…Gabriela nije žena… čuo je u sebi krik iz dubine duše…Gabriela je tvoja kraljica…
Nepoznati grad, lijek nakon rastave
Adam je zamišljeno gledao niz ulicu, a u staklu ga njegov odraz lica gotovo nije ni zanimao. Nakon dugo vremena, umjesto odijela na posao je obukao traperice i nježno zelenu sportsku majicu. Nije se brijao toga jutra jer je želio na sebi nešto drugačije, nešto što ga ne bi podsjećalo na onog besprijekorno odjevenog poslovnog muškarca. Zapravo, da je mogao, toga trenutka bi postao neko sasvim drugo biće u sasvim nekoj drugoj životnoj ulozi. Kula od karata je srušena, to mu se jedino provlačilo glavom. Sara se pobrinula i od braka im je napravila jednu jeftinu drugorazrednu predstavu. Odnijela je i veći dio nego joj je pripadao. Čak ni to mu nije bilo važno. Još ju je volio, ali svakim danom sve manje.
Njegov povrijeđeni ponos je bila rana koja je krvarila, a posao je pretvorio u zavoj kojim je stalno pokušavao zaustaviti krv. Na kraju se ipak odlučio preseliti u drugi grad i započeti iznova. Sada se bio tek pridigao sa dna,Naučio je lekciju, ali za sada je pustio da bol bude prisutna. Svađa sa bratom natjerala ga da jednostavno zatvori za sobom vrata obiteljskog doma. Ipak je brat bio dijete iz drugog očevog braka. Otac nikada nije pravio razliku među njima, ali u Adamu je tinjala želja da ga netko bezuvjetno i istinski voli sa svim vrlinama i manama. Ali čemu sada otvarati ponovo stare rane, oca ionako više nema. Već četiri godine nije bio u svojem domu, brat i očeva druga žena ionako su pokazali svoje pravo lice. Voljela ga ta žena, ali očeva obitelj nikada nije mogla oprostiti mu što je oženio običnu barsku plesačicu.
Njegovu majku. Očevu prvu ženu. Otac je pokidao sve okove bogataške obitelji i nosio je na rukama. Bio joj je oslonac i štit. Rodila mu je sina, ali kad je Adamu bilo godinu dana, iznenada joj je pozlilo. Stalo joj je srce.
-Uništili su je. Što god da su uradili, ali ubili su je – ponavljao bi otac kad je popio koju više. Kao spomen na nju dao je izraditi njezin lik u pokretu, barsku plesačicu sa širokom suknjom i postavio statuu u predvorju tvornice. Eto, iz roditeljske kuće, odnosno iz tvornice je odnio jedino nju. I novac. Otac kao da je slutio što bi se moglo dogoditi dok je obolio. Adamu je ostavio dovoljno novca da započne novi život. Doduše, Sara je odnijela dio kolača, ali to ga nije mučilo.Što će brat Niko i majka sa svojim dijelom, uopće ga nije zanimalo. Mučili su ga povrijeđeni ponos i ranjeno srce.
Gabriela, posljednja kandidatkinja
Za šesnaest sati imao je zakazane razgovore sa kandidatkinjama za svoju osobnu tajnicu, a iskreno, niti mu se pričalo, a niti ga zanimao čiji životopis. Ipak, nekako se prisilio obaviti i taj dio posla, a kad je otvorio vrata ureda, zacrnilo mu se ispred očima. Kako izabrati najbolju? Znatiželjno i u iščekivanju gledalo ga bar tridesetak pari očiju.Nemoćno je slegnuo ramenima i nasmiješio se umorno. Rekao je da će obavljati razgovore redom kako su došle.Zadnja kandidatkinja dojurila je kad je on već prvu bio pozvao na razgovor. Htjela se okrenuti i otići, a onda je ipak, umorna od cjelodnevnoga rada, sjela na još jedno od dva slobodna mjesta.
Konačno nakon tri sata dogodilo se i to.
– Dobar dan želim, direktore… ili večer? – umorno se nasmiješila i posljednja kandidatkinja
-Da znate, bio sam umoran još kad je prva djevojka ušla, a Vi ste, ako se ne varam… trideset i prva – nasmiješio se i lagano podigao pogled. Na sredini ureda stajala je mlada crnokosa žena velikih zelenih očiju, upravo kakva je bila boja njegove majice. Odmjerio ju je od glave do pete. Razlikovala se od svih po… nečemu. Eh, kad bi sad znao odrediti po čemu. Crna kovrčava kosa padala joj je do polovice leđa, a ispod bijele majice nadimale su se lijepo oblikovane grudi. Majica joj je bila uvučena u široku i naboranu svilenu tamno zelenu suknju, stegnutu širokim crnim remenom. Ispod crnih kovrča visjele su metalne duge bakrene naušnice. Podsjećala ga… onako po odijevanju… na fotografije njegove majke. Srednje visine, zgodna. Stegnulo ga oko srca. Da, oblačila se nekako drugačije. Kao da gleda neki stari dobar vestern. Baš je sličila dami iz tih vremena.
-Pročitao sam, prije nego ste ušli Vaš životopis. Školovali ste se vani. Govorite tri strana jezika, ime Vam je Gabriela…
-Između ostalog.
-Sjednite, gospođice Gabriela. Bar tako na papiru piše. Imate dvadeset osam godina… moram priznati, sve što je napisano, iznenađuje me ugodno.
-Eto… – rekla je Gabriela i spustila pogled na svoje ruke u krilu – To mi je moj otac omogućio.
– Baš lijepo od njega.Znači, slobodni ste i neće biti prepreka i prekovremenom radu. Moram reći, tu su i česta putovanja na nekoliko dana.Poslovne večere, gdje ću trebati i domaćicu koja će se potruditi da se sve odvija kako treba.Posao se zahuktava. Osim toga, kažu da su žene odlične za podsjetiti šefa na niz propusta.Odmah ću napomenuti da osobna tajnica ni u kojem pogledu nije ugrožena, a sa plaćom su sve do sada bile vrlo zadovoljne.
Oprostite, odustala sam
Gabriela se malo pomeškoljila na stolici i sjetila se majke. Što će biti s njom kad bude poslovno odsutna nekoliko dana? Na to je bila zaboravila. Jedan dan i noć da, ali nekoliko dana?
Ovu odličnu priliku mora propustiti, jer joj je majka bila sve na svijetu. Da joj se nešto dogodi… ne, nikad si ne bi oprostila. Gabriela je ustala i stavila mu papire na stol.
-Oprostite, ne mogu prihvatiti ovaj posao. Ne mogu putovati. Ne mogu biti odsutna… nadam se da se ne ljutite što sam Vas zadržala, eto, na kraju, za oboje ubitačnog dana. Zbogom, gospodine – lagano se nasmiješila, napravila dva koraka unatrag gledajući ga u oči, a potom se naglo okrenula i izašla iz ureda.
Adam nije mogao vjerovati. Što se dogodilo? Je li što pogrešno rekao? Široku suknju pri izlasku je zamalo pritvorila vratima.Naglo je ustao, ali dok je otvorio vrata, djevojka se već bila izgubila. Brzo se vratio i prišao prozoru. Velika krošnja zakrivala je cestu ispod zgrade, a on je čekao možda će se pojaviti u daljini. Međutim, to se nije desilo.Ponovo je priljubio lice prozoru. Gledao ju je u mislima kako stoji na sredini ureda i kako joj se grudi pri disanju dižu i spuštaju. Učinilo mu se da su joj se kroz majicu nazirale bradavice. Eh, žene. Samo dalje od mene, uozbiljio se i još jednom pogledao niz cestu.Kako se ono zove? Da, Gabriela. Lijepo ime
Majko, jesi li uzela lijek?
Gabriela je bezuspješno čitala oglase za posao, došlo joj je da zaplače onako iz dubine duše. Zaista se nije mogla spustiti baš toliko nisko da postane čistačica. Trebala je novce za majčine lijekove. Gospođa Matilda, šećerni bolesnik, svojim je očima vidjela tek sjene, lijekovi i injekcije su je donekle spašavali od potpunog sljepila. Cijela obiteljska situacija šokantno je krenula nizbrdo. Gabriela je pet godina bila u inozemstvu, ali njezin povratak uopće nije bio upitan.Otac je izgubio bitku sa konkurencijom proizvođača kristala. Nije se mogao pomiriti sa gubitkom, a bolest je samo bila šlag na torti. Izdahnuo je i obitelj ostavio gotovo na cesti. Da bi podmirile dugove, Gabriela i njezina majka morale su prodati kuću, a tvornicu kristala sa četrdesetak radnika kupio je novi vlasnik. Adam. Gabriela se trgne, jer od njihovog susreta nije prestajala razmišljati o njemu.
-Majko, jesi li uzela lijek?
-Jesam. Posljednju tableticu. Kapi više nemam.
Njihova susjeda Klara obećala je Gabrieli posuditi za kapi, ali danas ih Gabi nije stigla kupiti jer je sa posla odmah jurila na razgovor. Majci je prešutjela da je na razgovoru sa novim vlasnikom bila u bivšoj očevoj tvornici. Adam je kupio njihovu tvornicu kristala.Kako se osjećala jadno, stajavši u očevom uredu, bolje da joj ni ne priča.
Kako i kamo dalje, ni sama nije znala. Dva tjedna radila je na prevođenju neke stručne građe sa latinskog jezika, tek toliko da opet napuni hladionik namirnicama.
Oglas za domaćicu
Novine koje su joj se našle pri ruci nudile su joj privremeno rješenje. Kuhanje je bila njezina omiljena vještina, a kolače je pripremala kao da radi u gradskoj slastičarnici. Javila se na oglas. Čekalo ju je novo iznenađenje.
– Gabriela! – uzviknuo je muški glas nakon što su preko telefona razmijenili pozdrav.
-Gospodine… – tiho je rekla – javljam se na oglas domaćice. Ako nije već prekasno.
-Gabriela, ne razumijem… – zbunjeno je rekao Adam.
-Pa… ne znam bih li trebala objašnjavati, ali spremna sam biti domaćica u tvojoj kući tih osam sati koje navodiš. Potreban mi je posao, ako to može biti dovoljno.
-Da. Za sada je realno objašnjenje. Ako se slažeš, možemo uz kavu popričati i dogovoriti se. Kad sam te već i osobno upoznao, pretpostavljam da ne bi smjelo biti nikakvih problema.
-Neće ih biti, sigurna sam.
-Kava danas na nekom tebi poznatom mjestu? Ne zaboravi da sam novi u ovome gradu.
-Kava u kafiću pokraj firme u osam. Dok se stiša ova vrućina, ako ste slobodni, gospodine
-Ako si slobodan… da, jesam, u svakom pogledu… dovoljno bi bilo u ovim okolnostima da me zoveš samo imenom – našalio se.
-Ne želim pričati o prethodnom poslu, nego o ovom. Vidimo se u osam… Adame
Nostalgija i uspomene
Adam je uporno gledao u Gabrieline oči i teško mu je bilo dokučiti prave razloge svih ovih čudnih slučajnosti. Odlučio je biti ne previše skeptičan i nadao se da će se sve polako razjasniti. Počeo je Gabrieli objašnjavati sve one dnevne aktivnosti koje od nje očekuje. Kuća je od firme bila udaljena samo nekoliko ulica i njoj su njegovi zahtjevi bili i više nego prihvatljivi.
-Mogu početi sutra – rekla je i nasmiješila se. Preko njegovog ramena pogled joj je odlutao tko zna gdje i Adam je pustio da joj misao teče dokle to ona bude željela. Najednom se trgnula.
-Ja bih da mi danas kažete adresu. Poznajem ovaj dio grada možda i previše… još me čeka neki posao danas…
Ako je išta naučio o ljudima to je da previše ne ispituje o osobnim stvarima. Gabriela je bila neistraženi teren. Osjećao se kao pirotehničar koji je zagazio u minsko polje.
-Hajdemo onda, nisi popila sok…i mislim da smo prešli na… ti.
-Nisam žedna…hajdemo
Ti si kupio našu kuću!
Otvorio joj je vrata automobila i sam sjeo za upravljač. Neizmjerno mu se sviđao način njezinog odijevanja, bila je tako krhka i lijepo građena, njezine suknje i bluze u kojima je bila i poželjna žena i istodobno razigrana djevojčica.Vidjeli su joj se samo gležnjevi i niske cipele.
Ovaj put imala je bluzu na kopčanje boje zlata i nešto tamniju suknju. Kad je prebacila nogu preko noge, dopala mu se crvena balerinka na prebačenoj nozi sa nekim sitnim sjajnim kamenčićima.
Cipele nisu s markom. Bile su na sniženju – nasmiješila se.
I on se nasmiješio njezinom smislu za humor i zapažanje.
– Možda bih ti trebala ipak reći da znaš… – rekla je
– Kad-tad će ti biti jasno, ali nema direktne veze sa ovim oglasom za posao.
– Reci – bio je znatiželjan
– Ti si kupio firmu mog pokojnog oca – tiho je izustila Gabriela.
– Gabi… – otac tada više nije bio vlasnik…
– Znam – rekla je – to toliko da znaš, informacije radi.
– Platio sam je pošteno, ali ipak se osjećam sada pomalo neugodno – unutrašnjost luksuznog automobila odjednom je postala tijesna, pa je on polako krenuo da prekine nadasve za njega neugodni razgovor. Osjetio je potrebu da je zagrli, ali njegove i njezine “kočnice” nisu dozvoljavale bilo kakvu fizičku bliskost. Kad je Adam skrenuo u dvorište i parkirao pred garažom, Gabriela je raširila oči iz kojih su joj se spustile sjajne dvije suze.
– Ti si kupio našu kuću! Ti si kupio našu kuću – uzviknula je još jače.
Adamov alarm ljubavi!
O, Bože… –glavu je spustila na koljena, ali brzo se sabrala. Obrisala je oči, a on je sjedio nepomično i šokiran svime što se događalo, nije mogao izustiti ni riječ. Panično je tražila ručicu da izađe na svježi zrak jer je mislila da će se ugušiti. On ju je obuhvatio rukama, jer zaista nije očekivao ovo.
– Gabriela!! – duboki muški glas prolomio se kroz mrak i ona je naglo zastala. Gorko je zaplakala i suzama mu smočila lanenu košulju na grudima. On je pustio da njezine suze teku, s razlogom. Zasjale su i njegove oči zbog njezine i svoje sudbine. Srce mu se stegnulo. Tko god da je, zavolio je ovu ženu. Da, ponovo je zavolio, zazvonio mu je alarm u svakoj pori tijela.
Gabriela je utihnula, smirila se i oboje su izašli iz automobila.
Postala je hladna kao i one večeri kada su se prvi put sreli. Znao je da je sve sada neizvjesno, možda ovo čak znači rastanak. Nije namjerno forsirao ni predlagao ništa. Ipak, sve što je rekla jako ga iznenadilo, a iznad svega obradovalo.
– Vidimo se sutra u sedam. Oprosti mi na ovom ispadu. Bilo je jače od mene – izustila je
– Zaboravljeno je.
– Ja bih radije sada kući. Sutra ćemo sve riješiti. Shvatila sam, uglavnom. Ja sam u kući domaćica tako dugo dok se vratiš s posla. Ručaš, a nakon ručka moj posao je završen.
– Tako je. Što se plaće tiče… – započeo je…
– Ne sada, molim te. Laku noć, Adame. Ne, ne nudi mi prijevoz do stana. Ugušit ću se ako ne počnem hodati…
Marko, prati do stana mladu crnokosu ženu
Gabriela se pojavila sutradan točno u sedam u svojoj nekadašnjoj kući. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Za čudo, prostor je bio baš onakav kakvim su ga majka i ona ostavile. Njezin klavir u predvorju, kako je samo bolio taj trenutak rastanka s njim. Stan u kojem su živjele bio je premali da ga smjeste u njega, slike na zidovima, njezina dječja soba…
Prije odlaska na posao, Adam je rekao da slobodno obiđe sav prostor koji je trebalo urediti. Bila je uzbuđena i sretna. Napravila je popis namirnica za kuhanje. Jurila je kućom kao nekada dok je bila srednjoškolka. Adam je toga dana na posao obukao traperice i bijelu sportsku majicu s kragnom. Od sreće ga poželjela zagrliti svom snagom, ali razum joj je govorio da emocije mora potisnuti duboko u sebi. Kad je ostala sama nije znala što bi prvo učinila. Prozori, da, oprat će prozore jer oni su vidljivi izvana.
Ne, ne i ne! Borila se u sebi kao lavica. Zaboga, ne! Nije se zaljubila u njega. Ne želi više onakav zagrljaj. Ni blizinu, ništa ne želi od tog čovjeka. Počela je s pranjem prozora. Radovala se svojem nekadašnjem domu. Majci kuću ne smije spominjati. Puknulo bi joj srce. Kao što njoj puca od želje za Adamom! Ne, nije se zaljubila, samo joj se sviđa. Nije vidjela prsten na ruci. Što ako mu žena živi u drugom gradu? Ta pomisao srozala joj je raspoloženje na nulu. Oprala je pet velikih prozora, a zatim se na brzinu otuširala. Uskoro će stići i
Adam, a ona krenuti kući…
Adam je za to vrijeme u svojem uredu završavao s poslom. Gabrieline velike oči vidio je po svim papirima, u odsjaju stola. Nije želio to. Nije želio ljubav. Nije želio ženu u svojem životu. …Gabriela nije žena… čuo je u sebi krik iz dubine duše…Gabriela je tvoja kraljica…
Lice je zario među dlanove. Ljubi je i želi je. Nju i nijednu drugu.
Utipkao je na mobitelu broj. Javio se njegov vozač.
-Marko? –sačekao je da se javi glas s druge strane
-Parkiraj automobil blizu moje kuće. Za pet minuta stižem s posla. Kad moja domaćica krene kući, da, ona crnokosa. Prati je i saznaj gdje stanuje. Pazi da te ne primijeti.
Majko, smislit ćemo nešto
Toga jutra majka je popila lijek, no bilo je jasno da su njezine oči i njezin vid otišli u nepovrat. Gabriela je radila tek desetak dana i nije mogla Adamu reći u kakvoj se situaciji nalazi. Trebala je majci kupiti lijekove. Susjeda Klara već joj je u dva navrata posudila koliko je mogla. Bila je sigurna da bi sve krivo shvatio. Zavoljela ga. Nije mogla upropastiti ljubav. U svakom slučaju osjećala se jadno pri svakom pogledu na njihovu kuću, vrt pun ruža koje je majka sadila. Život je ponekad i previše okrutan.
-Majko, smislit ćemo nešto – Gabriela je zagrlila majku na odlasku i poljubila u čelo. Na vratima se pojavila i susjeda Klara koja se kod njih osjećala manje usamljeno. Starice su pričale o nekadašnjim ljepšim vremenima i bile su zadovoljnije i sretnije. A onda bi se opet morale vratiti u stvarnost.
Volim te najviše i oprosti mi
Kad je Gabriela toga jutra došla na posao, Adam je kod kuće sređivao neke papire i već u kuhinji ispijao kavu.Pozvao ju je da se pridruži.
– Nisam baš raspoložena, samo ti radi, ja imam danas u planu srediti dječju sobu – pogledala ga i zahvalila. Izgovorene riječi “dječja soba” kod oboje su imale dvosmisleni učinak, ali Gabriela je brzo nestala iz kuhinje i zatvorila se u svoju nekadašnju sobu. U njoj je morala ostaviti sve uspomene vezane za djetinjstvo i mladost. Na tiho kucanje po vratima nije se javljala. Sjedila je na svom krevetu i uprla pogled u Adama kad je ušao.Od prvoga dana osjećao se loše zbog ove situacije. Je li ugledao u njezinim očima iskru ljubavi i nemoći? Kako ju je samo volio!
Ustala je i prišla mu. Željela ga do ludila, onako, kako samo žena strepi prije nego se potpuno preda voljenom muškarcu.Sreli su se na sredini sobe i stopili u zagrljaju.
-Želim te, Gabi, znam kratko se znamo, ali želim te i noćima ne spavam zbog želje za tobom
-Nije u redu, nije… – glas joj je zvučao tužno, ali upila se u njega i uhvatila ga za kosu kao utopljenik koji se hvata za slamku. Osjetio je njezine bradavice kako traže ljubav, oči koje se sklapaju, prsti koji ga stežu. Nije bilo povratka.
-Dozvoli mi da te svučem. Hoćeš li dopustiti, ljubavi? – mrmljao je, i svlačio je polako…
Kad joj je dodirnuo grudi, to je bio onaj isti dodir pogledom, dok ju je prvi put vidio i poželio imati. Da, dogodila mu se ljubav na prvi pogled u koju nikada nije vjerovao. Mazio ju je i provlačio prste kroz njezinu kovrčavu kosu. Nikamo mu se nije žurilo.
-Želim da i ti mene svučeš. Želim da me diraš i imaš. Od početka do kraja. Molim te, voli me, vratit ću ti tisuću puta više – obećao je Adam.
Kada zvijezde padaju
Gabriela se gubila u njegovim rukama. Prelazila mu je prstima preko maljavih grudi i pogledala ga u oči. Klizila je rukama do traperica i dotaknula dugme. Spustila se na koljena i oslobodila ga napetih hlača. Njegova želja zarazila ju je žarom koji se više nije mogao ugasiti…
-To što mi činiš sada čini me ludim čovjekom. Gabi… ti si sve moje… – Adam je šaptao, a slatka bol prožimala mu je tijelo. Milovao joj je kosu i bezuspješno se borio zaustaviti vrhunac koji mu je priuštila.
Pružio joj je ruke i digao je. Ljubio ju je zanesen i zaljubljen, a ona mu se predavala.
-Hoćeš li… – započela je, ali učinilo se kao da ne može izreći do kraja…
-Hoću, ući ću u tebe, možeš se protiviti koliko hoćeš…
-Ako želiš… molim te, ne mogu više bez tebe…
– Ako želim? Ništa drugo ni ne želim danima, noćima, osim tebe…
-Tu sam ti,diraj mi grudi, želim te. Najviše… najviše te želim…
Kad je Adam uronio u Gabrielu, njezini uzdasi su ga izludili. Grickao joj je grudi i ona se izvijala prizivajući orgazam. Nije joj dao da svrši. Uživao je u njezinom licu koje se grči i bedrima koja se pomiču. Nije mogao izdržati. Izludila ga. Kad je vrisnula njegovo ime, počeli su tonuti u čarobnu toplinu i vrtlog koji se nije dao zaustaviti…
Još dugo je nije puštao iz zagrljaja. Sve dok se vozač Marko nije objesio na trubu i dao do znanja da mu je dosta čekanja.
-Volim te, Gabi. Najviše. Nikad ne zaboravi.
Otrčao je pod tuš. Gabriela je gledala u razbacanu odjeću svuda po sobi. Iz stražnjeg džepa traperica Adamu je ispao novčanik. Gabriela je iskoristila priliku i otvorila novčanik. U trenutku kad je prste gurnula među novčanice i izvadila ih, Adam je otvorio vrata.
Trenutak kada svijet stane
To je bio trenutak kada je prestao živjeti. Od šoka i neugodnog iznenađenja iz ruku mu je pala aktovka i fascikl sa papirima. Svijet mu se srušio. Smisao je postao besmisao. Ljubav je postala mržnja. Beskraj je postao, jednostavno, kraj.
Gabriela se na brzinu obukla. Suze su joj tekle u tišini. On je još uvijek stajao skamenjen. Ne. Još uvijek nije vjerovao da mu je htjela ukrasti novac.Da mu se predala zbog njegovog novca.
-Oprosti mi. Ne želim tome dodati da te volim. Ionako ne bi vjerovao. Zbogom. – Istrčala je iz kuće. Trčala je gradom. Ljudi su se znatiželjno okretali. On nije krenuo za njom. Ne bi je stigao ni automobilom. Zaustavila se u nekom udaljenom parku i zaplakala.
Žena u crvenoj pelerini
Od tog događaja prošlo je šest mjeseci. Adam ga potisnuo negdje duboko u sebi. Sve što je vidio u toj kući podsjećalo ga na Gabrielu.Nije ju tražio. Patio je i radio po cijele dane. Ponekad bi i prespavao u uredu. Jedno jutro, Marko je vrlo uznemiren upao u njegov ured.
-Ona djevojka… ona tvoja djevojka… –mucao je Marko
-Za koga se udaje ? – mirno je pitao Adam
-Trudna je. Jako je trudna.
Adam je lagano dignuo glavu.
– Gdje si je vidio?
-U crkvi jutros. Bilo je nas nekoliko na misi za njezinog oca.
-Koliko trudna?
-Imala je dugu crvenu pelerinu. Zakleo bih se da je trudna. Šest mjeseci. Sedam. Ne znam. Osam.
-Marko, zaboga, da nije i rodila na misi?
-Ne zezajte, šefe, kad me ugledala, povukla se među ljude. Ako ste, ako ste…
-Ako smo vodili ljubav, onda je dijete moje, to želiš reći.
-Da. Upravo to. Gabriela vas ne bi prevarila.
-Marko, sad me nasmijavaš.
-Šefe, ako, ako ste…
-Ako smo vodili ljubav, onda je dijete moje. U redu. Hvala ti.Možeš ići.
Adamu su svi trenuci sa Gabrielom u jednom trenutku oživjeli kao da su se dogodili toga dana. Pokušao je potisnuti sve, zaboraviti, satrti u prah.
Brzo je pao mrak i on je u prolazu dohvatio zimsku jaknu i izjurio automobilom iz dvorišta. Zaustavio se ispred one zgrade i adrese koju mu je zapisao jednom davno Marko. Penjao se stepenicama, ali nije znao kako dalje. Jedna vrata odškrinula su se i sjedokosa žena je pomolila glavu.
Slijepa žena u stranskom naslonjaču
-Oprostite, gospođo, tražim gospođu koja ima crvenu pelerinu, jutros je na misi izgubila osobnu kartu.
-Nje još nema, majka je u stanu iznad mene. Gabriela se vraća oko osam. Podučava nekog studenta.
-Hvala najljepša, gospođo…
-Klara.
-Ako nitko ne otvori vrata, samo uđite, gospođa je slijepa. Kad joj je umro suprug oboljela je od šećerne bolesti.Evo idem i ja s vama.Matilda joj je ime.
-Ne, hvala. Nemojte se uspinjati. Nema dovoljno svjetla, da se ne spotaknete.
-Baš ste pažljivi. Stan iznad mene – ponovila je i zatvorila vrata.
Adam je bez kucanja ušao u stan i prišao fotelji.
-Gabi?- oglasila se žena
-Ne, gospođo Matilda. Adam je. Donio sam Gabi šal.Jutros joj je pao u crkvi
-Adam? Ne moraš lagati. Znam vašu priču. Vraća se oko osam. Zašto si došao? Ja sam kriva što joj se ono s novcem desilo. Ja sam kriva za sve. Nije ti ukrala ništa. Molim te, pusti je na miru.
-Zašto mislite da bih joj naudio?
-Znam ja bogataše kao što ste vi. Njezin otac je propao radi svojega poštenja. Oprostite joj. Bio je to trenutak zbog kojega plače svaku večer.
-Odakle vam i pomisao da bih kome naudio?
-Ne traži ništa od Vas. Živimo. Nekako.Možda bi morala više jesti, ali ponekad nemamo hranu.
-O, Bože…- Adamu su iskočile suze, a gospođa Matilda ga zamolila da priđe. Kleknuo je pred nju, glavu joj je stavio u krilo. Ona je pružila ruke, pomilovala ga po kosi.
-Oprostite joj, gospodine. Želim da na svijet donese zdravo dijete. Onda mogu na onaj svijet. Ne plačite. Oprostite joj. Bila je preponosna da se vrati nakon onoga što je učinila. Ionako se pitam kako može sve ovo izdržati. Oprostite joj u ime djeteta i moga unuka. Samo neka još to doživim…
-I mojega, gospođo – rekao je potreseno
-Mama, stigla sam – Gabriela je ušla u sobu i zatekla nesvakidašnji prizor. Adam je ustao.
-Došao sam zamoliti da mi oprostiš.Oprosti mi.Želim vas natrag. U kompletu. Majku, tebe i …- govorio je nepovezano
-Nju. Djevojčica je. I ne plači. Nismo te prestale voljeti. Nijedna. Ako kažeš još koju riječ, ja ću plakati, a ne smijem.Vratio si se.
-Neću ništa reći da me ne ostaviš. Jer lutam bez cilja. Kaži mi iskreno. Što će mi život bez tebe? – pitao je
-Dođi – pružila je ruke i on je koraknuo k njoj. Nije ga bilo sram. Ako treba, plakati će za oboje. Isplati se.
-Nikad nisam grlio trudnu ženu. Baš se ne snalazim- nasmijao se. Gabriela mu je stavila ruku na trbuh da bi čuo srce svoje kćerke.Ukočio se od uzbuđenja.
Tri godine kasnije
-Čekam te, čekam, a dugo te nema – mala djevojčica potrčala je Adamu u zagrljaj.Sjedila je na samom ulazu u kuću.
-Mnogo posla sam imao. A gdje nam je mama, zlato? – upitao ju je
-Psssst, spava, odmara. Nije joj baš dobro. Znaš da čekamo bracu?
-Ozbiljno? Šališ se.
-Ozbiljno. Povraćala je. Rekla je da ti ne smijem reći.
-Onda neka to bude naša tajna – nasmijao se Adam
-Može. To neka bude tajna. Tvoja i moja – ponovila je djevojčica.
Jedna u nizu tajni, pomislio je Adam i nasmiješio se. Koliko je već javnih tajni podijelio sa svojom kćerkom, čudo jedno.
