Nije Međimurska Hrvatska počela u svijet odlaziti ovih godina i dana, premda nikada u tolikom broju, nikada toliko razočarana i ogorčena prema političarima svih boja, vrsta, stranaka i razina.
Bešćutnost i bahatost današnjih tjerača Međimurske Hrvatske u svijet u njoj ubija ponos, domovnost, vjeru, poštenost, pravičnost i pravdu. Ukratko, ubija joj volju da se ikada više vrati na svoju rodnu grudu i da gleda sve te političke kamelenone, prodavače magle, napuhjence i foteljaše. Nekada je u svijet odlazila zbog tuđinske vlasti, a danas ponižena, obeshrabljena, dotučena, blokirana, deložirana i ovršena odlazi pred onima koji su trebali Međimursku Hrvatsku učiniti najboljom na svijetu, jer je najljepša na svijetu, jer je Hortus Croatiae, je je falaček zemlje koju je Bog ovdje stvorio i ostavio vrijednoj Međimurskoj Hrvatskoj da je obrađuje, krasi i djecom napuni.
Na njezinu žalost ovi novi, boja nije važna jer su jednaki i crveni, žuti, zeleni i plavi, napunili su je lažima, prevarama, krađama, demagogijom, tuđinskim odgojem, svim vrstama drača i otpada od hrane s bogatih stranih stolova. I misli naša Međimurska Hrvatska koja je otišla, ima li se smisla vraćati. I misli ostajuća Međimurska Hrvatska koja je branila dom pred svim neprijateljima i osvajačima, a teško može obraniti pred raznim ovrhoviteljima, kojima osim novca ništa nije sveto, čak niti dijete koje se ima roditi za tri-četiri dana, ima li smisla.
I onda sretneš osobu koja se vratila, koja je zapravo jedva čekala da se vrati na svoju grudu, trdu međimursku, pa makar ne zna kak joj na njoj bude, ona, svim srcem svojim, svim tijelom svojim i svim bićem svojim hoće biti tu, u Međimurskoj Hrvatskoj, pa makar lijegala u neizvjesnost i budila se u nepoznatost, kada je u pitanju egzistencija.
– Jedva sam čekala dan kada ću se vratiti u Međimurje, prvo na školske praznike, a kada ću završiti školu, željela sam se vratiti odmah. Prvi autobus i polazak iz Opatije u Međimursku Hrvatsku, kako je vi lijepo nazvaste. Možda ću kada su u pitanju posao i novci požaliti, što sam se vratila, ali ja bez ponavljam, vaš naziv, Međimurske Hrvatske ne mogu.
Tu mi je lijepo, tu sam doma, tu sam sretna, tu sam svoja na svome, i kak Žiga Međimurski u pjesmi kaže: ‘Tu mi Božek život daj, tu je mojga srca raj’. Ja sam Međimurska Hrvatska! Uživam u svakom trenutku, svakom danu, svakom susretu s ljudima, svakom kapljicom najboljih svjetskih vina i dragih ljudi koji je sve više – govori Ivana Kelner iz Stanetinca, točnije iz legendarne, povijesne i bajkovite Amerike, naselja uz cestu Preseka – Sveti Urban, koje zbog odlaska stanovništa ostaje sve praznije, a nekada ih je pun autobus išao na prošćeje v Štrigovo ili Razkrižje nekada hrvatsko i sveto, te na sejem u Čakovec.
Ivana želi ostati ovdje gdje će je sunce domaćeg neba grijati, domaće ruke grliti, domaće usne ljubiti i domaće vino svojoj kapljicom raspoložiti, nakon možda razočarajućeg dana. Naslov ovog napisa trebao je glasiti Wine Johana Americana, jer smisla ima, jer se mnogima kada smo s Ivanom razgovarali svidjela, ali ipak sam se odlučio za naslov kakav je sada.
Kako netko zao ne bi mogao kazati kako se Ivana sada pravi Engleskinjom. Premda je iz Amerike, prave Amerike, blizu Preseke i Stanetinca, iz Amerike koja ovdje više od stoljeća stoji. Dati će Bog da tu stoji, liježe i radi Ivana Kelnar, koja je završila Fakultet za menađment u turizmu i ugostiteljstvo u Opatiji.
Da, Wine Johana (Vinska Ivana) ima sve atribute da jednog dana postane i prva općinska načelnica ili barem prva žena međimurskog turizma. Zanat uči i kleple kod najboljeg mentora u ovom kraju ‘over mastera’ Josipa Mikeca u štrigovskoj turističkoj zajednici. A, to, priznati treba, nije bilo što. Kao i želja Ivane, da ostane tu na rodnoj grudi, makar i kamenu kojeg je bujica donijela iz svetih hrvatskih krajeva, koji su prekrajanjem granica postali slovenski, makar svaki od njih hrvatski govori.
