Shvatiš da je ljubav prema djeci, plod nečije ljubavi, rekla nam je čakovečka odgajateljica koja je dvije godine u mirovini, no i dalje je vrlo aktivna
Obrazovanje je postalo ključni element svakodnevnog života, a odgojitelji su postali nezaobilazni protagonisti u oblikovanju identiteta i budućnosti generacija koje rastu. Kroz raznovrsne pedagoške pristupe, odgojitelji su prenosili vrijednosti, znanja i vještine, pripremajući mlade za izazove života.
Odgoj je evoluirao kroz različite oblike, od tradicionalnih metoda prijenosa znanja do suvremenih pristupa koji potiču kreativnost i neovisnost. U najnovijem serijalu našeg portala predstavljamo umirovljene odgojiteljice čije su ruke i trud oblikovali mnoge generacije. Vrtićko doba posebno je razdoblje koje nas priziva, s prisjećanjem na “tete” koje su nas pripremile za školu i život, ostavljajući neizbrisiv trag u starijoj dobi.
Jedna od njih je Đurđica Golik (67) iz Čakovca, koja iza sebe imam staž od 44 godine kao odgajateljica u vrtiću. Radila je u vrtiću Cvrčak, Vjeverica i u Strossmayerovoj.
– Svi smo nekada bili djeca, samo puno ljudi to zaboravi. Meni je vrtić ostao u jako lijepom sjećanju, a to je bila današnja zgrada Croatia osiguranja u Novakovoj ulici. U to doba to baš i nije bilo učestalo. Sve se nekako prelomilo kada sam imala 14, 15 godina i bila u današnjem Bambiju. Tada sam vjerojatno odlučila da će to biti moj poziv. 1975. godine na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu se otvorio odjel za predškolski odgoj, taman pri završetku mog srednjoškolskog obrazovanja. Diplomirala sam u predroku 1977., a sredinom listopada dobila posao na neodređeno u Centralnom vrtiću, današnjem Cvrčku i to u smjenskoj skupini, prisjetila se svojih početaka Đurđica Golik i dodaje kako se onda radilo i svake subote.
I sama je postala roditelj, pa kaže kako je onda još i više cijenila svoj poziv.
– Shvatiš kako je ljubav prema djeci, plod nečije ljubavi. U razdoblju od 44 godine zaista se svašta dogodilo, no mogu reći da u srcu nosim samo lijepe uspomene kojih je bilo pregršt, ističe naša sugovornica.
Zanimljivo je kako je radila čak s 4 generacije od jaslica do polaska u školu. S istom djecom, od pelena do odlaska u školu, a tako bi to trebalo i biti. Đurđica kaže kako se sve odvijalo kroz igru.
Đurđica je sportski i glazbeni tip. Svira harmoniku i klavir, pa je tako u svoj rad rado uvrstila pjesmu. S kolegicom Suzanom Kovač radila je čak 27 godina. To je, ističe Đurđica poseban odnos, predivno su se slagale, a što je u konačnici najvažnije djeci. Zajedno su odgojile pet generacija, a i danas su u jako dobrom odnosu.
No, ono što je zaista posebno je knjižica koju je Đurđica ažurno punila. To je knjižica u kojoj su popisana sva djeca koja su prošla kroz njen rad, popraćena grupnom fotografijom skupine. Zaista je neprocjenjivo blago!
