Dan 6 i 7. (Upper Pisang 3310) – Manang (3540, dan odmora)
Napustio sam selo u 7 ujutro. Na izlaznim vratima Pisanga sreo sam curu iz SAD-a s kojom sam proveo ostatak dana. Prvo nekoliko sati na trekingu te kasnije u hostelu.
Anne je djetinstvo provela na Havajima, Kaliforniji, Sjevernoj Karolini i Arizoni. Majka joj je bila nomadske krvi što je rezultiralo njihovim učestalim selidbama. Kasnije se pokazalo da je Anne itekako pokupila majčine nomadske gene. Nakon što je završila faks u Los Angelesu, Anne se seli u San Francisco gdje pronalazi posao u zdravstvenoj skrbi što joj je bila tadašnja strast.
Pet godina radila je kao potpora za istraživanje HIV virusa ali željela je otići korak dalje te ući u samu srž problema. Rasprodala je svu svoju imovinu, spakirala kofere te se preselila u Afriku, u državicu Swaziland. Nakon godinu dana toliko je bila inspirirana Afrikom da je odlučila ostati još koju godinu. Preselila se u Cape Town gdje je nastavila razvijati svoju strast. U njemu je ostala sve do danas.
Ima još jedna strana ove priče, a to je ona nomadska. Kada joj u mjestu u kojem živi postane sve previše rutinski, prelako i bez novih izazova, tada odluči da je došlo vrijeme da okrene novu stranicu života. Vrijeme velike promjene kuca na vrata svakodnevnog života.
Priča mi kako je za vrijeme boravka u San Franciscu imala dvije opcije. Imala je opciju da zauvijek ostane u San Franciscu, radi savršen posao, osnova obitelj i bude ‘sretna’, ili da ostavi sve to i otiđe negdje, negdje u nepoznato. Odlučila se za drugu opciju.
– Onog trenutka kada napustimo ovaj siguran i rutinski način života te kada se maknemo iz te svoje sigurne zone, jedino tada nam se otvaraju potpuno nove mogućnosti u kojima se možemo graditi iznutra. Uvijek se moramo sukobljavati s novim izazovima, novim problemima te uvijek ići nekim novim, nepoznatim putem – objašnjavala mi je s toliko vatre u sebi.
U jednom trenutku popeli smo se na 3800 metara ali kasnije nas je put odveo nazad na 3540 metara. Prošli smo kroz par sela koja su bila na putu te oko 3 popodne, došli u famozni Manang. O njemu kruže priče cijelim putem. To je selo u kojem, zbog aklimatizacije tijela, svaki planinar ostaje dan duže.
Selo za odmor i chilanje. U njemu se nalaze, pazite sad, tri kina. Nisu nešto posebno (ipak sam radio 4 godine u kinu pa imam taj mali problem s perfekcionizmom) ali za te planinske uvijete i taj trenutak, kina su i više nego dobra. Kako bi pogledali neki film, dva sata prije prikazivanja istog morali smo se javiti operateru te sami organizirati malu grupicu ljudi.
Svako kino u svojoj ponudi ima samo 5 filmova: ‘Into The Wild’ (naravno), ‘In to Thin Air’, ‘Seven Years on Tibet’, ‘Touching a Void’ i ‘The Everest’. Sakupili smo se u grupicu od 10 ljudi te smo izabrali ‘Sedam godina na Tibetu’. Meni je to savršeno odgovaralo zato što taj film još nisam gledao. Uvijek sam ga nekako zaobilazio.
Isto tako, ovo je bilo savršeno mjesto i vrijeme za gledanje Brad Pitta kako trči po Tibetu zato što se na Annapurni iznad 3000 m.n.v. nalazi tibetanska kultura. Ako jednog dana želite posjetiti Tibet, ne morate plaćati masne pare za propusnice koje vam trebaju da bi ušli u njega. Dovoljno je samo doći u taj dio Nepala i osjetit ćete tibetansku kulturu.
Sljedećeg dana, na dan odmora, našao sam se s curom koju sam također upoznao jučer. Cura je iz Njemačke ali isto kao i Anne često mijenja mjesto boravka i državu. Trenutno je stacionirana na sjeveru Francuske. Prekrasna cura, puna entuzijazma. Ime joj je Mari.
Zajedno smo se popeli na jedno brdo koje se nalazi izvan sela. Brdo pruža pogled na cijeli Manang i korito rijeke koje se izlijeva sa snježnog vrha Annapurne 3. Mari je mislila malo putovati svijetom ali dan prije dobila je telefonski poziv s kojim je saznala da je dobila novi posao. Iz tog razloga Mari obustavlja ovo putovanje i vraća se natrag u Francusku.
Shvatila je da su joj ostala samo još tri dana da uživa u ovim himalajskim ljepotama što je potaknulo njezinu hiperaktivnost da se popne na najviši mogući level. U ta tri dana želi vidjeti sve.
Zanimljivo kako se ljudski uma privikne na svašta. Danas kada je dan odmaranja i kada bi trebao sjediti i ne raditi ništa, cijelo vrijeme nešto mi nedostaje. Nedostaje mi kretanje i akcije. Nakon što sam se s Mari vratio u selo, nastavio sam sam s razgledavanjem istog te ga prošao cijelog uzduž i popreko.
Povratkom u guesthouse shvatio sam da sam jedini gost ondje te sam spakirao ruksak i krenuo u potragu za novim. Jedna od najlakših stvari na trekingu je pronaći prenoćište. Ima ih stvarno previše. Ubrzo sam našao novo te Faruka u njemu.
Dan 8. Manang (3540 m.n.v.) – Yak Kharka (4050 m.n.v.)
Zajedno smo krenuli u 8 ujutro. Taj dan čekalo nas je minimalno 8 sati hodanja te penjanje za 500 metara. Prvih sat vremena hodanje bilo mi je najteže do sada. Polako se počela osjećati visina. Oduvijek sam bio znatiželjan kako je to hodati po velikim planinama i visinama gdje je zrak malo razrijeđen.
Zanimalo me što se to točno unutar tijela i uma događa. Eto, ta ‘želja’ danas mi se ostvarila i priznajem da nije baš najblaženiji osjećaj na svijetu. Zbog nedostatka kisika tijelo je sve sporije i sve teže. Nije to još uvijek jako velika visina ali pošto nikada nisam bio na njoj, tijelo mi itekako prepoznaje istu.
Pola sata prije zadnjeg današnjeg sela, naletjeli smo na tri stričeka koji su usred ničega, ali stvarno usred ničega, sjedili na podu i prodavali suvenire. Na njihovoj dekici nalazilo se orlovo perje, rogovi od bivola, krzno od jaka te stara željezna bižuterija. Jezične barijere totalno su nam se razdvajale te je igra pregovaranja oko cijena bila jedina naša komunikacija.
Zapravo, nitko ništa nije želio kupiti ali kako bi se uopće započeo i zadržao razgovor, počeli smo o cijenama. Čak i na ovom mjestu kojega nema niti na Google mapsu, prodavači se i dalje tako olako ne daju. I dalje su tvrdi kao orah.
Napokon smo stigli u Yak Kharku. Bilo je 4 sata poslijepodne i poprilično hladno. Kiša i hladan vjetar rastjerali su sve planinare u svoje sobe u kojoj mogu raditi samo jedno…čekati sljedeće jutro te krenuti dalje. Odjednom, jedan Novozelanđanin imao je rođendan te je pola ljudi iz GuestHouse otišlo u veliki dnevni boravak gdje je alkohol vraćao ljude u život.
Alkohol je ovdje jako skupi ali ubrzo se našla lokalna vinarija na crno, naravno. Pala je noć. Mrtva tišina počela se širiti okolnim ulicama. Pijani glasovi živućih planinara protezali su se našom ulicom te mračnom i neosvijetljenom ostatku sela davali do znanja da su i oni pozvani. Zakoračilo se duboko u noć.
Dan 9. Yak Kharka (4050 m.n.v.) – Thorang Phedi (4450 m.n.v.)
Kao što joj je i dio imena nastao po istoimenoj životinji, Yak Kharka poznata je po životinji Jak. Te prekrasne momke počeo sam primjećivati tek na visinama od 4200 metara. Tada sam ih počeo samo primjećivati ali ovdje ih trebam zaobilaziti.
U selu i izvan njega neprimjetno se kreću po zelenim i oštrim planinskim livadama te sa svojim postojanjem upotpunjuju ovu tibetansku kulturu. A sada da prekinem ovu prekrasnu ‘jakovsku’ idilu. Pogodite koje je jelo na ovim područjima najpoznatije? Upravo njihovo meso. Jakovina. Kakve li ironije.
Današnje hodanje bilo je poprilično teško. Visina se počela uvlačiti u svaku stanicu tijela koje je sve više usporavalo. Hodalo se s više stajanja i odmaranja. Zanimljivo je da u ovim visinama tijelo želi puno više tekućine nego inače.
Kako bi nadoknadilo nedostatak kisika u zraku, tijelo je ovdje ubrzo pronašlo alternativu. Odlučilo je da bude abnormalno žedno te je tražilo i do tri puta više vode nego inače. Ne zaboravimo da se u vodi također nalazi kisik. Dnevno sam ispijao i do 8 litara vode.
Oko 2 sata poslijepodne, stigli smo u Thorang Phedi. Zadnje selo i zadnja postaja prije sutrašnjeg osvajanja vrha. Selo na samom rubu doline omeđeno sa snježnim bijelim vrhovima.
Hladan zrak nošen neprekidnim vjetrom niz strmine polako se ušuljava u selo i sa svojom oštrinom tjera sve sisavce u svoje sobe. Opet. Ne može čovjek protiv prirode.
Ipak, nakon ručka te dvosatnog odmora, uputio sam se na jedno brdo uz samo selo. Sutra radimo visinsku razliku od 1000 metara te kako bi si bolje pripremio i aklimatizirao tijelo, obukao sam vjetrovku i krenuo. Međutim, penjanje nije završilo najslavnije.
Nakon što sam napravio 200 metara visinske razlike, zahvatila me ogromna glavobolje te mučnina. Radio sam deset koraka te se cijelu minutu odmarao. Pritisak u glavi bio je sve jači i neizdrživ.
Ubrzo sam odustao sam od ovog uspona i spustio se prema selu. Dolaskom, otišao sam u sobu te se zavukao u krevet. Sklopio sam oči i tada je počelo. Cijela soba vrtjela se u krug, ja s krevetom, krevet sa sobom te soba sa mnom. Počela je vožnja univerzumom.
Zanimljivo. Prije nego što sam krenuo na Annapurnu, u razgovoru s jednim Nepalcem ostala mi je u mislima samo jedna tada neshvatljiva rečenica koju je izgovorio: ‘When you going so high, you are really high’. Upravo sam shvatio značenje tih riječi.
