Na kraju jedne mirne ulice u Donjem Kraljevcu, među urednim gredicama i voćkama, zatekla sam Đurđicu i Dragu Kramar u njihovom omiljenom hobiju
– Sad sam nabrala jagode i grašak, a suprug kosi. Imamo i voćnjak, uskoro će trešnje. Kad nečega imamo viška, podijelimo. Djeca su nam u Zagrebu i Zadru, imaju svoje obitelji pa njima damo domaće, a nešto podijelimo i susjedima, priča Đurđica. Na tom vrtu nema kuće, tek sjenica koja pruža zaklon od sunca.
Đurđica je rodom iz Preloga, a danas su nakon 45 godina zajedničkog života i ona i suprug Drago u mirovini.
Vrt je oduvijek bilo važan dio njihove svakodnevice, no sada za njega imaju više vremena i više plodova koje koriste u kuhinji tijekom godine. No za Đurđicu je boravak u vrtu mnogo više od izvora hrane.
– Vrtom liječim dušu. Puno sam čitala o tome koliko je rad u prirodi dobar za čovjeka i stvarno je tako. Kad si među biljkama i radiš sa zemljom, nekako se smiriš, kaže.
Dok razgovaramo, Drago gasi kosilicu i dolazi sjesti u hlad sjenice.
– V novinama bumo ve, o ljudi moji, našali se.
No ni njemu posao u vrtu nije teret.
– Nije problem kositi. Dobro je da imamo što raditi i da se razgibavamo. Dok čovjek može raditi, dobro je, kaže.
Njihova zajednička priča počela je na plesnjaku u preloškom „Lovcu“, još u vrijeme kada su bili studenti.
– Bio je uredan, fin i pristojan. Baš mi se dopao, prisjeća se Đurđica.
Godine su prošle, kosa je posijedjela, ali neke su stvari ostale iste, međusobno poštovanje i zadovoljstvo koje dolazi iz jednostavnog života i ljubavi prema malim stvarima koje ga čine vrijednim.
