U ovo vrijeme gospodarske depresije, većina građana razmišlja kako uštedjeti. Postoji razlika između termina “uštedjeti” i “potrošiti manje”, jer ne znači da smo uštedjeli ako smo potrošili manje. Razliku novca koji ostane potrošimo na nešto drugo. Zvuči poznato? Na kraju mjeseca opet ništa ne ostane. Zašto? Zato jer je kvalitetan plan štednje jedini način da nešto sustavno uštedimo.
Svi zaposleni građani na štednju ne bi smjeli gledati kao na luksuz, nego kao na nužnost. Financijski stručnjaci kažu da bi na stranu trebalo stavljati minimalno deset posto plaće, no prije toga potrebno je sebi odgovoriti na nekoliko važnih pitanja; Zašto štedim? Znam li točno gdje odlazi novac? Kako ću uštedjeti? Koliko ću dugo štedjeti? Odgovori na ova pitanja, odrediti će stil štednje i odgovarajuće štedne proizvode. O ovoj temi razgovarali smo s Pericom Remenarom, direktorom čakovečke podružnice Progreso grupe, koja se osim poslom kreditnog posredovanja, bave i financijskim planiranjem.
eMedjimurje: Zar nije izazov štedjeti u ovo vrijeme krize, jer nakon plaćenih svih računa rijetko kome da nešto ostane i za štednju?
Slažem se da je izazov i ako imamo takav pristup da ćemo štedjeti ono što nam ostane “na kraju mjeseca”, logično je da ćemo teško nešto uštedjeti. To iskustvo imamo svi. Međutim, ako želimo stvoriti novčanu zalihu, a time i sigurnost u životu, možemo odmah zaboraviti takvu strategiju i primijeniti onu da prvo platimo sebi, a tek onda drugima. Pričamo naravno o višku novca koji je moguće generirati, a ne o tome da za sobom ostavljamo dugove.
Isto tako, bilo bi dobro da svi iz ove krize izvučemo pouku koja nam govori da se možemo osloniti samo na sebe, svoju obitelj, svoje sposobnosti, znanje i vještine, te da ne ovisimo o državi, državnoj mirovini, o poslodavcu. Poslodavac može imati najbolju namjeru, ali svi znamo da se zakoni mijenjaju prečesto kao i porezni sustav, da je radnika u odnosu na umirovljenike sve manje. Tko će puniti blagajnu iz koje je državi najlakše uzeti?
eMedjimurje: Kada pričamo o novcu, što bi trebao biti nekakav prvi korak u uspješnom planiranju i vođenju osobnih financija?
Prije prvog koraka treba dobro razmisliti o nultom koraku, a to je osiguranje postojećeg stanja. Ako ne osiguramo vlastitu imovinu i radnu sposobnost, moglo bi nam se dogoditi da radi velikih izvanrednih troškova svaki plan štednje padne u vodu. Prvi korak treba svakako biti analiza trenutačnog stanja, uključujući i stanje svih kredita, kreditnih kartica i minusa po tekućim računima, kao i potrebnih osiguranja radi kvalitetnog upravljanja rizicima.
Drugi korak je definiranje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i želja, prema kojima onda treba izraditi štedne, osigurateljne ili investicijske programe. Na primjer, ako planiramo kupnju automobila unutar pet godina, biramo bankovnu štednju ili novčani fond. Radi se o sigurnosti s jedne strane i prekratkom roku štednje s druge strane da bi novac izlagali ozbiljnijoj investiciji.
eMedjimurje: Dakle, osiguranje postojećeg stanja bi trebala biti zapravo nekakva polazna točka u planiranju osobnih financija?
Tako je. Ako gradnju osobnih financija usporedimo sa gradnjom kuće, onda bi potrebna osiguranja bila temelj. Znamo i sami da možemo graditi i preko sto katova ako su temelji dobri. Međutim, ako je temelj loš, prilikom potresa će se sigurno srušiti iako je iznutra cijela od čistoga zlata. Dakle, da se ne bi ugrozila realizacija naših ciljeva i želja, prije štedne faze (gradnje kapitala) i investicijske faze (izgradnje kapitala) treba osigurati trenutačnu situaciju. Ako posjedujemo stan ili kuću, trebalo bi ju osigurati od požara, poplave, oluje i sličnih rizika.
Zatim automobil treba osigurati auto kasko osiguranjem, jer ako ga slupamo vlastitom krivicom, doći će u pitanje naša ušteđevina ili još gore, zadužit ćemo se za taj popravak. Zadnje i najvažnije, s obzirom da sve što ćemo raditi u životu polazi od naše radne sposobnosti, naše glave i naših ruku, pametno je osigurati svoju radnu sposobnost u slučaju nesreće ili nastupa teške bolesti.
eMedjimurje: Moramo i sami priznati da je vrlo razumljivo osigurati postojeće stanje, pogotovo što smo svaki dan svjedoci da jedna mala nesreća/nezgoda može srušiti cijelu našu financijsku konstrukciju. Dakle, rekli ste da nakon osiguranja postojećeg stanja, možemo razmišljati o drugoj fazi, odnosno o gradnji kapitala kroz štednju. Kako bi ta faza trebala izgledati?
Nakon što osiguramo sadašnje stanje, možemo polako početi razmišljati o stvaranju likvidne rezerve za manje nepredviđene troškove koje nije moguće osigurati, kao što je recimo popravak automobila, kvar kućanskih aparata ili novac za slučaj da ostanemo bez posla. Idealno bi bilo da taj iznos bude u visini od tri do šest mjesečnih plaća, te je važno da taj novac bude fleksibilan i da do njega možemo doći u svakom trenutku.
Odličan financijski proizvod za gradnju kapitala je i stambena štednja, pomoću koje možemo steći jednu vrstu discipline kao štediša, a i rijetko koji financijski proizvod nakon pet godina štednje nudi oko 5,5% kamate po godini unatoč tome što je zamrznut DPS za 2014. godinu. Dodatna pogodnost su i povoljniji uvjeti namjenskog stambenog kreditiranja. Osim za kupnju, sredstva se mogu trošiti i za izgradnju, adaptaciju i nadogradnju.
eMedjimurje: Mirovine su male, a stručnjaci predviđaju daljnji pad mirovina i stalno apeliraju da bi trebali privatno skrbiti za stare dane ako ne želimo jednog dana ovisiti o socijalnoj pomoći. Pretpostavljamo da druga faza planiranja osobnih financija uključuje i štednju za mirovinu?
Istina! Mirovine su gorući problem ne samo Hrvatske, nego i ostalih europskih zemalja i svatko tko ne želi ovisiti o socijalnoj pomoći mora privatno skrbiti za stare dane. Iako to svi svakodnevno slušamo, mnogi još uvijek ne razmišljaju o tome što će se dogoditi jednog dana kada budu u mirovini, a tekući problemi su uvijek izgovor za štednju. Često se ti kratkoročni problemi pretvore u dugoročne, pa kako vrijeme neumoljivo teče, nespremni stignemo u mirovinu gdje nam primanja padaju za šezdeset do sedamdeset posto.
eMedjimurje: A koliko bi trebalo štedjeti za pristojnu mirovinu?
Iznos mjesečne štednje za mirovinu nije toliko ključan koliko je ključno vrijeme izdvajanja obroka. S malim količinama novca na dugačak vremenski period, možemo uštedjeti veliki iznos i uživati lijepu mirovinu. U jednom bismo štednom programu sa štednjom od 90,00 kuna mjesečno uz kamatu od 6%, s olakšicom i poticajima, nakon 20 godina imali 78.000,00 kuna, nakon 30 godina 168.000,00 kuna, a nakon 35 godina 237.000,00 kuna.
U istom se štednom programu, s iznosom od 300,00 kn mjesečno i 6% prinosa, nakon 40 godina štednje postaje milijunaš. Točnije, uštedi se 1.079.304,00 kuna. Uglavnom, načina štednje je doista mnogo, izbor je individualan i ovisi o mogućnostima.
eMedjimurje: Što bi dalje bilo pametno nakon što se osigura sadašnjost i budućnost?
Ako se kojim slučajem ima “viška” novca, možemo razmišljati o štednji za vlastiti kapital, za kupnju stana, kupnju novog automobila, putovanje, stipendiju za dijete, vikendicu, ali i o trećoj fazi, a to je izgradnja kapitala kroz investicije.
Onima koji ne vole rizik, najbolje je ulagati u novčane fondove. Za ulaganje na rok od tri do pet godina preporučujem obvezničke fondove, a na rok duži od pet godina dioničke fondove. Uz investicijske fondove, za one koji ne bježe od rizičnijih ulaganja, jedna od opcija su i dionice.
eMedjimurje: A što je s onima koji ne raspolažu prevelikim mjesečnim iznosima?
Ako nismo trenutno u stanju izdvajati veće iznose, moj savjet je da nabavimo kasicu prasicu u koju bi svakodnevno trebali ubaciti koju kunu. Bolja je bilo kakva štednja nego nikakva. Discipliniranost i umijeće odupiranja iskušenju da se kasica isprazni svaki put kad novčanik ostane prazan, mogu uroditi plodom. Kad se napuni, kasicu ispraznimo, a novac odmah uložimo u neki oblik štednje, prije nego što smo ga “nenamjenski” potrošili.
