Danas smo na mihovljanskom groblju pokopali Julu Kosmačovu, “ludu” babu kako su je mnogi zvali. Na pogrebu nije bilo puno ljudi, tek nekoliko desetina. Iza lijesa koračao je sin Josef, tako je sam rekao da se sada zove. Uspravan, gord, nekako nadmen i ohol, činilo se kao da želi dati do znanja kako mu je čitav svijet pod nogama.
Pored njega, žena Heidi, reklo bi se tipična Njemica – mršava, uskog lica, ovećeg nosa, hladnog pogleda, prenapadno našminkana, barem kad su ovakvi događaji u pitanju. Za njima dvojica tinejdžera, koji nisu skrivali koliko im je dosadno i da jedva čekaju da sve završi. U neposrednoj blizini bljeskao se novi bijeli Mercedes i nikome nije bilo jasno kako je Josef prešao rampu na ulazu u groblje i zašto je uopće to učinio kad je parkiralište ogromno.
Uz 10-ak susjeda i isto toliko onih koji tradicionalno na svaki pokop dolaze, ali ne iz poštovanja prema pokojniku, već da bi svjedočili kako se tko držao i s koliko je suza ispraćen bila je tu i brojčano velika limena glazba, te svećenik za koga se govorilo i da neće doći, jer Jula zadnjih godina nije baš bogoslužja pohodila. Ipak je došao, a komentari su normalno bili kako je Josef sve sredio i kako ” para može i tamo gdje burgija neće”.
Nekako po strani iskreno tužan, sa titrajućim suzama u očima, stajao je bljedoliki dječarac. Svi su ga poznavali, bio je to Ivanov Dino, 17-godišnji srednjoškolac, ali nitko nije znao što on tu traži.
Julu su svi zvali “luda baba”, a sudeći kako je izgledala i nije bilo čudno zašto. Crna izblijedjela platnena suknja, preko toga još bljeđa pregača, iznošena košulja, crni ofucani pleteni prsluk i to tako svaki dan i ljeti i zimi. Možda bi tek u najhladnijim danima dodavala preveliku mušku jaknu.
Tijelo umorno, blago pognuto, lice prerano ostarjelo, upale oči, a raščupana kosa kao da nikad nije češalj vidjela. Svaki dan ama baš svaki dan, izlazila je Jula na cestu i s rukom iznad očiju, kao da se krije od sunca, gledalo cestu lijevo i desno, reklo bi se nekoga iščekuje. A znalo se i koga – seoskog poštara.
– Sinek i danas nikaj nema, bilo je uobičajeno obraćanje poštaru.
– Nema bako, možda bude sutra – odgovarao je on i uvijek je osjećao neki grč i želudcu.
Odlazila bi Jula natrag još jadnija i pognutija, među zidine svog doma, već dobrano urušenog zubom vremena, da bi se već sutra ponovno vraćala, na isto mjesto, u isto vrijeme.
– Opet čeka, neka samo čeka, sigurno je da nikada dočekati neće, kao i da bi se moglo i nešto drugo od “faćoka” očekivati, komentirali su sumještani u prolazu, puni zlobe a prazne duše, očito aludirajući na to da je njen jedinac Josip, Jožek kako ga je ona od milja zvala, vanbračni sin.
Nije Julin sin bio jedino vanbračno dijete u naselju, ali se samo nju izlagalu poruzi, vrijeđanju i omalovažavanju. Možda im je smetala njena uzdignuta glava i ponosno držanje iz mladosti, pa ih nije zadivilo ni to što je nadničarenjem svome jedincu kruh u ruke dala. Smetalo ih je i to što nikada nisu saznali tko je Josipov otac i što nije nije jadikovala i pomoć tražila.
Josip je otišao u Njemačku, odmah nakon školovanja, uz obećanje da će se brzo vratiti, novu kuću napraviti i materi spokojnu starost obezbediti. Već se desetak godina nije javio. Nekako je Jula ipak saznala da je bogati obrtnik postao, da se nekoliko puta ženio i rastajao i da mu je zadnja žena Heidi s kojom im dva sina.
Čak joj je i jednu sliku poslao dok su bili još maleni. Spoznaja da ima dva unuka koja nikada nije vidjela učinila je od nje “ludu babu” i vjernu poštarevu obožavateljicu. Nikome nije išla, niti joj je tko dolazio, tu i tamo su je viđali u seoskoj trgovini kako razvezuje platneni smotuljak , ne bi li izvukla pogužvane novčanice i kruh kupila. Od čega živi i da li joj nešto treba, da li je nešto boli, nitko je nikada nije pitao.
Bilo je to jednog prohladnog zimskog dana, kad je srednjoškolac Dino, vračajući se iz škole, na malom seoskom mostu, spazio promrzlu staricu kako tetura, pada i ponovo ustaje. Prepoznao je Julu i nije ju ostavio.
Ruku pod ruku doveo je do kuće prazne, sumorne i hladne, Za časak je vatra pucketala, čaj se kuhao a i juhica je bila na putu. Kad su se zagrijale promrzle ruke, zarumenili su se i uvenuli obrazi , ali su se i ukočene usne otvorile i Jula je odmah počela govoriti, a o čemu drugom nego o svom Jožeku. Njenom novom prijatelju je odmah bilo jasno da je Jula sve drugo, samo ne luda.
– Znaš li ti sinek govoriti po njemački? -upita ga jednom vidno živnuta staričica.
– Znam bako i to dobro, oraspoloži je Dino.
– E pa dobro, onda ćemo mi pisati pismo i to ne Jožeku, on je jako zauzet, pisat ćemo mojoj Heidi. Ja ću govoriti, a ti ćeš pisati, I pisao je Dino, ne jedno, već desetine pisama. Pisao je o Jožekovom djetinjstvu, kad je prohodao i progovorio, kad je u školu krenuo , prvi put curu pogledao.
Odgovora nikada nije bilo i kakvo opravdanje pronaći i Julu ne ražalostiti Dini je bio najveći problem. No u zadnje vrijeme mu se čak i činilo, da se ona više i ne nada, ali ga je svejedno željno očekivala i nekako se pozitivno promijenila. Kuća bijaše uvijek čista, ona sve urednija, a često su ga dočekale i palačinke, štrukle, ili štrudle s jabukama. Jabuke su bile Julina opsesija. Svakodnevno ih je brala, u košarice slagala, bilo ih je po stolu, na ormaru.
Kako su samo lijepe, “črlene”, kako lijepo dišiju, moram ih sačuvati za unuke, ponavljala je,pa brzo ispravljala svoju kajkavštinu u “crvene i mirišljave” ne bi li je Dino bolje razumio.
U zadnje vrijeme je primjećivao kako je ubrzano počela venuti ,nestajati s pogledom koji je često izgledao beživotno, prazno. Prije 3 dana našao ju je beživotnu u krevetu, s Jožekovom jedinom slikom s djecom u rukama.
Mihovljansko groblje se počelo prazniti.
– Ljudi čekajte, glasi se Josef, svi ste pozvani na domjenak u krčmu kod Pište. Bit će hrane i pića u izobilju. Ja ću vas nažalost brzo napustiti, znate kako je, posao zove.
– Kako su samo ljudi podmitljivi, pomisli Dino, slušajući oduševljenje prisutnih Jožekovom gestom, pardon Josefovom, a još do jučer su ga “faćokom ” zvali.
Krenuo je prema doma, još jednom skrenuo prema Julinoj kućici. Na ormarima su i dalje bile poredane “črlene” jabuke. Nitko ih nije ni pogledao. S obližnjeg zvonika, zvono je bez prestanka zvonilo. Sigurno je i ovo Josef platio, promrmlja dječarac, uze nekoliko jabuka i podijeli ih djeci na ulici.
