Tragedija Međimurske Hrvatske je što se često morala seliti i odseliti iz dvorišta i s grunta svoga u neke druge zemlje, gdje je korijene pustila, ali ploda i hladovine malo je dala. Jer, samo je sretna tu na falačku zemlje svakog dijela Hortus Croatiae, vrta rajskog na zemlji.
Odlazila je tek onda kada je shvatila kako na svojoj grudi, svoji znanjem, znojem i rukama žuljevitim i umom od Boga i roditelja dobivenim, nije mogla izgraditi obiteljski dom, gospodarske zgrade, školovati djecu.
O odlasku na godišnji nije mogla niti sanjati, jer to je uvijek bilo rezervirano za neku drugu Hrvatsku. Više od tri četvrtine Međimurske Hrvatske nikada nije bila na moru Jadranskom ili Bože mili nekom bajkovitijem. Za ovakvu Međimursku Hrvatsku raj su bile toplice u Vučkovcu (Vučkovec-Terme Sveti Martin), Moravske, Banovci, Lenti, Varaždinske, možda Stubičke, Krapinske i samo za probrane Radenske.
Ona bolje stojeća, koja je imala više zemlje i brojniju obitelj uspjela je izgraditi klijet v bregima, najprije da bi u nju alat sklanjala, kako ga ne bi svaki puta nakon posla trebala doma vleči, a kasnije kako bi se u njoj blagovalo, pak na kraju i prespavalo te drage ljude ugostilo.
Bila su to, mnogi će kazati zlatna vremena, kada se uz malo novca, puno truda i prijatelja nešto izgradilo i imalo, sve do godina kada je počelo iseljavanje svih, poglavito mladih, što je danas prava epidemija, i kada se sigurno može reći, kako više Hrvata i hrvatske mladeži nije otjerano iz svojih domova kao u posljednje dvije-tri godine.
Kada su ovdje vladali, vedrili i oblačili tuđinci. Politika koja se provodi u posljednje vrijeme na svim razinama, kada se ljudima uzimaju najosnovnija sredstva, ne za život, nego za minimalni opstanak, a čelnici, političari, bilježnici, odvjetnici i kamatari se natječu tko će kuću veću na moru imati i snažniji auto voziti i svoju fotku na Facebook poslati, Međimursku Hrvatsku ostavlja u grmlju, travi i kupinju.
Bogu Hvala, ima onih koji se jednostavno ne daju, ne dopuštaju da ih ovršitelji bezljudski i anemični osiromaše i napreduju. Teško, krvavo, ali idu naprijed i ne žele u svijet kako to želi aktualna hrvatska politika od Pantovčaka, preko Banskih dvora do županijske, gradske i općinske oaze ili jazbine.
– Nije mi bilo lako, ali rekao sam sam sebi, Nino, nikuda ti ne ideš. Roditelji su stvarali i stvorili i ti jednostavno to ne smiješ zapustiti. Bolje da ti je vruće ovdje nego u ostatku Europe i neka ti je hladnije nego u bezosjećajnom svijetu, ali na svojemu si. Ako će ti uzeti, njima će to na sramotu biti, jer mi smo sve radom stekli, govori mladi Dino Kralj iz Vrhovljana.
– I tako sam ostao, preuzeo roditeljski vinograd, kleticu i počeo vinogradarsko-vinarski posao. Uzgajam par tisuća trsova iz kojeg stvaram sada već poznato Vino Kralj, koja iz dana u dan ima sve više potrošača. Želim vjerovati kako ću uspjeti i kako neću trebati u Austriju, Sloveniju, Njemačku… nego biti tu na rodnoj grudi u lijepom Kapelščaku, novoj vinarskoj destinaciji, dodaje Dino, koji vinograd i klijet ima u Kapelščaku.
Vinarstvo mu je prioritet, a kako sada stvari stoje ima velike izglede da postane prvi vinar ovog kraja i da ne otiđe u tuđi svijet.
