Obrazovanje je postalo ključni element svakodnevnog života, a odgojitelji su postali nezaobilazni protagonisti u oblikovanju identiteta i budućnosti generacija koje rastu
Kroz raznovrsne pedagoške pristupe, odgojitelji su prenosili vrijednosti, znanja i vještine, pripremajući mlade za izazove života.
Odgoj je evoluirao kroz različite oblike, od tradicionalnih metoda prijenosa znanja do suvremenih pristupa koji potiču kreativnost i neovisnost. U najnovijem serijalu našeg portala predstavljamo umirovljene odgojiteljice čije su ruke i trud oblikovali mnoge generacije.
Vrtićko doba posebno je razdoblje koje nas priziva, s prisjećanjem na “tete” koje su nas pripremile za školu i život, ostavljajući neizbrisiv trag u starijoj dobi.
Jedna od njih je Ljubica Bedić (65) iz Knezovca koja je u mirovini pune dvije godine, s 45 godina radnog staža. Naime, Ljubica je posao odgajateljice dobila odmah po završetku srednje škole s 18 godina.
– U mom Knezovcu gdje sam odrasla i gdje živim bilo je malo djece. Iako sam rođena u svibnju, željela sam ići sa svojim prijateljima u školu, pa sam tako krenula sa šest godina. Zato sam i završila srednju školu s 18 godina, započela je Ljubica Bedić.
Završila je Srednju školu za odgajatelje Tatjana Marinić u Zagrebu. Ljubica je ovu srednju školu odabrala sasvim slučajno, no kasnije kada je počela raditi se uspostavilo da bolju struku nije mogla odabrati.
– Nisam imala pojma da uopće postoji ta škola. U Knezovcu u to vrijeme nitko nije išao u vrtić, niti je itko znao za vrtić. Iz prve sam željela upisati zubotehničku školu. S tatom sam bila u Zagrebu, bilo mi je onda 14 godina. Bili smo na ručku u INA-i gdje je tata radio. Do nas je došla jedna gospođa, a ja sam taman bila tužna jer nisam bila primljena u srednju školu koju sam htjela.
– Nakon toga je donijela imenik srednjih škola u Zagrebu. Listali smo to i kada sam vidjela Srednju pedagošku školu to mi je zvučalo zanimljivo. Bio je prijemni ispit, trebalo je pjevati, nešto napisati i tražila se pismenost. Prošla sam prijemni i upisala školu u Zagrebu, prisjetila se odgajateljica Ljubica Bedić.
Ljubica ističe da bi ponovno morala birati svoju struku, odabrala bi to još sto puta. Odmah po završetku se zaposlila u Čakovcu, a prvo radno mjesto bio je vrtić Cvrčak. Već u radnom odnosu je završila i Višu pedagošku akademiju. Radila je još u Mravu, Cipelici, Strossmayerovoj, a na zamjenama svugdje.
Kroz Ljubičine je ruke tako prošlo puno generacija, a ljubav prema djeci je prenijela i na vlastiti život. Ponosna je majka petero djece i baka četvero unučadi.
– Moj rad u vrtiću je obilježio scenski rad. Bila sam u lutkarima Trinajstićima od samih početaka. Nismo isključivo radili s lutkama, često smo imali kombinacije. Puno sam priča preuredila za scenu. Djeca obožavaju predstave, bilo da su gledali naše vlastite ili su nam u posjetu došli Pinkleci. Ja sam glumila u svakoj predstavi.
– Znalo mi se dogoditi da me u trgovini prepozna meni nepoznato dijete, jer smo nastupali u svim vrtićima i reklo: “Mama, to je veliki kuhar ili snježna kraljica”, poznavali su me s predstava. Još jedna velika stvar koju smo radili bile su završne predstave u Centru za kulturu, vrtićki maturanti. To je u svakoj generaciji bilo posebno emotivno, za sve nas, zaključila je naša sugovornica.