Postalo je ozbiljno. Uzeli su mi sva prava na zezanciju i sad treniramo najozbiljnije ikad. Mislim, trenirali smo ozbiljno i prije, ali sad je još ozbiljnije.
Nakon ovih zdravstveno/radnih pauzica i pauzuljaka, vratila sam se natrag na stari tempo vježbanja – četri do pet puta tjedno. Nije lako, al barem nije dosadno.
Dinka me uzela pod svoje
Dinka me uzela pod svoje krilo i sad čak i da hoću nebrem van. Počele smo trenirati većinu tjedna ujutro (već je svima oko mene valjda jasno da nikad ne budem radila u normalna radna vremena za normalne ljude nego neke čudne sate, al dobro, ne žalim se), a ovaj ostatak tjedna popodne tak da ni jedan dan ne propade (samo ja propadnem kad me Dinka razbije na treningu).
Dobila sam i striktne naputke za prehranu. Držim ih se ko pijan plota iako se pijana plota držala ne budem još dugo budući da mi je i alkohol skroz izbačen iz dozvoljenih namirnica (samo napomena: nisam se nikad pijana držala plota. Ja sam pristojna djevojka koja se ne alkoholizira pored ploteva).
Počela sam sama raditi svoj grčki jogurt (ok, ne baš sama svoj, ipak mi treba pomoć kravica i njihovih vlasnika), zamjenila sam tijesto za pizze i ostale tjestuljke tijestom od brokule (nije baš tijesto, al ne znam kak da to nazovem), u prehranu sam uvela puno tune i ostalih ribica, pečem sama integralne tortilje koje punim sastojcima s malo kalorija (paradajzek, tuna, zelena salata, malo onog prije spomenutog grčkog jogurta), pijem vodu s limunom i krastavcima. Velim vam, nije sam tak. Postalo je ozbiljno!
Veliki cilj je pred nama
Imamo veliki cilj za mjesec dana (čisto da se zna, onda mi je rođendan, onak, usput) i dajemo sve od sebe da ga ostvarimo. Moram priznati da sam sretna iako da moram stati na pol treninga i napisati ovakav tekst sigurno ne bi iskoristila riječ ‘sretna’, ali eto, sad pišem poslije treninga pa sam sretna, jer se rezultati vide nakon prvog tjedna.
Ok, za sad se vide samo na vagi, tri kile dole u tjedan dana (da znam, većina je voda, al motivacija je motivacija, ajde ti makni tri kile vode pa reci da nisi sretna), ali nije ni čudno jer kak bi to naši prijatelji amerikanci u direktnom prijevodu rekli: Dinka mi nakon svakog treninga vrati guzicu. (Nema opće smisla ta izreka, jelda? Urnebes. Ovaj gore koji se pijan drži plota barem ima razlog zakaj, a ova guzica baš i ne, al dobro).
‘Ko je Fran?’
Naravno, samo zato jer većinu dana Crossfit odradim ujutro s Dinkom, ne znači da ponekad ne navratim i u popodnevnu grupu s momcima i djevojkama, Markovim crossfiterima.
Recimo, jako sam pametno odabrala dan za navratiti u popodnevnu grupu baš kad je na tapeti bila Fran. Ko je Fran? Ne znam, ali mora da je neka zločesta teta jer ju često psuju u tih sedam minuta kolko traje. Al tak to obično ide. Misliš sedam minut je ništ, a onda malo brišeš znoj a ustvari su suzice i nadaš se da niko ne vidi.
Ukratko, ako bole mišići i znojiš se, znaš da djeluje. E pa onda ovo tak djeluje da to nije normalno. Još kad bi i ova kiša konačno prestala pa da se vratim bicikliranju (naravno da i ove godine radimo 100 kilometara u tjedan dana, ali budemo to malo pojačali), di bi mi bil kraj!
Evo, srećom za one koji se nisu malo nasmijali na ovaj moj divan humor, tu mi je kraj. Do drugog tjedna.
