Do sutra je još dugo vremena. Cijela noć. Znaš… zapravo me ne zanima što će biti sutra… želim da me ljubiš…
Poslovni krah obiteljskog biznisa
Proklela sam dan kada sam dopustila Filipu da me nagovori da uz njega, umjesto pokojnog oca nastavim voditi firmu i posao o kojem sam slušala tek iz očevih priča. Zahvaljujući ocu, dok je još bio živ, majka i ja živjele smo na “visokoj nozi”. Kada sam se zaposlila kao profesorica povijesti, ubrzo sam se odvojila od svoje obitelji.
Nikada mi nije bila jasna ta želja za zgrtanjem novca, a to je bio glavni razlog nesuglasica sa majkom. Za sebe sam jedino mogla reći da nisam obiteljski tip žene, pa mi je diploma bila svetinja i ubrzo sam se iz maloga gradića otisnula u metropolu.
Zapravo, nije mi bio mrski očev posao, ali samo dok sam pomislila kako iskorištava radnike i podcjenjuje njihov rad, sva sam se naježila. Mala elitna tvornica namještaja radila je najvećim dijelom za izvoz, a najčešće se strojevi nisu gasili ni noću. Na kraju sam vođenje poslova u potpunosti ostavila Filipu. Krajnji rezultat moje odluke bili su propast firme, otkazi, dugovanja, a o narušenom ugledu i sudskim rješenjima da i ne govorim.
Nadala sam se da je sad konačno sve iza mene i da će Filip odgovarati za niz svojih potpisa i postupaka. Sada sam se samo htjela odmaknuti od svega što me vezalo za jedno loše razdoblje mojega života. U tom poslovnom košmaru ostavio me i moj zaručnik, ali mislim da nakon pet godina loše veze, jedino je što želim, zaboraviti ga zauvijek. On je, uostalom, već za desetak dana nakon konačnog raskida viđen zagrljen u društvu druge žene.
Djedova vila na otoku
Sve mi je u ovome trenutku bilo zbrkano, ni sama ne znam kako sam uspjela doći na ovo predivno mjesto.
Mislim čisto zbog toga jer sam uspjela uhvatiti zadnji trajekt sa kopna, a onda je počela padati kiša koja me doslovce učinila strašilom. Prtljagu sam iza sebe jednostavno vukla, više mi nije bilo važno hoću li sa svime doći do kuće. Kad kažem kuće, mislim na djedovu kuću koju volim više od svega, ali otkad u nju dolazi i Filip sa društvom, izbjegavala sam dolazak na otok. Filip je obični ljigavac koji je ljeti volio orgijati baš na tako lijepim i rijetko naseljenim mjestima kao što je otok na kojem sam odrasla. Sva sreća što je kuća imala dvije etaže i ulazi jedan sa drugim nisu imali veze.
Odvjetnik mi je konačno, prije godinu dana, uručio rješenje da sam ja nasljednica i djedovoga dijela kuće i da to nasljedstvo ne podliježe podmirenju dugova. Budući da se Filip smijao tom rješenju, a ja nisam imala snage boriti se sa njegovim ponašanjem, na otok sam se otisnula kad je završio cijeli proces i kad sam bila sigurna da njega neću više tu ni vidjeti ni sresti.
Mrak ispred očima i susret sa frankom
Onako mokra i umorna od nošenja tereta, u mraku sam se počela penjati stepenicama, ali kad sam došla do devete, desete, spustila sam torbe koje su se valjda prevrnule, jer zadnje što pamtim su prazne ruke i ključ koji iz lijeve šake nisam ispuštala. Potom je nastao potpuni mrak…
Probudila me bol u desnom ramenu, a ruku sam jedva micala. Ležala sam u svojem dnevnom boravku, a iz kuhinje se osjetio miris kuhane crne kave. U početku nisam prepoznala ambijent, a onda sam uzviknula prvo što mi je palo na pamet
– Zašto ležim u mraku? Tko je u mojoj kući? – uzviknula sam
Najednom se na vratima pojavila visoka crna sjena muškarca.
– Kako to mislite… u mojoj kući?
– Boli me glava. Pa nadam se da nisam promašila i kuću zbog kiše i slabosti. Znam da sam se penjala stepenicama, i najednom… nisam dalje mogla. Za vrućina mi se sroza tlak i malo zamrači – pokušala sam se nasmiješiti, ali bol u ramenu je smiješak pretvorila u bolnu grimasu.
– Bolje društvo u ovo doba noći nisam mogao očekivati – rekao je muškarac dvosmisleno i iznenađeno.
– Gospodine, nadam se da ste slučajno naišli na mene na stepenicama i da ćete mi objasniti što ste radili po mraku i kiši ispred mojih vrata.
– Ime mi je Franko i nalazim se u svojoj vlastitoj kući. Zapravo, da objasnim, otac mi ju je kupio jer se uskoro ženim. Valjda. Čim završim turneju po Italiji, tamo i ostajem. Ovdje ću dolaziti samo na odmor.
Moja kuća pripada strancu?
– A kada ste dobili kuću na dar? –upitala sam ga a pred očima mi se ponovo počelo mračiti.
– Bio je točno zadnji dan prošle godine. Ni više ni manje. A zašto pitate? Ne sjećam se točno, ali činite mi se poznatom. Bilo je mnogo ljudi, što ja u stvari ne volim u privatnom životu. Tada smo se Leticija i ja zaručili. Evo popijte kavu i pojedite sendvič, mora da vam se nešto stresno dogodilo danas čim ste pali. Dobro da krv nije potekla – nasmiješio se
– Poteći će kad se oporavim – pomislila sam na Filipa, a brzopleto glasno izgovorila riječi koje možda nisu bile potrebne.
– Krv? – sad je Franko postao sumnjičav.
– Oprostite, nisam mislila ništa loše. Ali onog ljigavca mogla bih zadaviti golim rukama.Takvog ljigavca u životu nisam srela. Nadam se da će ubrzo završiti iza rešetaka – sada sam bila ljuta. – Oprostite, nisam se ni predstavila. Dunja Novak.
– Franko – predstavio se dugokosi muškarac i pružio mi ruku.
– Nekako mi poznato odjekuje, ali oprostite mi što nisam usredotočena i što mi memorija ne radi kako treba. Samo sam umorna. Možda premorena od svega.
– Nas dvoje se nikada nismo sreli, zar ne? – pitao je polako, vrlo oprezno. A tko je … ljigavac?
– Filip. Ma neću se više zamarati njime. On je jedna mala ostarjela gnjida koja najviše voli novac i ponižavanje drugih ljudi. Molim Vas, ne bih ga više bez velike potrebe spominjala. On je očito nekome prodao tuđu kuću i krivotvorio papire. Točnije rečeno, moju kuću – rekla sam ogorčeno.
Ja mogu biti jedina nasljednica
– Ako niste odavde, onda se sigurno nismo sreli. Ova kuća, zapravo starinska vila je bila djedova i bakina. Za bakinoga života ona je svoju polovicu imanja i vile darovala meni, a djed ocu, s napomenom, da ju naslijediti i prodati mogu jedino ja. Otac je umro prije dvije godine, tako da zaista ne znam tko je kuću prodao, krivotvorio ili poklonio Filipu, a on ju je proslijedio dalje. Stari lisac. Jedina nasljednica, kao što je i uvedeno u službene knjige, mogu biti jedino ja. Ali razjasniti ćemo to vrlo brzo.
Nakon očeve smrti ovo zdanje pripada meni. U cijelosti. Budući da su očevu firmu Filip i on vodili zajedno, a oca sam mijenjala ja jedno kraće vrijeme, taj kreten nakon očeve smrti namjerno ju je odveo u propast, znajući da je otac vrlo bolestan i da mu nema pomoći.
Ja nisam razumjela poslovanje i nisam mu se ni znala ni imala snage oduprijeti. Ništa me ne čudi više, pa ni taj njegov čin. Majka je svoj dio dobila kad je odselila u Francusku, Rastali su se prije pet godina. Tu je isto kumovao Filip. Ja sam ih osobno zatekla u krevetu, ali sam šutjela. Jednom ih je zatekao otac, e onda je nastao lom.
Roditelji su se rastavili zbog Filipa
Od tih neugodnih događaja nisam s ocem razgovarala, a s majkom pogotovo. Ostavila je oca kad je već dijelom bilo sve krenulo nizbrdo – nastavila sam tiho pričati svoju priču, a nisam ni slutila da svaka moja riječ ovog čovjeka pogađa direktno u srce. Smiješio se, pa mu je lice poprimilo zabrinuti izraz. Mislila sam da suosjeća sa mnom.
– Što je bilo dalje? – zanimalo je stranca. Glas mu je bio sasvim tih. Zapravo, očarala me dubina i ljepota njegovog glasa. Talijanski naglasak davao mu je neku posebnu erotsku notu.
Tek tada sam ga malo bolje pogledala. Kovrčava kosa do ramena pristajala mu je uz njegovane ruke i dugoljasto lice. Oči boje badema činile su to lice toliko muževnim da sam na tren prestala pričati, a pogled mi se zaustavio na usnama i klizio niz vrat.
– Očito je da na meni ima jako zanimljivih detalja – nasmijao se Franko – čim niste čuli moje pitanje. Ali, nije ni bitno.
– Oprostite, zaista nisam čula. I zovite me Dunja. Imam dvadeset i osam godina i profesorica sam povijesti. Ne znam što ću dalje, ali vidim da smo opet u problemu. Nadam se da se slažete da ga riješimo već narednih dana – kopkalo me to oko vlasništva. Najmanje od svega mi je sada trebao novi sudski proces dokazivanja nasljedstva.
Filip je moj otac, Dunja
– Ne mislim odavde otići cijelo ljeto – nastavila sam, dok je Frankov pogled klizio po mojim rukama i licu, kosi koja se rasula sa jastuka sve do poda.
– Zovite me Franko. Bez persiranja, molim. Imam trideset i tri godine i glazbenik sam.
– Franko, nadam se da ćeš se već sutra uvjeriti da je nakon bakine smrti pola kuće pripalo meni, a nakon djedove smrti i očeve i druga polovica. Baš je ljigavac – ponovila sam. – Nisam dolazila ovamo od njihove rastave, ali je advokat sve riješio. Papiri su vrlo jasni, uvjerila sam se na sudu odmah čim sam postala nasljednica. Začudilo me kad me moj pravnik pitao jesam li dozvolila Filipu da izvodi neke radove na kući. Nije me brinulo tada, mislila sam da su neki popravci.
Franko je bio vrlo blijed kad je slušao moje riječi. Onako tamnoputi, bilo je vidljivo da se počeo loše osjećati. Lijepe bademaste oči zatamnile su mu se, pa me obuzeo neki čudan strah.
– Oprostite ali i ja se neugodno osjećam. Nadam se da sam ja u pravu. U protivnom, Dunja… – zbunio se ali samo na tren
– Opet će poteći krv? – nasmiješila sam se kiselo. – Ako ste dobili kuću na dar, to znači da je Filip krivotvorio papire i prodao kuću tvojem ocu.
– Filip je moj otac – rekao je tiho
Frankovo razočaranje
Neugodna tišina koja je zavladala stala je na put našoj normalnoj komunikaciji s kojom bi vjerojatno razjasnili mnogo toga. Međutim, on se povukao u drugu sobu. Prije odlaska upitao me osjećam li se sad bolje, što sam i potvrdila. Kako je samo imao divne ruke! Rekao je da se odmara pred koncert. A eto sad vraga opet.
Franko je bio poznati dirigent, tako je bar rekao, uglavnom je putovao sa članovima orkestra. Koliko sam čula iz Filipovih priča, odjednom sam se sjetila, sin mu je živio blizu Verone.
Filip je rekao da ne želi umjetnike u svojem životu, ali kad je Franko postao poznat i zajedno s orkestrom uživao veliki ugled diljem drugih zemalja, nekako mu se uspio približiti.
Istina je očito bila drugačija. Između oca i sina nije bilo dovoljno emocija da se viđaju i povremeno budu zajedno. Ja sam tada imala zaručnika i Filipova obitelj koju nikada nisam viđala bila mi je zadnja briga.
Očito je nova situacija donijela ovu promjenu raspoloženja koju si Franko nije smio dopustiti. Iz malog i jedinog hotela na otoku dopirala je glazba, turistička sezona je krenula baš onako po planu, pristizali su stalni gosti.
Leticija, žena sa trajekta, nazvala me droljetinom
Nakon sendviča i čaše vode trebalo mi je samo nekoliko minuta da, umorna do daske, utonem u san.
Ne znam zašto sam usnula onu mladu ženu koja je na trajektu kad sam dolazila na otok sjedila za šankom i nezadovoljno gledala svijet oko sebe. I u mojem snu je činila isto, ali sada je najednom ustala i prišla mojem stolu.
– Što me tako uporno promatrate kao da sam vanzemaljac? – zločesto mi se obratila na lošem hrvatskom i unijela u obraz. Duga tamna kosa rasula joj se po stolu. Potom je podigla moju čašu vode i pljusnula mi ju je u lice. Ja sam snažno vrisnula jer nisam tu krajnjost od nje očekivala. Odjednom se ta žena zaista stvorila ispred mene, a ja sam, potpuno mokra i budna sjedila na krevetu.
– I mislila sam da je to “njegova priprema” za koncert. Gdje te samo našao, tako zapuštenu i jadnu… – histerično je nastavila žena, a onda se bacila na mene u namjeri da me izudara. Svom težinom tijela, natrag me pritisnula na jastuk i snažno zamahnula u namjeri da me noktima izgrebe posred lica.
– Leticija! – glasno je uzviknuo muškarac i uhvatio joj ruku u zraku. – Što se događa? I zaboga, što radiš ovdje?
– Zamisli, on mene pita što… “ja”… radim ovdje? A ja ću sada spustiti ton i sasvim tiho na pitanje odgovoriti pitanjem:
– Što ova droljetina radi ovdje?
– Prestani, Leticija! – Franko je sada vrlo glasno uzviknuo njezino ime.
Filipove orgije – Leticija je najbolja “Koka”
Istrčala sam iz sobe i zatvorila se u kupaonicu. Srce mi je lupalo kao ludo. Što mi se to događa? Shvatila sam da to nije san s trajekta, već žena s trajekta koja je sada izbezumljeno ludila po mojoj kući. Leticija, njegova buduća žena. Zar je moguće? Znam tko je ona!
Glavom su mi se počele nizati slike. Znam. Sada sam se sjetila! Tu ženu već sam vidjela s Filipom, Frankovim ocem. Očito su njih dvoje u dogovoru. Filip i ona! Da, to je Filip u stanju napraviti. Bila sam sigurna u to. To što je Franko njegov vlastiti sin, uopće nema veze. Filip je volio orgijati sa više žena istovremeno. Jednom sam čula njegov razgovor s ocem.
– Ne znaš što propuštaš, stari – smijao se Filip. – Istina da je tvoja vila premala za sve koke kojima u njoj čerupam perje, ali nekako se snalazimo. Leticija je u krevetu najbolja. Rado bih je zadržao, ali bojim se da neću moći s njom na kraj. Ali, mislim da ću je ipak zadržati. Ovog vikenda Franco dolazi k meni. Upoznat ću njih dvoje. Eto, žrtvovat ću je za svojega sina – zabavljao se i dalje Filip.
– Ti si lud – polako je na sve to rekao moj otac – potpuno lud.
Čekam te u spavaćoj sobi
Kad sam se sjetila te epizode, jedne od posljednjih za očeva života, preplavile su me emocije prema njemu i u trenu sam smislila plan. Neće ta žena šetati mojom djedovinom, tako mi svih predaka koji su tu živjeli ! Obećala sam si to kao da prisežem za neku odgovornu funkciju. U sobi su se još čuli povišeni glasovi, dok sam ja potiho otvorila vrata i iz hodnika povukla u kupaonicu svoju veliku torbu koju sam donijela.
Trebalo mi je samo petnaestak minuta da se otuširam i obučem bijelu svilenu pidžamu. Na gornjem dijelu zakopčala sam samo jedno dugme da se ispod, pri svakom pokretu vidi čipka kratke potkošulje i da se naziru bradavice. Brzo sam posložila stvari i izašla sva namirisana.
Stvarno ne znam gdje sam smogla hrabrost za to. Njih dvoje su sjedili svatko na svojoj fotelji i šutjeli. Kad su me vidjeli, oboje su bili, blago rečeno, šokirani. Prišla sam fotelji gdje je sjedio Franko, sagnula se i sočno mu na usne pritisnula svoje. Za čudo, on je svoje lagano otvorio i ja sam mu jezikom prešla preko gornje usne. Uspravila sam se i nasmiješila se.
– Čekam te u spavaćoj sobi. Nadam se da će ova komedija s tom ženom uskoro završiti. Znam što su obožavateljice, ali ovo je gornja granica moje tolerancije. Jesi li joj rekao da je kuća u kojoj se nalaziš, moja djedovina i moje vlasništvo?
Eto, sada zna, pa neka pronađe prenoćiste dok su još ljudi budni – pogledala sam ga u njegove tamne i raširene oči i lagano napustila prostoriju. Leticiju nisam niti pogledala. Još je dobro prošla – pomislila sam sa smiješkom. Nikada u životu mi koljena nisu tako klecala kao sada dok sam koračala prema spavaćoj sobi.
Vratiti ću se da me ljubiš
Ulazna vrata su tresnula kao munja za najjače grmljavine i sad bi trebalo doći do stišavanja. Još sam se u strahu pitala tko je od njih zapravo izletio na svježi zrak. Meni nije sada preostalo ništa drugo nego da čekam daljnji razvoj događaja.
Nisam morala čekati ni deset minuta, a vrata su se širom otvorila, a Frankova je pojava bacala divovsku sjenu preko kreveta, pa sve do prozora.
– Još uvijek me čekaš? – ljutito je zagrmio Franko – Jesi li ti normalna ili se tu zaista više ne zna tko je normalan? Na kraju krajeva, pretpostavljam da si sretna, unatoč što si skoro nekoliko puta stradala od Leticije. Zato te moram pitati, poznajete li se vas dvije ili se uistinu sve vrti oko mene i kuće? Ali to mi sad nije važno. Leticija je u hotelu, ja sam izvisio, vrata su zaključana. Znači, svi smo manje-više sigurni. Idem se istuširati, a budući da sam pozvan u spavaću sobu, vratit ću se. Ne znam zbog čega si izvela onu dojmljivu predstavu, ali moram priznati nije bila loša. Još sam pod dojmom.
– Oprosti – rekla sam tiho – zaista mi je bilo grozno doživljavati sve to od te žene, mislim, tvoje buduće žene. Molim te nemoj se ljutiti, ali morala sam nešto učiniti. Nisam ni slutila što će me dočekati u mojoj vlastitoj kući.
– Idem pod tuš. Zaista ste me ubile u pojam. Ali, vratit ću se da me ljubiš. Jer, pozvan sam, ako se dobro sjećam.
Noćni razgovor i vezica na pidžami
Franko je ušao u sobu kao da to čini godinama svake večeri, obučen u potkošulju i bokserice i legao na drugu stranu kreveta. Ja sam se bila pokrila pokrivačem sve do brade, a on je šutio i pokrio se drugim pokrivačem samo preko trbuha. Upalio je svjetlo iznad kreveta i počeo čitati časopis koji je donio sa sobom.
Znam, uživao je u situaciji koju sam nam nehotice nepromišljeno stvorila i vjerojatno ga mučilo je li Leticija dobro. Ipak, bez obzira na sve, vrlo je čudno djelovalo to, što ne čini ništa i potraži je, pa da izglade nesporazum. Da i on ode u hotel, da jednostavno, kao što bi inače znali reći… udari šakom po stolu. Njegova mirnoća me izluđivala, ali prisiljavala sam sebe da mu ne priuštim zadovoljstvo da osjeti moj strah. Međutim…
– Slobodno diši – rekao je i nasmijao se
– Ne brini, dišem, tko zna da li ti čuješ dobro.
– Nakon svih lomova, pljuskova i padova, ne bi bilo čudno i da mi je oslabio sluh – zabavljao se i dalje
– Baš volim kad padne kiša i kad osvježi – rekla sam kao da ne čujem njegove riječi. – Ne znam što mi se dogodilo pri dolasku, ali mora da je bio pritisak u zraku, a putovanje zamorno s previše sunca.Ono pri dolasku na stepeništu, ne znam što mi je bilo, mora da sam se uplašila tebe.
– Valjda – rugao se Franko – Te promjene vremena jako utječu na tebe. Posebno kad je prisutan neki muškarac.
– Daj prestani se rugati – uzviknula sam i sjela na krevetu. Pogled mu je pao na moj dekolte, ali ja sam brzo zavezala gornju vezicu pidžame.
Dunja, moji poljupci nisu na rasprodaju
– Kad se sve posloži, bit ćeš mi zahvalan na svemu što činim.
– Vrlo sam ti zahvalan. Onaj poljubac je bio toliko dojmljiv da sam ostao bez daha, a samim time i bez riječi. Iako se činim ravnodušnim, to ipak nisam. Ali budući da sam pozvan u spavaću sobu, vrlo je neugodna ova tišina. Očekivao sam.. dobrodošlicu. Ti si tako … prirodno lijepa. A kako ću ti biti zahvalan, kad ništa ne činiš – govorio je mirno i gledao i dalje u časopis.
– Hvala ako o meni tako misliš. Već sutra će ti biti jasnije što govorim – bilo je sve što sam rekla.
– Do sutra je još dugo vremena. Cijela noć. Znaš… zapravo me ne zanima što će biti sutra. Želiš li se odmoriti? –sad je bio ozbiljan
– Ne … da … – smotala sam se
– Ne ili … da? Jer ti želim postaviti nekoliko pitanja. Zar misliš da se ja zabavljam sada? Ali ne krijem da se nešto u meni promijenilo otkad si me poljubila. Ne mogu objasniti, ali gotovo mi je žao što je sve bila samo gluma.
– Nije. Oprosti, htjela sam reći… je, bila je.
– Ovako ćemo. Da ti bude lakše, Leticija mi neće postati ženom. To sam odlučio prije. Dakle, ne mora te kopkati gdje se ona sada nalazi. Znam da je dolazila na ovaj otok sa mojim ocem. Možda otac ima još neki svoj stan ili kućicu na otoku. Ova kuća mi se učinila lijepom za stvaranje. Ostajem još tjedan dana, a ako je zaista tako kao što tvrdiš, već sutra se selim na drugo mjesto na otoku. Želim mir.
Ja ne pripadam svijetu svojega oca, da se razumijemo. Ali to isto tako ne znači da se i između nas dvoje mora bilo što desiti. Kad odlučim svojoj odabranici staviti prsten na ruku, moj otac će se najmanje radovati. On i ja smo dva svijeta. Zato se nemoj bojati. Moji poljupci nisu na rasprodaji. Moje tijelo nije svačije. Ako želiš istinu, još nije bilo ni Leticijino. Kao da sam u dubini duše slutio da ga ne zavrjeđuje.
Obriši suze, moja ljubavi
Moje suze bila su posljednja stvar koju je u ovom trenutku od mene očekivao. Tiho su se spustile niz obraze sve do čipkaste potkošulje. Kad sam pokušavala skrivečki ih obrisati, Franko je spustio časopis i požalio što me zadirkivao, s obzirom da sam ionako došla na otok sa brojnim uspomenama, umorna i doživjela niz neugodnih stvari.
Odmah mi se primakao i zagrlio me. Znam da smo oboje od prvog trenutka znali da je nešto duboko zaiskrilo među nama i da se samo može rasplamsati u nešto iskreno i veliko.
– Sad se zaista bojim moliti za poljupce. Ne plači, oprosti za sve. Za svaku riječ koja možda nije bila u redu, a izgovorio sam je.
– Sve je u redu. Ali ne mogu više… Franko?
– Da?
– Ne želim da odeš. Ako se sutra ispostavi da je kuća moja, poklonit ću ti polovicu svega.
– Nemoj mi to činiti, Dunja. Ja nisam moj otac, niti sam prosjak. Imam ja novaca za više tvojih kuća.
– Ne želim te izgubiti, Franko. Doduše, želim ti se približiti. Reci mi kako. Što god kažeš, učiniti ću za nas. Što će mi kuća ako iz nje iseliš? Obećaj mi… – rekla sam, ali riječi je on prekinuo dodirom svojih usana. Ljubio me dugo vremena i vodili smo ljubav. Franko je bio nešto dragocjeniji od svih kuća, koje postoje na zemaljskoj kugli. Nije inzistirao na seksu, ali željela sam ga istinski, onako kako to samo zaljubljena žena želi. Vodili smo ljubav dobar dio noći. Danilo se. Kiša je prestala.
Mijenjam kuću...
Nakon desetak dana Franko je otišao na turneju sa svojim orkestrom. Vratit će se nakon dva mjeseca. Ni danas ne znamo tko je u papirima vlasnik naše kuće. Imamo vremena saznati. Upravo čekam da me Franko nazove telefonom. Gledam zalazak sunca daleko na morskoj pučini. Jedva sam dočekala zvonjavu telefona.
– Dunja… ljubavi… nadam si da si dobro danas
– Franko, volim te. Kada se vraćaš?
– Sutra, draga. Želim ti reći, danas sam kupio kuću u Veroni. Veća je od bakine. Za tebe. Mijenjam je za tvoje srce. Za nas.
– Franko. Želim tebe. Ni kuću, ni novac.
– Imaš me, Dunja. Imaš me.
– Franko?
– Reci, draga.
– I ti imaš… nas. Mene i…
– I?
– Ne znam još. Imaš još kćer. Ili sina.
– Kad si bila kod liječnika?
– Danas, Franko.
Tišina na liniji bila je gotovo opipljiva. Sad su niz Frankove obraze potekle suze radosnice – osjetila sam to
– Volim te, Dunja. Nazvat ću te za desetak minuta.
Franko je prekinuo vezu da bi mogao plakati. Kuća u Veroni i na našem otoku sada je bila samo prostor koji se nije dao izmjeriti količinom naše ljubavi.
