Crkve su pune za Uskrs i Božić, ali u svakodnevnom vjerničkom životu vlada praznina. Vanjska forma je ostala, unutarnja vatra ne uvijek, kaže velečasni Kuhar
Uskoro se navršava godina dana otkako je Kristijan Kuhar preuzeo službu župnika župe svetog Jakoba apostola starijeg u Prelogu.
Nakon osam godina služenja u Štrigovi, dolazak u donje Međimurje za velečasnog Kuhara značio je novi izazov i iskustva. Na početku razgovora za naš tjednik podsjeća na činjenicu da svećenici ne biraju mjesta službe, nego dolaze tamo kamo ih pošalje ordinarij.
– To prihvaćamo kao Božju volju i svoje poslanje. Prelog sam tako i prihvatio pa mogu reći da sam se morao snaći, no imam lijepe uspomene iz svih župa. Svaka me okolina na neki način oblikovala i ljudi iz svih krajeva su me „naselili“, kako je to govorio biskup Badurina, kaže Kuhar.
Prelog opisuje kao župu koja je dvostruko veća od Štrigove, ali i sredinu s posebnim identitetom.
– Budući da nisam iz Međimurja, odmah sam primijetio da je ovo kraj drukčijega mentaliteta i načina razmišljanja od gornjega kraja. Ono što me posebno ugodno iznenadilo bili su ljudi. U crkvi nedjeljom ima mladih, mladih obitelji, puno djece, ali i starijih. Za svećenika je uvijek najveći strah ono što zovemo „crkva crnih rubaca“, kada zajednica nije otvorena za nove ljude. Ovdje to nije slučaj, ističe.
Dodaje kako su ga susjedi i župljani odmah po dolasku došli upoznati i ponudili pomoć.
– Ima ljudi koji župu doživljavaju kao svoju obitelj i to je vrijedno. Na tome sam zahvalan. To također pokazuje da je moj prethodnik ostavio dubok trag, navodi Kuhar.
Ima me za dvojicu, ali…
U Prelogu je naslijedio dugogodišnjeg župnika Antuna Hoblaja koji je u toj službi bio pet desetljeća.
– Naravno da me uspoređuju s njim i to će tako biti dok god sam ovdje. On je podigao župu u vremenu u kojemu Crkva nije imala renome kakav ima danas. On je bio duhovni otac ove župe, ugradio je sebe u živote brojnih ljudi koje je krstio, vjenčao i poučavao. To nije loše, za mene je to i izazov, kaže.
Uz osmijeh dodaje i kako se župljani navikavaju na činjenicu da je danas on sam u župi. Prečasni Hoblaj imao je posljednjih desetak godina župne vikare.
– Zato sam se često u obavijestima šalio da me po kilaži ima za dva čovjeka, ali to bi bila mršava dvojica, pa se vjernici moraju naviknuti na mene jednoga, dodaje Kuhar.
Prije dolaska u Štrigovu pripadao je redovničkoj zajednici franjevaca trećoredaca koji djeluju u njegovoj rodnoj župi u Belišću. Proveo je godinu dana u novicijatu u
Krku, a potom poslije ređenja u župi sv. Ivana u Zadru. Za vrijeme doktorskoga studija i po odlasku od franjevaca bio je duhovni pomoćnik u župi sv. Petra u Zagrebu, 2017. postao je župnik u Štrigovi.
– Svaka me sredina oblikovala, ali Štrigova mi je ostavila najviše lijepih uspomena. Došao sam tamo na Badnju večer, u magli, a to mjesto mi nikada nije bilo ni usput na karti onoga što bih posjetio. Sve vrijeme u Štrigovi, premda nije bilo lako naslijediti mons. Logožara, bilo je doista ispunjeno dobrom suradnjom s dobrim ljudima. Ono što doista cijenim kod Međimuraca je ljubav prema svojemu zavičaju, radišnost, s kojom se ni jedan kraj Hrvatske ne može mjeriti, i poštivanje tradicije – ne samo one crkvene, nego i kulturne.
Vlč. Kuhar aktivan je i na društvenim mrežama gdje svjedoči svoj životni poziv i dijeli znanje. Kada radi, voli slušati klasičnu glazbu, a za opuštanje Balaševića, U2 i Coldplay, a najviše ga inspiriraju misli svetog Franje i svetog Augustina.
Zakasnili smo
Poseban naglasak stavlja na pastoral obitelji i bračnih parova, a na pitanje o mladima i njihovoj povezanosti s Crkvom smatra da je važno ponuditi sadržaj koji će ih uključiti, a ne očekivati da će doći sami od sebe.
Upitali smo vlč. Kuhara i o stranim radnicima u Međimurju.
– U Prelogu ima stranih radnika. Nekoliko njih, mislim da su iz Indije, dolazi nedjeljom na misu. I tu su svake nedjelje, ali nisu kršteni. Sada, teško mi je govoriti kako su prihvaćeni, ali koliko vidim, i dalje je prema njima određena rezerviranost. Žalosna je činjenica da se mi u Crkvi nismo pripremili na dolazak stranih radnika, pogotovo onih koji su katoličke vjeroispovijesti.
A k tome i zakasnili smo u formaciji vjernika, pogotovo u odnosu prema stranima radnicima drugih vjeroispovijesti. Što po tome činiti? Mislim da nema smisla čekati da vrh Crkve o tome odluči, već im mi u župama sami moramo dati priliku. Kako? To još zaista ne znam. Ali ima i pozitivnih primjera! U susjednoj župi sv. Juraj u Trnju župnik se trudi okupiti strane radnike katolike, čak je imao i krštenje za jednu obitelj. Za kraj, preloški župnik podijelio je misli suvremenih teologa, češkog Tomaša Halíka i milanskog nadbiskupa Carla Marije Martinija.
– Halík govori o „poslijepodnevu kršćanstva“. To je ono što živimo danas, to je vrijeme kada je potrebna zrelija, dublja i poniznija Crkva. Mnogi tradicionalni oblici moraju se mijenjati jer su postali pretijesni. Potrebna je temeljita transformacija, a ne samo upravljačka reforma ili marketing u duhu vremena. Martini je u svojoj duhovnoj oporuci rekao da je Crkva umorna, da su joj obredi pompozni, zgrade prazne, birokracija napuhana. To prepoznajem i u Međimurju, ali u drugom obliku, punih crkava za Uskrs i Božić, ali praznine u svakodnevnom vjerničkom životu. Vanjska forma je ostala, unutarnja vatra ne uvijek. Na ove izazove nastojim odgovoriti pastoralnim djelovanjem, kaže Kristijan Kuhar.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3709
