…držao ju je za ramena kad se svijala unatrag od ljubavne boli koju joj je pričinio…
KAPETANOVO POSLJEDNJE PUTOVANJE
Roko je rastegnuo svoje duge noge i trgnuo se kada je neka mlada djevojka vrisnula u moru. Zabavljalo ga, ali i pomalo umaralo to neumorno treskanje o morsku površinu. Koliko god se želio prilagoditi životu na obali među ljudima, tim više su ga žamor ljudi i kretanje po prepunoj plaži smetali.
Svako malo, nakon onako veselih i bezobzirnih vriskova pomislio je da se ti mladi ljudi gotovo ni ne znaju zabavljati. Sve se sastojalo od bacanja u vodu i lupetanja rukama i nogama bez smisla i pravila. Da je bar bilo neke lopte još bi razumio, ovako, po tijelu ga prožimao osjećaj zadovoljstva ako je, kojim slučajem, sličan period mladosti u životu propustio.
Isto tako, takvi i slični trenuci tjerali su ga intenzivno na razmišljanje nije li pogriješio što je svoju veliku kamenu kuću sagradio na obližnjoj morskoj hridi koja će mu svojim položajem svaku sezonu priuštiti ovakve dane. Gotovo da nije htio ni vjerovati, ni sam sebi priznati da je njegovim plovidbama kraj.
Nakon dvadeset godina plovidbe, na kopnu se nije osjećao nimalo ugodno. Hodajući, još uvijek je ponekad imao osjećaj kao da se ljulja na površini mora. U predvečerje bi satima sjedio na ivici stijene i gledao u daljinu. On je jednostavno brodove i more nosio u zjenici oka. Oplovio je cijeli svijet i sad je bio osuđen svoje ljude i onaj prošli dio života koji je volio, jednostavno nositi u srcu.
Tako je odlučio. U trenutku kad je umrla njegova majka, a nema ni pune dvije godine, u njemu se nešto slomilo, požalio je što nije ozbiljno shvatio njezinu šutnju, njezine suze kad se spremao na svoje posljednje putovanje. Smrt je dio života, jednom je rekla u šali. Ako i čuješ da ti je umro netko drag, prihvati to i podnesi onako kako dolikuje kapetanu broda.
Majko. Majko moja najdraža, pri pomisli na te riječi orosile su mu se trepavice i na tren se pridigao i okrenuo glavu na lijevu stranu da slučajno tko ne bi vidio njegove suze. Zagledao se u svoj zlatni sat i narukvicu sa otoka Longa koje je stavio na uredno složene traperice i majicu. Mladi kupači i dalje su veselo vriskali.
TAJANSTVENA NARUKVICA GEMMA HAYE
Gledajući u tajanstvenu narukvicu koju mu je poklonila stara vidovita Crnkinja Gemma Haya ispuni ga željom da samo još jednom, pa makar u snovima, sretne tu ženu. Istinski bi to želio, zagrliti je, uhvatiti rukama oko glomaznog tijela. Zahvaliti što ga spasila od bolesti i svojim travama poklonila mu novi život. Inače bi, na nekom obronku uz njezino selo, u sjeni visokih stabala počivao zauvijek.
Ozlijedio se kad je spašavao njezinog unuka iz ralja krokodila. Zatim su se ogrebotine i posjekotine obojice inficirale. Sedmogodišnji mališan sitne građe brzo se izvukao, a Rokove rane su postajale sve opasnije po njegov život. Prolazili su dani… mnogo dana, prije nego se probudio.
Razmišljajući o tome i gledajući u narukvicu sada na plaži, kao molitvu čuo je njezine riječi na odlasku:
– Roko, uzmi ovu narukvicu. Pripadala je mojoj obitelji. Iako izgleda čudno, ne odvajaj se od nje. Ona će te čuvati od svih zala. Ona će ti donijeti… – pogledala ga značajno…
– Što, Gemma?
– Ono što zaslužuješ – snašla se, uozbiljila se i podigla gustu, crnu obrvu.
– Gemma, Gemma Haya – čuo je Roko i sada odjek svake svoje riječi – Ne odvajaj se od narukvice, Gemma. Ona je tvoj život. Kako ćeš preživjeti ako je daš. Ne odvajaj se od nje… Gemma… – protivio se, jer je znao da njome često zarađuje za život.
– Roko, moje moći nisu ova narukvica. Moje moći su u meni, a narukvica je život. Dajem ti život za život koji si spasio i na kocku stavio svoj – rekla je Gemma.
-Jednom ću se vratiti i želim… Gemma, želim… –
Onako visok, stasit i lijep Roko se gušio u suzama.
– Nećeš, Roko. Kad jednom začuješ glazbu zvončića…
– Ne! Ne, Gemma Haya!
– Roko, jednom kad začuješ glazbu zvončića sa narukvice, znati ćeš da sam okupila anđele i da se radujem zajedno s tobom.
BOLNI RASTANAK U SUZAMA
– Gemma Haya… moram krenuti… – kleknuo je ispred nje i zagrlio je oko koljena, jedva sjajnu bordo suknju obuhvativši rukama. Pogledao je prema selu, grupa tamnopute djece na okupu nijemo je gledala odlazak čovjeka koji se… ne boji krokodila i koji ih je pustio na teretni brod.
Gledao ih je sve redom, a posebno mu se pogled zaustavio na dječaku koji će mu zauvijek ostati u srcu. Međutim, nisu se smjeli približiti, Gemma je tako naredila. Kao da u kućama nije bilo ljudi, tako je to bilo izgledalo. Roko je, kad se incident sa dječakom dogodio, još teško bolestan, javio u bazu da će se zaustaviti neplanirano uz jednu obalu i da je sve u redu. Isporuka metalnog tereta će kasniti, ali nepredviđene okolnosti sve će opravdati – prisjećao se na tren
– Zbogom, Roko… – velike dvije suze iz crnih bademastih očiju kliznule su iz očiju žene. Potom se veliki bijeli brod otisnuo na pučinu. Posada broda skrivala je lice jedan od drugoga, jer nije bilo tih očiju koje nisu zaplakale. Učinilo im se da su tu proveli cijeli svoj život. Nekoliko njih tu je ostavljalo svoje ljubavi, zato su plakali.
Roko kao da je čuo lupanje sa palube i glasove svojih mornara… Kroz sjećanje, san i javu, na plaži među masom kupača, sada na kopnu, tonuo je u još dublji san, a narukvicu Gemma Haye gledao je na trapericama kroz usnule, titrave i vlažne od suza, duge trepavice.
JUTA GRADI KULE U PIJESKU
– Mama, moram do noći sagraditi kuću do kraja – ozbiljno je rekla troipolgodišnja Juta.
– Molim te da ne ideš daleko po kamenčiće, evo ima ih ovdje i ne zaboravi da uskoro idemo kući. Završi to, a sutra ćeš nastaviti.
– Mama, znaš da mi uvijek netko sve sruši. Ali neka mu bude, sagradit ću ja sutra drugu kuću. Puno ljepšu – iznenada se dignula i počela skupljati što je smatrala potrebnim za sutrašnju gradnju. Lorna ju je ostavila da se pošteno umori, a onda će je vjerojatno opet nositi po stepenicama na drugi kat do stana. Ali neka, to dijete joj je bilo jedino blago u životu.
Na žalost, mala princeza oca nije upoznala. Jednom, kad poraste, imati će pravo saznati istinu o njemu. Ali to će učiniti njezina baka. Ona neka joj priča o svojem sinu, ona neka priča Juti o ocu ono što smatra da je pravedno. Pravedno joj je reći samo nekoliko stvari. Da je otac radio na brodu i da je nikada nije vidio. Da je pronađen mrtav na palubi sedam dana nakon njezinog rođenja. Ako Lorna baš mora sama sebi priznati, odahnuli su svi, pa i njegova majka.
Osjećala se poniženom, kada joj je muž, brak jednostavno zamijenio kockom i drogom. Kada se Juta rodila, kćerka mu je bila samo razlog za tulumarenje. Sretnu vijest proslavio je u nekoj dalekoj luci. Ne sa drugim ženama, već u svojem imaginarnom svijetu.
Nakon poroda, pri pogledu na tek rođenu Jutu na svojem trbuhu, Lorna nije pala u depresiju, već je čvrsto odlučila živjeti za ovo dijete. Ležeći na plaži, pomislila je kako je radna godina bila duga, a kako brzo teku dani godišnjeg odmora. Predala se, sanjareći, zrakama kasnog popodnevnog sunca…
JUTA ZNATIŽELJNO PRISVAJA TAJANSTVENU NARUKVICU
Djevojčica je sjela tik do Rokove glave i stavila u kanticu nekoliko kamenčića. Zagledala se u njegovo lice, a potom je uzela lopaticu, pa kamenčiće u kantici pokrila pijeskom. Nasmijala se kad je Roko u snu napravio nekoliko grimasa, ni ne sluteći kako je u svojim snovima bio daleko. Juta je nakrivila glavu, potom je ispravila, pa opet nakrivila na istu stranu da mu bolje vidi lice.
Najednom joj oko zapne za narukvicu. Gledala ju je i približila joj se licem. Stari lančići, koji su bili omotani oko nje, kako su je samo zanimali! Dodirnula ju je prstićem i ona kao da se sama pomaknula. Trgnula se znatiželjno. Primila ju je u ruku i počela razgledavati dio po dio. Roko je čvrsto spavao i nije čuo kako se među dječjim prstićima oglasio zvončić, zasvijetlio polumjesec, zanjihalo se sjajno pero, pa neka kockica…
Juta se nasmiješila i stavila narukvicu u kanticu. Ponijeti će je kući, nasmiješila se zadovoljno. Potom su je sleđa, ispod pazuha uhvatile Lornine ruke i dignule u naručje.
– Koliko puta sam ti rekla da se ne približavaš drugim ljudima koji odmaraju. Idemo kući, spremila sam stvari – Lorna ju je ponijela prema mjestu gdje se sunčala, uzela već spremljene stvari i ubrzo su se vozile prema stanu. Juta je na zadnjem sjedištu narukvicu zakopala u kantici dublje u pijesak. Odjednom se počela meškoljiti i vrisnula. Vrisak se ponovio.
SANDALICA
Lorna je skrenula u desno, lagano tražeći mjesto uz cestu gdje može zaustaviti auto. Panično je parkirala, izašla i otvorila zadnja vrata. – Mama! – ponovo je vrisnula Juta – kad si me dignula na plaži, sandala mi je ostala u pijesku. Sad će mi onaj čovjek ukrasti sandalicu. Opet je udarila u plač.
– O, Bože, Juta, ti stvarno znaš uplašiti mamu. Vriskaš zbog sandalice? Zar se to ne može tiše reći? Nemoj mi to više učiniti – rekla je i brzo sjela za upravljač, dok je Juta i dalje jecala. U gradu je auto zaustavila ispred trgovine u kojoj je samo dan prije i za samo trideset kuna djevojčici kupila potpuno iste žute plastične sandale za plažu. Ubrzo je u automobilu umjesto plača odjekivao dječji smijeh.
– Sad on ima samo jednu, a ja tri – počela se smijati, a kovrčavu bujnu kosu naslonila je na naslon prvog sjedišta. Ramena su joj se, onako dječje, tresla od smijeha. Odjednom je začula zvončiće i odmah se uozbiljila. Pogledala je u kanticu. Glazba je odmah prestala.
– Tko ima samo jednu? – upitala je djevojčicu.
– Mama, pa čovjek s narukvicom – rekla je, ali nakon svega nije se usudila reći da je narukvica u njezinoj kantici. Lorna je pogledala u retrovizor i prestala se baviti sandalama i bujnom Jutinom maštom. Kao da je začula nježni odjek zvončića. Sve je pripisala suncu i vrućem danu. Konačno je odahnula kad je auto parkirala u sjeni guste zelene živice prostranog dvorišta zgrade.
ROKOVO BUĐENJE U ZNOJU, NESTALA JE NARUKVICA!
Roko je u dubokom snu, sanjao da je u nekoj dalekoj luci i da čeka nastavak plovidbe idućeg jutra, a i cijela ekipa je bila na okupu. Zadovoljno se smiješio gledajući kako mu se stopala, od vode koja je zapljuskivala, ljuljuškaju pri svakom koraku. U snu je čekao nju. I konačno mu je dolazila u susret. Onako, kako je oduvijek želio. Duga plaža, plitka voda iza stijena, noć i mjesečina. Ona crne kovrčave kose, u bijeloj čipki, sa grudima koje su hvatale zrak i očima plahe srne. Znoj mu je probijao bijelu tanku lanenu košulju, od ljubavi mu je podrhtavalo srce i stezale se prepone…
Oboje su znali da će si te noći pripasti. Da će on već sutra biti negdje daleko. Jer, to je njegovo posljednje putovanje kući, odzvanjalo mu je u duši. U snu je čuo kako joj šapće… Lorna? Ne moramo… ali žena mu se približila i nije govorila ništa… stegnuo ju je i osjetio njezine grudi kako ga griju i lijepe se, pijesak koji se dugo u noć uvlačio u pore slijepljenih tijela, osjetio je kako prodire u nju i drži je rukama iza ramena jer se savijala od boli koju joj je pričinio.
Uživao je u licu na kojem vidi svoje nastojanje da je zadovolji, da ustraje do zadnjega krika kojega će mu priuštiti. Svaki njezin pokušaj da mu izmakne iz ruku smirivao je usnama i igra bi se nastavljala. Prevrtala mu se u naručju i smirila kada joj se priljubio uz leđa i grudi obuhvatio raširenim prstima, kada joj je razmaknuo bedra i uronio duboko u nju. Izvijena unatrag kao polumjesec, glavu sa dugom ljepljivom kosom gurnula mu je između ramena i vrata i vrisnula u nebeske visine. Dao joj je sebe. Podatnoj i punoj ljubavi, ženi koja može izluditi svako muško srce.
Opet mu se toplina uvukla među bedra, a val ga zapljusnuo u lice i ramena. Pokušao je uhvatiti ženu, ali kad je pružio ruke svega je nestalo. Naglo je otvorio oči. Plaža je bila gotovo pusta. Naglo je sjeo. O, Bože kakav san! Ova životna promjena i život na kopnu će ga izluditi, tutnjilo mu je u glavi. Nehotice je pružio ruku u namjeri da dohvati majicu i hlače, ali na odjeći je bio samo sat. A narukvica? Gdje je nestala narukvica Gemma Haye? Zaboga, ne može bez nje. Gledao je oko sebe ali u mozaiku kamenčića i pijeska narukvici ni traga ni glasa. Na metar udaljenosti jedino je nečije dijete ostavilo sandalu za plažu. U trenutku kad je malu sandalu uzeo u ruku, učinilo mu se da čuje zvončiće.
– Gemma, ne čini mi to, molim te – promrmljao je, pokupio stvari i zaputio se prema svojoj kući. Stegnulo ga u grudima. Tko je uzeo staru neobičnu narukvicu, a ostavio zlatni sat? Lopov sigurno nije. I kako mu se uopće dogodilo da ga prevario san? Sandalu je čvrsto stezao u šaci od jada. Odgovaralo je djetetu, nije znao odrediti, od četiri godine…valjda… Zaboljela ga duša… kao da je gubio Gemmu… Žena u snu zvala se Lorna. Nikad čuo.
LORNINI EROTSKI SNOVI
Lorna je konačno spremila Jutu na spavanje. Odlučila je Juti napuniti bazen i nekoliko narednih dana uživati u miru i tišini dvorišta zgrade. Buka sa plaže umorila ju je više od posla i jednostavno to kao da nije bio njezin svijet. Djevojčica se u svojem krevetu u dječjoj sobi okrenula i noge su joj bile na jastuku. Ostavila ju je jer svako malo našla ju je u nekom samo njoj poznatom položaju. Nasmiješila se. Nije mogla zamisliti život bez svoje princeze…
I ona sama zaspala je u trenu. U svijet sna poveo ju je neki čudni osjećaj, predosjećaj da će se nešto dogoditi. Nemir koji je osjećala uselio joj se u tijelo i u polusnu našla se uz more kako korača prema muškarcu, odnekuda joj se učinio poznat, ljubio ju je i zarobio tijelo, a onda izgovorio… ne moramo…
Zubima joj je rastvorio bijelu čipku na grudima i uronio među grudi. Željela ga je cijelim tijelom i kao da ga je znala cijeli svoj život. Kako ne moramo… pomislila je u snu, kad je već svojim tijelom uronio u nju, pričinjavao joj bol i ljubio da ublaži strast koju je sama tražila i jednostavno ga svojim tijelom natjerala da je steže sve jače i jače… jače se pretvaralo u neizdrživu slatku bol i odjednom se na morskoj površini rasprsnulo tisuću zvijezda. Ostao je u njoj, slušao tijelom trzaje koji su se smirivali u njezinom tijelu. Njezino zgrčeno lice popuštalo je u zadovoljni smiješak s kojim je muškarac nestao negdje u daljini…
GLAZBA ZVONČIĆA U JUTINOJ SOBI
Kupala se u kapima mora i znoja i to ju je probudilo. Sjela je u krevetu potpuno zbunjena i mokra. Panično se upitala, što joj se događa? U taj tren začula je glazbu zvončića koji su dopirali iz dječje sobe. To su bili oni isti zvončići iz auta. Pokrila je rukama lice. Zatim je glazba zvončića postajala jača i ona je skočila iz kreveta i potrčala u dječju sobu.
Otvorila je vrata i zatekla Jutu kako u mraku sjedi na svom krevetu i gleda u neku staru narukvicu. Smiješila se i držala ju je u zraku. Shvatila je da glazba dopire iz tog pravca. Što nam se to događa? – zabrinula se Lorna. Prišla je krevetu i uzela narukvicu u ruku. Svi djelići spojeni u lanac kao da su se pomicali. Upitno je pogledala u djevojčicu koja je šapnula…
– Mama… narukvica je sa plaže… onaj čovjek – zajecala je, ali Lorna ju je utješila i potaknula da ispriča svoju priču i nestašluku koji se mogao nazvati nehotičnom krađom. Dječjom igrom, znatiželjom, bilo čime, ali, što i kako dalje? Moraju je vratiti. Kome? Ni jedna ni druga nisu imale pojma…
ŽENA IZ SNOVA ISPOD ROKOVIH PROZORA
Idućeg dana nebo se naoblačilo, ali Lorna je unatoč lošem vremenu odvezla se do plaže ne bi li naišla na kakav trag koji bi je odveo do čovjeka i da mu uz duboku ispriku vrati očito njegovu mističnu, ali za njega nadasve vrijednu narukvicu. Plaža je bila pusta i to joj je baš godilo. Nije čak bilo ni smeća, samo neka neobjašnjiva tišina.
Spremala se kiša i ona se na obali nemoćno okrenula oko sebe i slegla ramenima. Obala se uzdizala na uzvisinu i pretvarala u kameno tlo. Iz velike kuće na hridi dopirala je svjetlost i ona se lagano udalji putem kojim je došla. Ponovo je zastala nakon desetak metara i zagledala se u morsku površinu.
Nije ni slutila da je sa prozora vile dalekozorom promatra muškarac četrdesetih godina. Pitao se što ova mlada i lijepa žena radi na obali u sumornim večernjim satima. Kao da je zbunjeno nešto tražila, okretala se oko sebe. Nadao se da ne misli na ono najgore. Nakon nekoliko minuta, iznenadnom spoznajom, poskoči mu srce i ruke mu zadrhte. Kovrčava crna kosa, bujne grudi… pa to je žena koju je sanjao i koja mu je ispunila i najluđe želje tijela. Potražio je trenirku i pustio da ogrtač samo sklizne sa njega. Spustio se stepeništem do plaže i požurio do mjesta gdje je žena stajala, ali kao da je propala u zemlju.
Neki automobil se udaljavao, ali nije bio siguran je li njezin. Činio mu se previše luksuzan, a ona sama nije mu djelovala otmjeno i bogato. Požalio je što se nije na plažu spustio istoga trena. Nekako je imao osjećaj da je sve vezano za narukvicu. – Gemma Haya? – prošaputao je. – Iskušavaš li ti to mene?
TAJANSTVENA ŽENA IZ TRAMVAJA
Nakon kišovite nedjelje osvanuo je i Lornin prvi radni dan nakon ne baš mirnih, ali vrlo zanimljivih i uzbudljivih dana. Odlučila je narukvicu staviti na ruku ne bi li pronašla vlasnika o kojem zna samo detalje iz Jutine priče. Najviše je se dojmio dječji opis očiju muškarca, koji ju je nasmijao do suza.
– Mama, striko ima duge noge, jako duge noge. I crnu kosu
– Dalje? – upitala je Lorna
– Ima tu puno dlaka – pokazala je na grudi
– Dalje?- smiješila se Lorna
– Zlatni sat. Bio je na majici pokraj njega. I narukvica.
– Dalje? – Lorna nije odustajala
– I imao je trepavice kao manekenka- Možda i lijepe oči. Tko zna. Spavao je – završila je Juta svoju priču.
Lorna je odvezla Jutu do vrtića i kao za inat, kad je trebala požuriti na posao, auto nikako da upali. – Ovo više nema smisla – rekla je glasno i požurila do prve tramvajske stanice. Usput se javila automehaničaru da odveze automobil sa parkirališta ispred vrtića i sredi ga.
U tramvaju je odahnula, ali zaista više nije bila sigurna jesu li sve samo slučajnosti. Još je bilo jutro, a ona je nemoćno i pomalo umorno naslonila glavu na nadlakticu i njome zaklonila lice od sunca. Uz tramvaj, kretala se i kolona automobila, a vozači su se strpljivo borili sa prometnom gužvom. Igrom slučaja i Roko se toga jutra našao u gradu i u svojem automobilu kretao paralelno sa tramvajem. Kroz prozor je ugledao ruku žene i na njoj svoju narukvicu. Lice nije uspio vidjeti, samo bujnu crnu kosu. Reagirao je u sekundi, tražeći prvo slobodno parkiralište, u nadi da će se na prvoj stanici ukrcati u tramvaj. Ako treba, bježat će za njim.
MOLIM KAVU I NEŠTO… ŽESTOKO
Trenuci su opet učinili svoje. Kad je on gledao okolo ne bi li našao rješenje, žena je ustala i na prvoj stanici izašla van. Nekoliko metara dalje, u nizu poslovnih objekata nalazila su se vrata njezinog odvjetničkog ureda. Kad se našla u tišini svojega prostora, sjela je za radni stol i konačno odahnula. Međutim, sa narukvice su se oglasili zvončići. Sklopila je oči. O, ne, ne opet, u sebi je zavapila. Roko je nemoćno stajao nekoliko metara od njezinih ulaznih vrata. Gdje li se izgubila? Ja sam sad stvarno iziritiran – rekao si je ljutito u bradu.
Ušao je, ne znajući, u kafić do njezinog ureda da konačno popije prvu jutarnju kavu. To isto namjeravala je i Lorna. U trenutku kad je zaključavala ured, oglasio se telefon, a u isto vrijeme, ponovo se sa narukvice začula glazba. Lorna se vratila u ured i odustala od kave. Roko je imao osjećaj da čuje Gemminu glazbu i brzo izašao iz kafića. Međutim, postao je svjestan da mu se samo pričinilo. Volja za kavom ga prošla istoga trena i on se uputio prema svom automobilu.
Minutu kasnije, Lorna je izašla iz svog ureda i u kafiću sjela za prvi stol. Nekoliko minuta prije, na istoj je stolici sjedio Roko, a kava na stolu ostala je netaknuta. Konobar je sklonio kavu koju je ostavio gost i ljubazno upitao: – Kava, kao uobičajeno? – Ne samo kavu. Danas mi donesi ono što obično gosti piju uz kavu. Nemam pojma što bi to moglo biti – rekla je Lorna, koja godinama nije okusila kap alkohola.
I KAD GASNE ZADNJA NADA… PLANE ŽAR
Konačno je pala kiša, tog ponedjeljka, odmah nakon Lorninog godišnjeg odmora. Lorna se sjetila svojega oca, a na čiji dan smrti je također lijevalo. Za idući dan pripremila je skromni stručak cvijeća. On je takav i bio. Skromni mali čovjek sa zavidnim znanjem i iskustvom. I velikim srcem. To su svi znali. Ali ljudi zaboravljaju, nažalost. Život brzo teče.
Mehaničar je javio Lorni da je automobil spreman i da je imao na njemu posla dvije minute. Bar to, odahnula je Lorna i krenula s posla pješke po auto, pa će usput pokupiti Jutu… Roko, kad se već našao u gradu, odlučio je zamijeniti ulje na autu. Na ulasku u prostrano dvorište gdje se nalazila radionica, Roko je pustio veliki bijeli automobil da izađe, a potom je izlazio još jedan. Odjednom je začuo glazbu, njegovu glazbu sa otoka Longa. – Gemma? – glazba nije prestajala svirati…
Shvatio je da je glazba počela kada se mimoišao sa bijelim automobilom. Umjesto da skrene u dvorište, Roko je krenuo za luksuznim automobilom. Odnekuda mu je bio poznat. Bijeli automobil zaustavio se na parkiralištu ispred dječjeg vrtića, a iz njega je izašla žena od koje je bježao. U stvari, za njom je tragao… o nebesa!
U stvari i na kraju krajeva, to je bila žena koju je volio. Nevjerojatno zvuči, zaista. Ali u životu je sve predodređeno. U životu je sve zapisano u zvijezdama. To su riječi Gemma Haye. Vidovnjakinje. Žene koja će živjeti sve prošle, ovozemaljski, ali i život koji nas sve čeka.
Roko je čekao u sjeni velikog drveta da se žena vrati. Očito je otišla po svoje dijete. Posljednje što mu je bila namjera, nekoga uplašiti. Izašao je iz automobila i polako krenuo ženi u susret. Mala djevojčica bujne kose raširila je velike zelene oči. Narukvica na Lorninoj ruci počela je svirati. Lornine zelene i Rokove tamne oči su se srele. Da, agoniji je konačno došao kraj. Započeo je… novi život.
TISUĆU ZVONČIĆA, ANĐELA I ŽELJA
Pred prepunom crkvom ljudi, dva mjeseca kasnije, u svečanoj tišini velike gradske crkve u središtu grada, vjenčali su se Roko i Lorna. Roko je kleknuo pred svećenika i tihom molitvom se zahvalio Gemma Hayi. Nije ga bilo sram. Zahvalio joj se i suzama. Potom su se svi okrenuli. Dolazila je žena koju je oduvijek volio. U prvi mah je zanijemio. Nije imala bijelu već tamno crvenu, više bordo čipkastu vjenčanicu, potpuno iste boje kao što je bila i suknja Gemma Haye kad se s njom rastajao.
Njegova buduća žena za ruku je vodila Jutu. To dijete bilo je priča za sebe i najdraži mali biser njegovog srca. Gemminu narukvicu nosio je u džepu. Svećenik je pitao za prstenje…
Lorna je bila sve što želi, sve ono najljepše što ga veže za snove i javu. Ona je bila žena, eto, koja plače kad ide prema njemu. Ona mu pomaže poslagati kockice prošlosti. Zato je zaslužila njegove snove i ruke oko svoga tijela… zaslužila je prsten za sva vremena. Kad je Roko poljubio mladu… svi su odjednom pogledali prema gore. Nježni nevidljivi zvončići zasvirali su pjesmu ljubavi…
