Vozači spašavaju državni proračun

Vaš članak “Najviše kazni plaćamo jer volimo stisnuti gas” nas je inicirao da komentiramo provedbu pored ostalih i Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Sam naziv govori o SIGURNOSTI. Mjere i postupci pa i eventualne kazne za nepoštivanje odredbi Zakona moraju biti u cilju poboljšanja sigurnosti prometa na cestama i kao preventiva.

Iz sadržaja članka i prema podacima MUP-a je razvidno da nije tako, da se “kontrola” prometa provodi u cilju punjenja proračuna. Nadalje plaćanje “upola cijene”, ako se plati na licu mjesta ili u roku od tri dana predstavlja diskriminaciju većine u Hrvatskoj. To se vidi iz podataka u članku kako je na licu mjesta tj. “povlaštenu kaznu” platili manje od 30% “prekršitelja”.

Zar nije diskriminacija, ako onaj tko ima novaca plati kaznu upola manju za isti prekršaj, jel u pitanju novac ili sigurnost prometa na cestama? Po statistici “tatini sinovi” su napravili najteže prometne nesreće sa smrtnim posljecima. To je potpuni jasno jer oni uvijek u džepu imaju dovoljno novaca za platiti “povlaštenu kaznu”.

Ustav RH određuje da smo pred Zakonom svi isti, no moja vožnja kroz naseljeno mjesto brzinom od 60 km/sat vrijedi 600 kn, jer nemam novaca da platim na licu mjesta, a do plaći mije je više od 3 dana, a “tajkunovog sina” isti prekršaj vrijedi 300 kn.

Osim toga ne sporeći da često znamo “dodati gas” ali snimanje Multanovom iz grma pored ceste iza zavoja, bi potrošači nazvali “nepoštenom poslovnom praksom” jer takvo postupanje jasno implicira narečenu tvrdnju da je nadzor prometa u cilju punjenja proračuna, a ne sigurnosti prometa na cestama. Ako još dodamo da se te kazne preko 90% slučajeva odnose na mjesta s najvećim ograničenjem brzine (50 km/sat), koju mogu postići i traktori ili biciklisti na nizbrdici, a ne na mjestima gdje je ograničenje iznad 70 km/sat, jer pri tim brzinama u slučaju nesreće nastaju već ozbiljne povrede pa čak i smrtni slučajevi, jasna ne namjera kažnjavanja i represije, a ne podizanje sigurnosti prometa.

A takvo ponašanje policije i postupanje dovodi u pitanje i sigurnost prometa na cestama, jer većina vozača “osjeća” brzinu tu negdje oko dozvoljene, no kako su kazne drastične, naročito ako nemaš “pričuvu” u džepu, većina vozača pozornost umjesto na prometnicu i ostale sudionike u prometu posvećuju svojoj kontrolnoj ploči tj. brzinomjeru, koji je vjerovali ili ne u automobili ispod volana.

U praksi je nepoznato da je prometni policajac poslije mjerenja brzine i kad je ustanovio da vozač poštuje ograničenje zaustavio vozača i dao mi pismenu pohvalnicu ili neko priznanje, ako ništa drugo lijepu riječ: “čestitam gospodine vi ste uzorni vozač!”

A svi znamo postupak kad prometna kontrola izmjeri preveliku brzinu. Poslije zaustavljanja, ne birajući mjesto, prvo policajac obiđe dva tri puta oko automobila. Zatim se obrati “kontrola prometa, molim prometnu i vozačku”, u najboljem slučaju za minutu dvije će izokretati nekoliko puta te dokumente, zatim će slavodobitno: “znate li da ste napravili veliki prekršaj, imate li novaca”. Ako ima OK, stvar se brzo riješi, ako nema, onda policajac uzme dokumente i najmanje 15 – 20 minuta u svom službenom automobili radi zapisnik i Obvezni prekršajni nalog. Poslije polusatnog zadržavanja, traži da potpišete Obvezni prekršajni nalog. Ako ne želite potpisati jer je policajac napisao neistinu u njemu, on će: “meni se vjeruje, ja sam policajac” i ostaviti će vam dokumente na haubi i ostaviti vas preneraženog na cesti.

Za kraj je vrlo interesantan podatak, da su zbog brzine preko 98% slučajeva kažnjeni osobni automobili, autobusi, kamioni, motori itd. valjda ne podliježu sankcijama revnih punioca državnog proračuna.

Važno je novac brzo sjeda u proračuna, kako kaže autor članka i da se proračun puni. Vozači tako i tako nisu tu da misle, oni samo moraju plaćati kazne.

Željko Tomašić

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije