Životna priča: Trudnu još te više volim

Voditi ljubav s trudnom ženom je kao da u životu imaš sve…

Odlaziš zauvjek

– Vjerovao sam ti, bio sam spreman staviti ruku u vatru da živimo za zajednički cilj. Umoran sam i neispavan. Noć je bila naporna i duga. Spašavali smo što se spasiti da. Mali Benjamin nije preživio. Treba mi vremena da se odmorim i da si to oprostim. Ne znam, možda da sam… – slomljeno je šaputao Danko tihim glasom

– Da si što? Da si čarobnjak? Nisi. Samo si kirurg. Jednostavno se pomiri da mu nije bilo spasa. I odakle nerođenom djetetu ime? Žena ima bujnu maštu…

– Ali možda da sam… i ostavi majku na miru. Znam da će se oporaviti. Mora se – Danko je još uvijek proživljavao napornu noć.

-Ma daj prestani, tvoj posao me ubio, razumiješ? Ubila me svaka priča iz bolnice kojom si mi punio uši godinama. Danima. Satima. Dosta je! Nema dalje zajedničkog puta, ni cilja, razumiješ? Predosjećam to. Možemo se razdvojiti tjedan, mjesec ili sto godina ! – vikala je Dijana iziritirano.

– Ako ti se ne razgovara, možeš otići. Pretpostavljam da su ove upakirane stvari u kutijama spremne za prijevoz. Možeš ići… Konačno iz kaveza možeš na slobodu. Ne moramo nakon mjesec dana ponovo testirati našu ljubav. Oprosti što ti zagorčavam život svojim poslom. Istina je. Nećemo se razdvajati na mjesec dana. Odlaziš zauvijek – Danko je podignuo lijevu obrvu i zabacio kosu koja mu je pala na oči.

-Dijana, ne volim te više. Ali ti si stalno kao priljepak.

Ti si obična drolja i varalica

– Ali… – zbunjeno je izustila Dijana.

– Ali što? Nisi me namjeravala ni sačekati? Muče te ključevi od auta? Nećeš dobiti ni jedan. Jesam li škrt? Iznenađena si? Znaš što si ti, Dijana? Obična drolja i varalica. To si ti. Prvi put u životu izgovorio sam da je žena drolja. Eto, ali jesam. Sama znaš zašto. Ti si obična droljetina…

– Zašto? – Dijana je histerično podignula glas. – Tko ti daje pravo vrijeđati me nakon svega što … – briznula je u plač

-Nakon svega što si činila za nas? Znaš što si činila? Apsolutno ništa! Sumnjao sam, ali morao sam biti siguran. Eto, sada jesam. Siguran sam da si sve činila da ne ostaneš trudna. Tri godina si u drugoj vezi. A sada me pusti da se odmorim. Pet godina si me pravila budaletinom, pet punih godina, Dijana. Kako te nije sram? I ne gledaj me tim upitnim pogledom.

Idi. Vrati se oko podneva.

Želim priseban staviti točku na našu priču.

– Tada ćemo razgovarati. Sada zaista više nemam snage. Idi… jer… – zastao je Danko i nije nastavio rečenicu.

– Jer što? Jer ti je netko napunio glavu glupostima?- branila se

– Dijana, danas nisam mogao sam riješiti jedan slučaj i pozvao sam u pomoć nekoliko raspoloživih liječnika. Među njima bio je i Petar.

Dijani je zastala riječ u grlu i nijemo ga gledala. Na trenutak je raširila oči i Danko je shvatio da ju je obuzeo strah. Ovakav rasplet njihove priče nije očekivala. Gledala ga, pokušala mu prići nekoliko koraka, ali on se odmaknuo u stranu.

-Rekao sam da me ostaviš samoga. Gadi mi se i sama pomisao da bi me više mogla dotaknuti. Treba mi nekoliko sati dobroga sna. Vrati se oko podneva jer želim razgovarati s tobom.Mislio sam odmah po dolasku to prešutjeti, dok se ne odmorim. Osim toga, morao sam unajmiti čovjeka…

Kakvog čovjeka? – Dijana je suzila oči.

– Čovjeka koji te često pratio.

Dijana je polako krenula prema vratima, a zatim zastala.

– Nisi valjda? – glas joj je zvučao prijeteće.

– Nemoj uzimati ključeve, nemaš pravo. Nisi zaradila, a niti zaslužila apsolutno ništa u ovoj kući.

Dijana se polako okrenula prema njemu i dugo su se gledali oči u oči. Iščitavala je da je zaista neispavan, ali ovaj put bio je nekako drugačiji. Odjednom se promijenio, nestalo je topline, u rubovima očiju nije bilo one svojstvene dobročudnosti i popustljivosti koju je uvijek kod njega prepoznavala.

Kad se vrati, izgladiti će ovaj “nesporazum”, shvatila je da je u ovom trenutku sve moglo završiti porazno. Lako je s njim, tješila se, a srce joj je luđački udaralo.

– Idi… – tiho je rekao Danko.

Dijana je rukom zabacila gustu crnu kosu i ponosno se okrenula na peti. Izašla je i zalupila vratima.

Dijanina zamršena priča, kako vratiti Danka

Stajala je na mjestu i gledala niz ulicu, ni sama nije znala kamo da krene. Mogla je na nekoliko adresa, ali jednostavno joj je godilo samo hodati i smisliti plan kako da se izvuče iz ove nezavidne situacije.

Petra, njezinog ginekologa, s kojim je tri godine bila u tajnoj vezi ostavit će za kraj, predosjećala je da si nemaju više što reći. Vraćati se u roditeljsku kuću, to je posljednje što je željela. Isto kao što je prije pet godina što prije željela iz nje iseliti.

Kako se Petar mogao izlajati Danku? Mogao je poreći sve. Pekla ga savjest ili ga sve počelo opterećivati.Očito oboje, odmah joj je bilo jasno. On je iskoristio nju, a ona njega.

Sada se grizla u sebi što se dovela u tu situaciju . Danko je bio njezina životna prilika, a sve upućuje na to da će ga izgubiti. Kako da ga vrati? – pulsiralo joj je u sljepoočicama.

Uostalom, i Dankov otac, iz sličnih se razloga, iz kreveta druge žene uvijek vraćao njegovoj majci… to je takva obitelj.
Svi do jednoga su mekog srca, bolje rečeno slabići – nemoćno se tješila Dijana. Doduše, Danko je usvojeno dijete, ali odgojem je dobio osobine čovjeka koji ga usvojio.

Nije tajna da mu je stari od prvog dana braka imao ljubavnicu. Otac se, zapravo, s drugom trebao oženiti u mladosti, ali njihove obitelji su bile posvađane i to je uništilo ljubav dvoje mladih. Baš poput Romea i Julije. Žena koju je volio njegov otac navodno je pod čudnim okolnostima ispala iz automobila i ostala invalid. Iz bolnice se nije vratila kući. Smještena je bila u nekoj ustanovi. Šuškalo se da Dankov otac i majka spavaju u odvojenim krevetima od vjenčanja. U maloj sredini svi znaju sve.

To je načula od mještana kad je s Dankom posjećivala njegovog oca. Majka koja ga odgojila umrla je kad je Danko studirao. Postao je njihov kao tromjesečna beba.Otac se nije ženio drugi put. Posvetio se izradi baroknog namještaja i postojeću tvornicu još više proširio.Danka je bračni par obožavao.

Dijana je skupila usne u nervoznu grimasu. Morala je smisliti priču za Danka. Uostalom, uvijek je upalilo i strasno bi se pomirili.

Kad su zalupila vrata, s vanjske strane Dijana je prkosno i bahato, nakon što se nekoliko minuta prisjetila prošlosti, krenula cestom i jače se ogrnula kožnim ogrtačem.

Zbogom prijašnjem životu

Nije gledala ni lijevo ni desno, kao da se zaputila u nepoznato.

Danko nije pogledao kroz prozor, ovu ženu prestao je voljeti. Sada mu se činilo da su godine s njom bile samo ružan san. Prije pet godina, novcem koji mu je ostavio otac kupio je ovaj dio elitnoga sklopa zgrade u mirnom dijelu grada. Kad bi izlazio na stražnji izlaz, on bi vodio u veliki gradski park. Taj izlaz dao sa svake strane dao je zasaditi penjačicama koje su, lijepo oblikovane stvarale ugodan ambijent. Prednji ulaz u stan, kad bi pogledao niz ulicu, s lijeve i desne strane pružao je pogled na elitne niske zgrade, sa funkcionalno namjenskim stanovima. Slijepa ulica duga pedesetak metara završavala je točno pred njegovom garažom i ulaznim vratima, a u nju se skretalo sa glavne gradske ceste. Stanari su, uglavnom, dolazili i odlazili. U prolazu samo bi se pozdravili.

Volio je ovu tišinu. Osim… Pogledao je kroz prozor. Svako malo imao je osjećaj da se na prozoru onog stana u prizemlju, dvadesetak metara dalje, pomiče zavjesa, da lagano zatitra. Pet godina, otkad se doselio, nikada nije primijetio da bi netko ulazio ili izlazio na glavna ulazna vrata toga stana. Imao je osjećaj da se netko unutra kreće, pomiče zavjesu, da špijunira… Baš mu je bilo svejedno, ako nema drugog posla.

Sjeo je na kućni prag i pogled stopio sa drvoredom mladih kanadskih topola. One su se opraštale od žuto crvenog, dijelom smećkastog lišća, a on se opraštao, nije imao pojma od čega,valjda od prijašnjeg života.

Prekrižio je ruke i spustio ih na koljena. I obraz je spustio na ruke, kao nekad u njihovom voćnjaku dok bi promatrao kako grozdovi zriju, a trsje polako žuti.

Ponovo je imao osjećaj da se zavjesa na onom prozoru pomaknula. Ustao je i brzo se udaljio. Ušao je u svoj stan.Prošli su ga trnci.

Klarina sjeta iza zavjese u Jelena

Klara se uznemirila. Nije valjda Danko primijetio njezino prisustvo pokraj prozora? A dobro je pazila da nikad ne sazna da ovdje živi. Vjerojatno bi se sjetio njezinog lica. Nikad neće zaboraviti kako ju je radoznalo promatrao onoga dana kad ju je s ocem posjetio. Bio je student prve godine medicine. Na to nije bila spremna na sažaljenje pri svakom susretu.
U krilu joj je zazvonio mobitel. Pritisnula je dugme na kolicima i ona su se polukružno okrenula.

– Jelena? – Klari su od iznenađenja zadrhtale ruke.

– Teta Klara, trebam te – slomljeno je jecao glas s druge strane žice

– Umro je? – usplahirila se Klara

– Prije nekoliko mjeseci. Obećala sam… – pravdala se Klara

-Nije važno, dijete. Za tebe sam uvijek tu. Ako je to bila njegova posljednja želja da mi ne javiš da je umro, ispunila si je. Eto, takav je bio moj brat. Znam da se tako odnosio i prema tebi i majci.

– Teta, tisuću puta je zažalio što ti je napravio.Zapravo, i tvojem zaručniku.

– Oprostila sam mu. Pomirila sam se sa životom u kolicima.Imala sam ja ljubav. Onako kako sam mogla. Moj zaručnik me nikada nije napustio. Doduše, imao je ženu i dijete… ali dolazio mi je, Jelena, žao mi je što je to tvojeg oca razljutilo.S kojim pravom mi je uskratio pravo na sreću? Zbog glupe svađe naših obitelji?

– Teta, žao mi je. Majka i ja nismo bile sretne pored njega. Mučilo ga sve što je činio ljudima oko sebe… – prisjetila se Jelena života svoje obitelji.

– Slušaj, zlato – rekla je Klara – ti uvijek možeš preseliti k meni. Počni živjeti. Ne robuj prošlosti više.

– Ali, teta Klara… trudna sam.

– Otac djeteta?

– Otac djeteta… On je… – mucala je Jelena

Klara se ukočila. Razmišljala je samo nekoliko trenutaka.

– Znaš da ni tebi, a ni meni novac nije problem. Preseli se k meni. Učini jednom kraj toj životnoj agoniji. Zaboravi ga ako te ostavio trudnu. Ili?

– Nisi u pravu, teta. Otac je… oženjen.

– Očito me vrijeme dobro pregazilo- promrmljala je starica i zbunjeno slegla ramenima.

– Zna li da si trudna?

– Vjeruj mi, to ga ne bi zanimalo. Ne zna. A vrijeme nije više ni na mojoj strani.

– Zbunjena sam, posebno jer znam da ti ne bi legla s nekim šmokljanom.

– Duga priča, teta. Razmišljam o tvojem prijedlogu. Nisam te zaboravila. Svaki tjedan raspitivala sam se kod medicinske sestre kako si. Ne misliš valjda da bih dopustila da te ponovo smjeste u dom?

– Zlato moje…- oči starice su zasuzile

– Maknut ću se iz ove sredine i obostrano ćemo si pomagati. Ubija me samoća. Teta, a ubija me i ovo očevo carstvo.

– Napuni auto garderobom i prije nego kreneš, ocu i roditeljima zapali svijeću. Očekujem te do nedjelje… vidimo se – Klara je prekinula vezu jer joj je na stražnja vrata zvonila medicinska sestra.

Jelena se zagledala u mobitel. Pa do nedjelje su samo tri dana…

Šou u Petrovom stanu

– Gnjido muška, kako si se usudio? – Dijana je zaurlala čim je otvorila vrata Petrove spavaće sobe. Odjednom je zastala kao ukopana. Petar je u krevetu imao društvo. Spavao je zagrljen sa nekom ženom.

– Dijana, što se dogodilo? – Petar je sjeo u krevetu i odmah mu se u glavi odvrtio razgovor s Dankom.

– Ti,ti… crvu od čovjeka! Tko je ova žena? – Djevojka crne kratke kose uplašila se Dijaninog pogleda i stisnula se uz Petra.

– Budiš nas nakon naporne noći u bolnici! Zar ti Danko nije rekao?

I kojim pravom upadaš ovako rano, bez poziva ili najave? – pravdao se Petar.

– Molim?? – ponovo je zaurlala Dijana. – Kojim pravom si izlajao Danku o nama? Kojim pravom? Naporna noć u bolnici, kažeš? – pogledala je u mladu ženu, koja je gledala uplašeno.

– Zaboravila si da već tjednima ti i ja ne razgovaramo. Malo si se prevarila. Danko je unajmio čovjeka koji te mjesecima pratio. Mene je tvoj voljeni stavio samo pred gotov čin. Detalji ga nisu zanimali.Želio je odgovore na samo dva pitanja – povisio je ton Petar.

– Hajde šokiraj me do kraja … –slomljeno je sjela u prvu fotelju

Petar je ustao iz kreveta i izveo Dijanu iz sobe. U kuhinji je pokušao biti tih.

– Pretpostavljam da te pitao jesmo li bili ljubavnici – bila je direktna Dijana

– Da, rekao sam mu istinu. Dijana, bili smo ljubavnici tri godine.I sama znaš da nije imalo smisla lagati. Već je, uostalom, sve znao. Drugim odgovorom porazio sam ga do kraja.

– Petre, nisi mu valjda priznao da sam koristila kontracepciju?

– Nije imalo smisla lagati. Rekao sam mu samo da ja nisam tip obiteljskog čovjeka i da me djeca apsolutno ne zanimaju… iako sam ginekolog, želim uživati u životu… Dijana, shvati, ti i ja već tjednima nismo zajedno… – nije uspio završiti rečenicu jer se u spavaćoj sobi začuo tresak.

Petrova nova ljubav čula je cijeli razgovor i započela svoj šou. Dijana je izletjela na svježi zrak. Kako dalje ?- još uvijek je gajila nadu da će joj Danko oprostiti. Možda da nekoliko dana prespava kod roditelja?

Pobjedonosno i pomalo zlobno se nasmiješila. Da. Nekoliko dana razdvojenosti i njega će uhvatiti panika za njom… – krenula je ulicom kao da je već riješila stvar. Nadala se da će ona mlada žena Petru baciti u glavu prvu stvar koja joj se nađe pri ruci i da neće promašiti.

Mijenjam sportski auto za nježnu ženu

Danko se probudio i gledao u plafon svoje sobe. Nejasna situacija u glavi stvarala je isto tako nejasne sjene na zidu. Bio je preumoran i jednostavno nije imao snagu sada se objašnjavati sa Dijanom. Na sreću, nije se pojavila tog istog dana. Gdje će noćiti, uopće ga više nije bilo briga.Odlučio je, neka odveze auto koji joj je kupio. To je bilo sve. Samo da je se riješi.Njemu ostanu njegova dva. Bez problema bi nekome mogao pokloniti još jedan. Da stavi oglas u novine?

“Mijenjam crveni sportski auto za nježnu ženu plave kose. Jedno dijete ne smeta… “– nasmijao se glasno ovoj izmišljenoj šali na svoj račun.Pomisao da će Dijana otići, čak ga oraspoložila. Osjećajem optimizma i izmišljenom šalom iznenadio je i sam sebe.

Ponovo ga stvarnost odvela do Dijane. Mjehurići od sapunice pucali su jedan za drugim, sad je bio potpuno siguran da tu ženu nije ni volio. Više se zanosio mišlju da s njom stvori dom i da mu rodi djecu. Mnogo je radio i ženu kakvu je ljubio u svojim mislima nije sretao ni u snovima. Na žalost, nije se kretao u takvom društvu da bi mogao previše birati. Mnogoje radio i nijedna do sada nije zarobila njegovo srce.

Dijana ga godinama varala, uskratila mu je nešto najsvetije što si je još želio. Želio je dijete, djecu, ženu. Samo svoju ženu koja će mu noćne more s posla, pretvarati u noćnu bajku. Zar je želio previše? Sve slučajne žene kojih su se njegove ruke dotakle u nekim prolaznim avanturama, zaboravljao bi već za nekoliko dana. A i one njega, bio je siguran.

Napunio je kadu vodom i čim se ispružio u njoj, u vodi je zaspao. Probudio se kad se voda ohladila i on brzo dohvati tuš i utopli se toplim mlazom vode. Osjećao se preporođeno, pa se nasmiješio sam sebi što je pronašao recept za ubuduće. Obukao je crvenu trenirku koju je obožavao. Uz tamni ten i visoku figuru savršeno mu je pristajala. Izašao je u toplu jesensku noć.

Tko je ova lijepa žena na prozoru?

Danko kao da se vratio u djetinjstvo. Uživao je u laganom hodu i sjeo na klupu između dvije topole, s desne strane ceste. Dijana se ni nakon nekoliko dana od odlaska nije pojavljivala i to ga ispunilo mirom. Kao da se rješavao teških okova koji su ga čvrsto stezali.

Pun mjesec ispunio ga nemirom ili je njegovo trenutno stanje upilo onu standardnu priču o moći punog mjeseca. Ova njegova ulica svojom tišinom i pjesmom povjetarca vraćala mu je volju za životom. Sada, nakon životne lekcije sa Dijanom i sa trideset tri godine osjetio se spremnim da se posveti svojem emotivnom životu, obitelji, djeci. Ali, Dijana se nije tu više uklapala. Eh, te žene, sve su mu bile drage, a nijedna najdraža…

Odjednom se na onom tajanstvenom stanu otvorio prozor, a mlada dugokosa žena nagnula se da udahne svježi večernji zrak. Pogledala je u nebo, a pun mjesec izmamio je smiješak na njezinom licu. Zatvarač na zelenoj majici bio je dobrim dijelom otvoren i dekolte je otkrivao bujne grudi. Bila je predivna, kao da se smiješi nečemu ili misli na nekoga. Što bi sad dao za njezine misli!

Nije mu bilo jasno. Taj stan, uvijek zatvoren, odjednom sja svjetlošću i ljepotom. Što je muški mozak! Već ju je u mislima grlio i ljubio. Pod hitno mora saznati tko je ta žena.Sa lica je pogled ponovo spustio na njezine grudi. Gdje li se skrivala do sada…?

– Jelena, zatvori brzo taj prozor! – začuo je glas starije žene iz stana.

– Teta, predivno je vani. Da te provozam prije sna? – rekla je blago mlada žena.

– Sad sam se probudila, neću natrag u kolica. Ostajem u krevetu – usprotivila se starica.

– Šteta, pun mjesec je. Predivan. Zaželi želju, teta Klara – nasmijala se tajanstvena žena i ponovo nagnula kroz prozor.

– Zatvori prozor i brzo dođi – pomalo panično oglasio se glas iznutra.

Jelena je slegla ramenima, zatvorila prozor i spustila žaluzine.

Stan je izvana ponovo djelovao mračno i samotno, kao i do sada. Danko je krenuo dalje. Hodao je glavnom cestom i razmišljao.Sve mu se činilo neobičnim. Glas starije žene iznutra učinio mu se poznat. Jelena i Klara. Ovo drugo ime iz samo njemu znanih razloga snažno ga iritiralo. Mlada žena bila je predivna.

Je li o takvoj ženi sanjao u svojim najluđim snovima? Da, to je žena koju želi upoznati. Sada je bio potpuno siguran što želi u životu. Bila je nježna i predivnoga glasa.
Upoznao ju je i prije nego što se nadao.

Da se nisi usudio približiti Jeleni!

Jelena je s velikim veseljem obilazila trgovine i kupila punu torbu sitnica za bebu. Trbuščić je već bio vidljiv, a nije ga imala namjeru ni skrivati. Teta je čekala medicinsku sestru, tako da si je buduća mama baš dala oduška. Ispod velikog hrasta, zaštićena od sunca, pila je kavu i konačno se veselila životu. Veliki tetin stan bio je i više nego dovoljan za obje i neka tako ostane dok se dijete ne rodi, odlučila je.

Zadovoljno se vraćala u stan i parkirala auto pred glavnim ulazom, da bi izvadila sve vrećice sa stvarčicama koje je kupila.

Iza nje se zaustavio crveni sportski auto. Muškarac je neko vrijeme promatrao kako se muči ne bi li dohvatila čim više vrećica i ponijela ih unutra. Brzo je izašao iz automobila i sa smiješkom ponudio pomoć. Shvatila je da on ionako čeka da ona makne automobil, kako bi mogao proći.

– Hvala najljepše, pretpostavljam da stanujete u nekom od ovih stanova. Evo, odmah ću…

– Mogu ja proći autom, ne brinite, dajte da i ja ponesem koju vrećicu. Jelena se uspravila i pogledala u visokog i tamnoputog muškarca. Jedna vrećica joj je čak ispala iz ruke, ali gledali su se još nekoliko trenutaka. Konačno su pokupili stvari i kad su namjeravali sve ponijeti prema ulaznim vratima, ona su se širom otvorila. Teta Klara je uprla pogled u Danka, a njegove oči su se suzile. Gledali su se bez riječi desetak sekundi.

– Gospođo Klara? – Danko je bio šokiran njihovim susretom.

– Da se nisi više usudio približiti Jeleni – rekla je hladno, gledajući ga ravno u oči. Danko nije mogao vjerovati da ovu ženu vidi nakon toliko godina.

– Može li mi netko objasniti što se ovdje događa? – Jelena je osjećala veliku neugodu i napetost među njima. Dankove tople smeđe oči, potamnile su.

– Gospođo Jelena, ako sam dobro upamtio ime, stanujem na broju osam. Svratite na kavu kad imate vremena. Može i u paru, bilo bi mi drago… – Lagano se naklonio i nasmiješio. Udaljio se ne pogledavši ženu u kolicima.

Posljenji zajednički susret

– Da čujem, što se događa između tog čovjeka i tebe? – Jelena se oštro okomila na ženu u kolicima. – Jer ako mi misliš raditi takve stvari, onda je bolje da razmislim o životu s tobom.Odnosno, o odlasku.

– Kako želiš – tiho je rekla starica, a glavu je okrenula u stranu da Jelena ne vidi suze.

– Zaboga, teta, takvu nepristojnost nisam od tebe očekivala. Tko je on?

– Doktor Danko. Kirurg. Josipov usvojeni sin. Vjerojatno ti otac nije ispričao našu priču. Ili ako jest, nije mi baš išla u prilog. Pretpostavljam.

– To nije razlog da čovjeka koji mi je želio pomoći, ne poznavajući me, napadaš. Znam da si odselila u dom nakon što si nastradala. I da ste moj otac i ti podijelili djedovo bogatstvo. To je sve –rekla je Jelena

– Da, i da sam uvijek bila …”jadna Klara”. Posjećivao me tek reda radi. On je bio kriv za našu nesreću. Jednom je neočekivano došao i zatekao Josipa. Josip je tada prvi put doveo Danka – prisjećala se starica.

– Fizički su se obračunavali i od tada me tvoj otac nije posjetio. Mržnja nije jenjavala, čim mi je zabranio doći i na vlastiti sprovod. Nije znao da me Josip posjećuje.

Toga dana, prije nego me posjetio, na liječničkom pregledu, tvom ocu su otkrili rak pluća.Tada smo se svi vidjeli posljednji put. Bilo je grozno. Čak je i policija imala posla. Danko ih je razdvojio i pazio do dolaska policije. Bilo je stresno. Za mene posebno – rekla je Klara

Dankov otac volio je ženu u kolicima

Što bih ja od svega toga trebala znati? – insistirala je Jelena

– Josip i ja smo se voljeli. Trebali smo se vjenčati. Obitelji su se oštro protivile. Njemu su našli drugu djevojku. Noć prije vjenčanja htjeli smo pobjeći. Ja sam nosila njegovo dijete. Dva mjeseca. Moj brat ili tvoj otac, svejedno, kad je primijetio da me nema, krenuo je za nama.Ostalo znaš, vjerujem. Ispala sam iz automobila, koji se okretao po ledu. Sjećam se ruke koju mi je Josip pružio kod okretanja. Ostaloga se ne sjećam.

– Znam da si jedva preživjela, ali priznaj da se otac dobro brinuo o tebi unatoč tome što je učinio.

– Da, pobrinuo se i udaljio me od svega. Samo što nikad nije saznao da me Josip često posjećivao. Volio me. Volio je ženu u kolicima.Nije to bilo žaljenje. Volio me. Danka su Josipova žena i on usvojili.

Iako je ona mogla roditi, on nije želio zajedničko dijete. Danka je volio možda i više nego bi svoje vlastito. Ali nije joj želio podariti zajedničko.

– Ne znam što na ovo reći. Teta… Danko nije kriv ništa… on…

– Ispuni mi jedinu želju u životu. Molim te, ne približavaj mu se. Puknut će mi srce.

– Treba mi zraka. Teta, treba mi zraka. – Jelena je potrčala van na stražnji izlaz. Odlučila je istog trena čuti i Dankovu priču. Zapravo, priču o njegovoj obitelji.

Zavolio sam trudnu ženu, imati ćemo dijete

Jelena je stajala pred vratima Dankovog stana u kojem se očito vodila žestoka svađa

– Mislim da smo rekli sve. Molim te da sad odeš. Ako me ne ostaviš na miru, pozvat ću policiju.Nastaviš li širiti laži, onda se čuvaj.Volim drugu ženu. Jako, jako je volim.

– Izgleda da se pekmez zaista zaljubio – rugala se Dijana

– I više nego što možeš sanjati. Zato ti kažem. Ne približavaj se mojoj kući. Zbogom.

Jelena se sakrila iza velikog zida u hodniku, a Dijana je izletjela iz zgrade na glavni izlaz. Danko je ljutit stajao na vratima.Iz sjene se pojavila Jelena i stala pred njega.

– Došla sam u tetino ime zamoliti da joj oprostiš.Voljela je tvojega oca – tiho je rekla Jelena

– Znam, Jelena. Na samrti me zamolio da oženim jedino ženu koju volim. Nijednu drugu. Žao mi je što nikada neću imati ono u što sam se zaljubio… Gdje ti je muž?

– Stoji ispred mene. Osim, ako ti moje dijete ne smeta – sagnula je glavu.

– Uđi. Volio bih čuti tvoju priču. Jelena, ja sam usvojeno dijete. Nikad nisam smetao mojim drugim roditeljima.

– Sada žalim što nisam sačekala. Jednostavno, pomisao da bih mogla ostati sama… odmah da ti kažem, otac djeteta se neće pojaviti. Oženjen je i daleko je.

– Mogu li dotaknuti tvoj trbuh? Čuješ li bebu?

– Da. Čujem. Pomaknula se i one večeri kad si sjedio na klupi i zurio u moje grudi na prozoru.Gledala sam te u staklo od prozora.

Danko se uozbiljio. Stavio je dlan na trbuh.

– Imaš divne grudi. Pun mjesec je učinio svoje. Toliko si me privukla, da sam mislio da sanjam. Ako te pozovem u zagrljaj, hoćeš li mi prići bliže? Želim samo zagrljaj. Mene se nemoj bojati. Nikada.

– Zar ti nisam došla, Danko? Želim te upoznati.

– Uzmi si vremena koliko trebaš. Kad budeš spremna na korak dalje, napravit ćemo ga. Narednih dana posjetit ću tetu Klaru. Moram joj nešto važno reći – rekao je

Konačno, korak dalje

– Danko, već se tjednima družimo, mogu li te nešto pitati? Znam da si tek stigao s posla i da je jutro, ali…

– Uvijek smiješ pitati sve što želiš.

– Smiju li žene u petom mjesecu trudnoće voditi ljubav?

– Smiju,ljubavi. Nježno i pažljivo. Smiju – značajno ju je pogledao

– Ako si jako umoran…

– Nisam

– Čeznem za tobom cijelu noć kad sama ležim. Jedva čekam da me privineš k sebi. Oprosti, ali, želim te… – tiho je rekla Jelena

– Hej, ti mene ne čuješ? Ti možeš od mene tražiti sve. Jedino ti. I naše dijete koje nosiš. I drugo koje ćemo poželjeti. Vi možete dobiti sve. Koliko god vas bude. Nitko drugi.

Jelena nije mogla zadržati suze.

– Hej, pa čemu sada to? – zabrinuo se

– Od radosti – nasmiješila se Jelena

– Onda može – uzvratio joj je smiješak i poljubio joj oči.

– Hajde, Jelena, sad traži sve redom što želiš, uzmi što želiš. Imaš me i dajem ti sebe. Uostalom, što će mi u životu više ?

Voditi prvi put ljubav sa trudnom ženom i za liječnika je neopisivi osjećaj. Posebno kad postaneš dio žene bez koje je život nezamisliv, svaki novi dan nezamisliv, svaki otkucaj srca nezamisliv – Danko se prepustio osjećajima i pustio da ga žena koju voli odvede u prostranstva za koja je uvijek mislio da su mu nedostupna.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije