Umirovljena čakovečka odgajateljica

ODGOJILA GENERACIJE Mirjana Lisjak (67): Cijeli sam radni vijek radila sa srcem, a to je ono što ispunjava dušu!

Mirjana Lisjak iz Čakovca ostala je u lijepom sjećanju brojnim generacijama djece, kao i njihovih roditelja

Obrazovanje je postalo ključni element svakodnevnog života, a odgojitelji su postali nezaobilazni protagonisti u oblikovanju identiteta i budućnosti generacija koje rastu. Kroz raznovrsne pedagoške pristupe, odgojitelji su prenosili vrijednosti, znanja i vještine, pripremajući mlade za izazove života.

Odgoj je evoluirao kroz različite oblike, od tradicionalnih metoda prijenosa znanja do suvremenih pristupa koji potiču kreativnost i neovisnost. U najnovijem serijalu našeg portala predstavljamo umirovljene odgojiteljice čije su ruke i trud oblikovali mnoge generacije. Vrtićko doba posebno je razdoblje koje nas priziva, s prisjećanjem na “tete” koje su nas pripremile za školu i život, ostavljajući neizbrisiv trag u starijoj dobi.

Jedna od njih je Mirjana Lisjak (67) iz Čakovca, koja je u lijepom sjećanju brojnim generacijama djece, kao i njihovih roditelja. Zanimljivo je kako je Mirjana u svojoj mladosti bila ekonomistica, radila je u banci nakon završetka srednje škole.

– Išla sam u 5. razred osnovne škola kada sam znala što hoću biti u životu. To je blagoslov, jer koliki ljudi i u kasnijoj životnoj dobi nisu sigurni jesu li odabrali dobro zanimanje, to jest poziv. Sjećam se da smo u 5. razredu trebali napisati što želimo biti, ja sam napisala cijeli rad o tome kako želim biti odgajateljica. No, onda se život malo odveo u drugom smjeru, no jednostavno sam znala da rad u banci, iako je to bio odličan i siguran posao, nije ono što moja duša želi. Imala sam odlične kolegice direktora, koji su me razumjeli i podržali da završim predškolski odgoj vanredno već kada sam bila u radnom odnosu u banci. Preko tjedna sam radila u banci, a vikendom studirala i to završila u roku. Nakon toga sam se zaposlila u Centralnom vrtiću Cvrčak gdje sam radila do mirovine, rekla nam je na početku razgovora naša sugovornica koja je već dvije godine u mirovini.

Prvog rujna 1980. bio je Mirjanin prvi radni dan u vrtiću. Radila je sama u grupi na početku. U prvoj generaciji u skupini je imala 39 djece, od 3 do 7 godina. No, bilo joj je predivno i ništa joj nije bilo teško.

– Srce mi je bilo ispunjeno, gledala sam ih, grlila, ljubila, ma jednostavno sam uživala u svojem poslu i znala sam da sam donijela pravu odluku, što mi se kasnije kroz radni vijek stalno potvrđivalo, govori nam Mirjana te je dodala kako nije imala praksu na početku, pa je tako prva dva mjeseca, ujutro išla kod kolegice Marije Mili koja je već odavno u mirovini te je gledala što ona radi s djecom.

Kako je u radila u smjenskom radu, ono što je recimo ujutro vidjela da radi kolegica, to je ona sa svojom djecom radila popodne. I tako dok nije sama došla do toga što će i kako će samostalno raditi. To joj je bila praksa i važno je bilo sve što je naučila od starije kolegice. Imala je uvijek dobru suradnju i s roditeljima.

– Govorila sam roditeljima na sastanku kako imamo zajednički cilj. Moj profesionalni, a njihov osobni da djecu učinimo sretnom, zadovoljnom, samopouzdanom. Da djecu pripremimo kako se kasnije u životu nositi s izazovima, kako se izboriti za sebe. Nije poanta da djeca znaju pisati i čitati prije škole, već da razvijamo onu emocionalnu stranu, a to se uči od malih nogu.

Prekrasno je sresti tu istu djecu koja su sad već odrasli ljudi. Taj razgovor, osmijeh nešto je što je vrijedno na ovom svijetu, a Mirjana ističe kako joj to sve ponovno i ponovno potvrđuje kako je njena hrabrost da prati srce na kraju dana i bila nagrađena.

Odlazak u mirovinu nije joj baš najbolje sjeo. Trebalo je par mjeseci da se pomiri s tim, no sada nakon dvije godine kaže kako se smirila i našla brojne aktivnosti u kojima uživa. Voli pročitati dobru knjigu, kao i putovanja.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije