlost Slavonije, oči Hrvatske, potpora Dalmacije, srce Europe, idol države, slava kršćanstva, štit carevine te najjači zaštitnik općeg dobra i primjer svakog ljudskog nastojanja. No ipak, njegov trud nije bio uzaludan. Njegov brat Petar Zrinski nasljeđuje ga na banskoj stolici, a nastavlja i otpor protiv Beča. Taj su ustanak podržavali Petrova žena Ana Katarina Zrinski, njezin brat Fran Krsto Frankopan te neki mađarski velikaši. Uzrok otpora bila je germanizacija, centralizam i hegemonija, a povod sramotni Vašvarski mir. Zrinski su željeli ujediniti i osamostaliti hrvatsko kraljevstvo, no visoko hrvatsko plemstvo to nije podržavalo.
Budući da nisu imali podršku Hrvata, Zrinski su pomoć tražili u tuđoj zemlji. Pregovarali su s Venecijom, Francuskom, Poljskom i na kraju, ogorčeni, tražili su pomoć kod svojih zakletih neprijatelja – Turaka. Bečki je dvor saznao za namjere grofova Zrinskih i odlučio ih kazniti. Zrinski su uvidjeli da im ne preostaje drugo nego zamoliti kraljev oprost. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan krenuli su put Beča 13. travnja 1670. godine. Po ulasku u Beč su uhvaćeni, utamničeni i proglašeni veleizdajicama. Godinu dana kasnije, 30. travnja 1671., odrubljene su im glave u Bečkom Novom Mjestu (taj se dan svake godine obilježava kao Dan Međimurske županije).
Nakon toga uslijedila je strahovita pljačka i konfiskacija svih imanja Zrinskih i Frankopana. S političke i kulturne scene nestaju dvije najveće hrvatske plemićke obitelji. Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana danas počivaju u zagrebačkoj Katedrali u koju su dopremljeni i časno sahranjeni 1919.g. zaslugom Družbe “Braća hrvatskog zmaja”. Posljednji Zrinski koji gospodari Međimurjem bio je Adam Zrinski. Poginuo kod Slankamena 1691. godine, i to bez nasljednika. (Ivana Puzak, prof.)
