Prvi maj u Hrvatskoj sve češće se svodi na grah, kobasice i zabavu, dok se izvorna borba za radnička prava sve manje spominje u javnosti
Gledam reportažu s proslave Prvoga maja na nacionalnoj televiziji i ne mogu ne zaključiti da su radnici svoj povijesni cilj napokon ostvarili: tanjur graha, rana jutarnja kobasica i nastup cover benda pod šatorom.
Prvi maj, dan koji je krenuo iz krvavih prosvjeda i borbe za osmice u Chicagu, kod nas je sve češće miris dima iz kotlića i natjecanje tko će naći veći besplatan parking, a ne tko će imati veće pravo glasa u firmi.
I nije da imam nešto protiv „besplatnog ručka”, da se razumijemo – ali nekako mi je teško iščupati iz glave onu staru: kad ti netko dijeli grah, dobro pogledaj tko drži kuhaču.
U Hrvatskoj se Prvi maj obilježava još od 1890., kad su zagrebački radnici prvi put javno rekli: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi!“
Danas, sto i kusur godina kasnije, mi smo za grah, ali hoćemo i veliki stage, vatromet i live prijenos. Karanfil na reveru zamijenjen je plastičnom narukvicom all inclusive.
Radnička prava dođu kao ona sitna fusnota na plakatu fešte – službeno su tu, ali ih moraš tražiti povećalom.
Statisti na fešti
Nekad su se radnici okupljali da bi organizirano tražili bolje uvjete rada; danas se ekipe organizirano natječu čiji je grah „bolji”, dok je maksimum pobune – prigovor na premalo kobasice u porciji.
I grah i luk i špek i PR i politička kampanja odrade se na jednome mjestu. Radnik više nije samo radnik – on je i statist na fešti, i glasač, i pratitelj na društvenim mrežama.
Ne mogu se oteti dojmu da se tradicija pomalo izvrnula naopačke. Grah je bio simbol skromne, „težačke“ hrane koja drži čovjeka uspravnim na poslu, jelo koje je pratilo borbu i štrajk.
Sad je to simbol jednoga neradnog dana kad svi vrlo marljivo rade na tome da zaborave da će već sutra opet u smjenu, neki i bez ugovora, bez sindikata, bez stvarnog osjećaja sigurnosti.
I stolac i kaciga i headset i login…
Radnička prava su, službeno, nikad jača, a nesigurnost nikad veća. Imamo pravo na godišnji, pravo na zaštitu na radu, pravo na plaću koja „ne bi smjela kasniti“.
U praksi, u istoj ulici imaš radnika koji radi 12 sati za minimalac plus „Hvala, šefe!“ i susjeda koji od doma, za laptopom, sanja da mu rad na daljinu postane zakonsko pravo barem dva dana tjedno. Jedan nema vremena za grahijadu jer je u smjeni, drugi ne zna kako bi se isključio iz Teamsa da uopće ode do parka.
Pritom sve više stranih radnika ulazi u istu priču, s pravima koja se tek pokušavaju dohvatiti zakonima, uvjetima i ispitima jezika. Njih nitko ne pita vole li grah, a još manje imaju li slobodan Prvi maj. Ionako ih, kad kamera prijeđe preko mase u Maksimiru, rijetko vidimo – bolje izgledaju crveni baloni nego ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem.
Ne pišem ovo da bih nekome pokvario feštu, naprotiv. Volim grah, volim proljeće, volim i pokoji dobar koncert na otvorenom.
Samo mi se čini da bi, između dva zalogaja i jedne fotke za Instagram, možda trebalo na glas pitati onu staru, čikašku: imamo li stvarno osam sati rada, osam sati odmora i osam sati života – ili smo sveli sve na jedan tanjur graha godišnje i vječni „prekovremeni“ šutnje?
