Kofein overdose. Drhte mi ruke, probava mi je podešena na maksimum i glancam prozore na brzini koja vrišti preopterećenje! Tako mi i treba kad mislim da trebam dvije šalice jutarnje kave umjesto jedne. Kao da je danas neki poseban dan pa sve trebam ekstra, neka se nađe za kasnije.
Danas je prvi dan proljeća (i tekst pišem dan ranije nego inače pa se prešaltajte na moje vrijeme). Dan kada se kava plaća stihom. Nadobudno smo zauzele svoje mjesto u našem kafiću u redovito čudno vrijeme za kafenisanje fensi-šmensi žena i krenule stvarati poeziju. Nas tri. Ana, Iva i ja. Krenule smo i nakon pet sekundi odustale. Budemo bile Jesenjini malo kasnije.
Prvo je prvo, a prvo su dnevne novosti. Jesmo li odgledale Šprajca prošli tjedan? Jesmo. Jesmo li se poćeškale po jajima? Sebe nismo, one druge jesmo. Jesmo li kupile narcise u subotu? Jesmo. Jesmo li odabrale blagdanski meni? Jesmo. Jesmo li krenule s proljetnim čišćenjem kuće? Jesmo. Jesmo li zaklale sve kokoši i spremile u zamrzivač? Nismo. Pa zašto? Eh, ja nemam kokoši, Iva nije sigurna da li još uvijek ima kokoši, a Ana sigurno zna da nema kokoši jer su kokice pod okriljem noći odlučile otić’ na Madagaskar.
Nije joj žao kokica, već domaćih jaja. I fine domaće tjestenine i finih kremšnita koje nisu tako fine sa kupljenim jajima. Prokleto, meni je žao koka jer nisam baš sto posto sigurna da na Madagaskaru imaju deep freez uvjete. Kako god da uzmemo u svakom dobrom ima nešto lošeg (i obrnuto), tako je bolje da su koke odletjele nego recimo obiteljska srebrnina.
Ana pita koja želi male mačiće kroz neko dogledno vrijeme. Nijedna. Iva i ja smo pametne, mi imamo mačore. Dok obave kaj moraju, doma se vrate ofucani, scufani i smrdljivi ko stara krpa za pod, a Ani ostaju problemi. Ana bi smart – sterilizejšn iz d best opšn for jor pusi… ket.
Jesmo li čule onu novu pjesmu koju šaljemo na Eurosong? Nismo, al’ smo zato čule “Vesna Vesnice” tri put zared. Kelnerica ozbiljno, ako ne promijeniš radio postaju tužit ćeš jednu od nas za maltretiranje na poslu. A to ne želiš. Stavi nešt modernoga, urbanoga, hip hop il’ kak se već to zove, il’ bar nek Bijonce vrišti oh oh kroz cijelu iritantnu pjesmu “Single ladies”. Nabijem je na onu stvar. Ivin ring on the finger ima takav ogroman kamen da bi mi iskopao oči kad ne bih nosila naočale. Sretan radi nje totalno, radi sebe baš i ne.
Dobila sam povišicu. Triput hura, ajmooo! Hura, hura, hura! Kol’ko? Ni uz svu ovu modernu tehnologiju nisam uspjela izračunati koliko točno sam dobila ekstra pa sam cijelu plaću poslala k vragu, možda je on bolji matematičar od mene, kad Bogu očito ta ista ne ide kao ni meni. Špotaju me da moram biti zadovoljna i s malim (nema te žene koja je zadovoljna s malim, sve su to laži i obmane) te da se kao prava Međimurka moram zadovoljiti i sa dobrom namjerom poslodavca.
Bolje išta nego ništa, bitno da se radi, za grah, grašak, kuruzu ili novce tak je svejedno. Bitno da se dela. Staž ide. Bude i penzije. Jake li penzije. U nekim novinama sam nedavno pročitala da će današnji tridesetogodišnjaci imati svega oko dvadesetak posto sadašnje plaće penzije. Sva sreća pa da se u minus ne može ići. Još bi morali plaćati državi porez kaj bumo za kakvih 40 godina još uvijek živi. Premda kak to sve ide, nama budu ukinuli penziju, mi budemo išli sa posla direkt u mrtvačnicu pa na groblje.
Iva kaže da treba šparati. Aha, slažem se da treba. Samo je malo teško stavljati sastrane na kupček (ili ispod madraca) kad je kupček s kojega uzimaš za šparanje isto tako jako mali. Pa si misliš biti pametan i kupiti domaće koke pa ak se već ne može prešparati onda nek se bar kvalitetno jede. Treba misliti nekoliko desetljeća unaprijed. Zdrava prehrana, zdrav i dug život. Al’ na kraju ostaneš i bez novaca i bez zdrave prehrane.
Tako da se jednog proljetnog dana nađeš na kavici koju plaćaš stihovima. A nijedna od nas i nije baš neki poeta. Pratimo kolegicu s portala koja se ubija nekim vježbama koje je teško izgovoriti pa kamo li izvesti. Moram priznati, motivirala me da to ne radim. Još mi se ne umire jer me zanima kakvu budem penziju imala. Stoga smo krenule voziti bicikle jer badići samo što nisu pokucali na vrata, a biciklirati je lako. Probudilo se proljeće, moramo se i mi. Krenule smo nadobudno kao i svake godine. Ovi koji se spremaju za Tour de France nas maksimalno bacaju u bed. Svi su fit, fast and nabrijani. Ispada da se pošteni čovjek niti rekreirati više ne može u staroj majici i tajicama bez da se ne osjeti manje vrijednim.
Ana je krenula razmišljati o električnoj ogradi. Kaže da moraju investirati u svoju svijetlu financijsku i sigurnosnu budućnost. Pomoću električne ograde. Ja razmišljam da nabavim dva zombija pa ih stavim na lajnu (nešto tipa Walking dead) kako bih zaštitila svoju živinu – lijenoga mačka i hiperaktivnog peseka. Možda bi morala upisati kakav tečaj samoobrane ili borilačkog sporta. Dobro dođe za skidanje kila, pretvaranje u ninđu pa da se znam obraniti kad mi budu otimali torbicu iz ruke, a pod stare dane da mogu savladati zaštitara u pošti kad budem cijela nadrkana i nezadovoljna odlazila po mizernu penziju.
Kako god da bilo, Vakula je prognoziral proljetno vrijeme za proljeće, a ljetno za ljeto. Držite se toga i sve bude OK. Ne brinite o penziji, nema smisla, bit će mala i nikakva. Investirajte u elektične ograde, hranite se zdravo, sterilizirajte mačke. Budite dobri prema konobaricama i konobarima.
Njima je pun kufer svakakvih budala s kojima imaju posla na dnevnoj bazi za malu plaću i još manju penziju. Uvijek platite svoju kavu i pokažite srednji prst ovima s Tour de Franca kad projure pokraj vas na fensi biciklu koji košta više nego vaš auto i fensi tajicama koje imaju štitnike za jaja koja si ne mogu poćeškati.
Ne glumite Jesenjine ako to niste jer onda to ispada ovako:
“Stigao nam je prvi proljetni dan,
A mene hvata dubok san.
Cvrčci cvrče, ptice pjevaju
A moje prijateljice na kavici zijevaju.”
