Ne znam kako je došlo do toga da kao roditelji i odrasle osobe podrazumijevamo da će se većina djece znati uklopiti u društvo naročito u ovo vrijeme virtualnog svijeta
Nije da im se prilika za druženje pruža na svakom koraku naročito ako roditelji u sebi imaju nesvjesni strah od toga da se djetetu nešto ne dogodi kada oni nisu u blizini.
U jednom periodu života djetetu je socijalizacija vrlo važna. Važno je da osim sa svojim roditeljima ima i društvo vršnjaka ili druge djece.
Kako dijete nije moralo s roditeljima graditi odnos već su roditelji s njime počeli graditi odnos, tako je djetetu prvo iskustvo zbližavanja s drugima vrlo teško. Ne baš svakom djetetu ali nekima jest. Ima djece koja su ekstroverti, komunikativni ili pak vrlo socijalni te uopće ne razmišljaju o tome kao problem.
No, ipak, neka djeca (naročito auditivci i kinestete) imaju problem s time. Praksa pokazuje da ne znaju kako prići drugima. Da pribjegavaju vrlo grubom prilasku, oduzimanju stvari ili privlačenju pažnje na društveno neprihvatljiv način.
Ne rade to namjerno već zato što NE ZNAJU KAKO se ispravno početi družiti s drugima.
Vape za društvom ali ne znaju kako.
Ako roditelji nikada nisu imali taj problem, neće prepoznati kod djeteta da to njemu jest problem.
Zato je važno da po nekim reakcijama djeteta prepoznate ide li to njemu ili ne.
Ako se dijete skriva iza vas pred drugima, nerado pozdravlja, govori sebi u bradu, oduzima drugoj djeci stvari ili pak ima grubi pristup u druženju s drugima, možda se žali na druge…to su vam sve alarmi da se ne zna družiti s drugom djecom.
Tada dijete treba vašu pomoć!
Ne, nećete to riješiti jednim razgovorom ili pak jednim objašnjenjem. To je proces koji traje i koji ćete uključiti u svoj život, s vremena na vrijeme. Kao temu ćete uvesti u svakodnevne razgovore i polako podučavati dijete raznoraznim situacijama druženja s prijateljima.
Roditeljstvo je proces i zato je za dijete važno da ste svakodnevno prisutni u njegovom životu kroz raznorazne situacije. Umjesto da palite TV ili surfate mobitelom, radije prakticirajte da uzmete po pola sata ili sata vremena aktivnog razgovora o tome što se djetetu danas dogodilo u vrtiću/školi a vezano je uz druženje, igru ili prijateljstvo.
Čemu sve je važno podučiti dijete da se lakše ‘uklopi’ u društvo?
dajte djetetu raznorazne prijedloge kako može prići drugom djetetu na prihvatljiv način
objasnite koji su to neprihvatljivi načini prilaska djetetu
redovito ga pitajte kako je prišao i je li uspio te doradite sve što nije bilo dobro
ako dijete ne želi dijeliti igračku, važno je da objasnite da ima pravo na to baš kao i neko drugo dijete koje ne želi dijeliti svoju igračku s njime
ali, objasnite da postoje igračke koje može dijeliti (npr. kinestete ne vole dijeliti svoje stvari jer će ih drugi zaprljati ali možda neke možemo oprati i možeš ih dijeliti)
svakako se pozabavite vrstama igara kojima se dijete može igrati s drugim djetetom, dajte djetetu prijedloge
što su to neprihvatljive igre (grubosti, bol, razbijanja stvari…)
svaki dan dio po dio vezan uz tu tematiku objasnite djetetu jer je to vrlo životna tema
ako ga je neko dijete povrijedilo ili je ono povrijedilo drugo dijete, dobro je da se ispriča ili pak traži ispriku
važna tema je i popuštanje u svemu drugom djetetu jer će dijete prestati postavljati osobne granice na uštrb toga da ima društvo i da sve čini za druge
objasniti da nekad popusti jedno dijete a nekada drugo, a ne uvijek isto dijete
Ovom temom se lakše pozabaviti kada pozovete na igru u svoj dom različite prijatelje svojeg djeteta i promatrate kako vaše dijete reagira u odnosu na njih, postavlja li se dobro, izbori li se za sebe, dominira ili je potlačeno, manipulira ili pak se povlači.
U skladu s time djelujete i popričate, savjetujete, sugerirate i usmjeravate, podržavajte i ne podrazumijevajte baš ništa.
Ne, nije dovoljno jednom.
Dovoljno je onoliko puta kada primijetite rezultat u ponašanju djeteta.
No, uvjerena sam da će tada opet isplivati nešto novo jer to je proces odrastanja i proces roditeljstva u kojem je važno da roditelj bude prisutan u životu djeteta.
Internet ga tome ne može podučiti. Za to treba živu osobu kojoj vjeruje i koju voli te koja ima strpljenja s njime.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditelje
