Donji Vidovec, mjesto na istoku Međimurja, ima dugogodišnju tradiciju ispiranja zlata iz Mure i Drave koja seže šest stoljeća unazad, a prvi pisani dokumenti u 17. stoljeće. Donji Vidovec pak, kao međimursko mjesto sa svojedobno najviše ispirača zlata, prvu je pisanu povelju dobilo 1766. godine i jedino je mjesto koje danas čuva sjećanje na taj običaj.
Očuvanjem ove tradicije želi se naglasiti kako je nekada u Donjem Vidovcu bilo puno čamaca, a dvjestotinjak mještana se bavilo tim zanatom kako bi zaradilo za život. Među njima je bio i 93-godišnji Matej Horvat – Japica koji je danas najstariji ispirač zlata i počasni član Moto nautičkog kluba Vidovski zlatari koji ima zadatak tradiciju očuvati i prenositi s koljena na koljeno.
U tome im i dan danas pomaže Japica za kojeg kažu da je legenda i živuća enciklopedija o životu zlatara. Ovaj još uvijek vitalan 93-godišnjak prisjeća se 1937. godine kada je sa samo 15 godina krenuo u svoju zlatarsku avanturu koja je potrajala do 2000. godine. U svom domu ispričao nam je kako se najprije sa svojim rođakom uputio na rijeku Muru, a kasnije i na Dravu.
Zlato se tražilo sve od Ormoža do Pitomače. Sjetio se je Japica dana kada je zajedno sa svojim kompanjonom u jednom danu isprao 15 grama zlata. – Nadničari su u polju kopali za 8 dinara na dan. Gram zlata je vrijedio 42 dinara pa sad vi izračunjate koliko smo mi toga dana zaradili – rekao je i dodao kako je teško i mukotrpno ispiranje zlata bilo i isplativo jer se je u jednom danu znalo zaraditi za 2-3 poljodjelske nadnice. Otkupna stanica za zlato prvotno je bila u Donjoj Dubravi, a kasnije je otvorena i u Donjem Vidovcu.
Počeo je Japica pričati pa se vratio u prošlost sjetiviši se vremena kada je na obalama Drave znalo biti privezano i stotinjak čamaca. Sve to bili čamci čiji su vlasnici bili ljudi koji su se danonoćno trudili ne bi li “ubrali” i gram zlata. Drava im je bila drugi dom. Tamo su po dva tjedna u komadu spavali i kuhali. Većinom su se kućama vraćali s dobrom zaradom, malo ‘počinuli’ i kad bi vodostaj pao opet krenuli na dravski put drvenim čamcima.
Za ispiranje zlata koristili su jagnjedovu dasku koso piljenu, lopatu i žajder – posuda kojom se polijevao šljunak. Danas se ta tradicija pretvorila u turističku promociju mjesta, a Japica još uvijek s puno emocija želi pokazati ‘kak se to negda delalo’. Tako su i nama demonstrirali cijeli postupak u svom dvorištu. – Zlata ga već nej, pojele su ga naše hidroelektrane – rekao je nostalgično te je poručio članovim Vidovskih zlatara da čuvaju tu tradiciju, da se druže i da budu što više uz vodu.
