– Pusti sad pisanje i novine, zaboravi da si novinarka. Jer, tako možemo raspravljati do jutra. Poljubi me, žena si… imamo samo ovu noć… tako čarobnu i slučajnu… već sutra, tko zna…
Đuro Plajbas na zadatku
Đuru Plajbasa upoznala sam sasvim slučajno preko dragog prijatelja Mirka. Mirko je već bio dugogodišnji uspješni novinar i izvještavao sa nogometnih terena. Đuro je bio vitalni novopečeni umirovljenik koji se konačno mogao posvetiti svojoj velikoj ljubavi – pisanju i suradnji sa novinama. Doduše, on je skroz bio prisutan u novinarskim krugovima i svi su ga vrlo dobro znali. U gradu je poznao sve živo i mrtvo, a novinarski kružoki bili su mu kao pleme bez kojeg mu dani nisu imali smisla. O da, bili su to drugačiji odnosi i drugačija vremena.
Tako sam i ja upala u tu neku kolotečinu, obavljajući niz poslova za svoju prvu knjigu pjesama. Iza sebe sam, za poznate agencije imala napisano nekoliko tadašnjih “ljubića” i u nekom periodu svojega života shvatila da moram krenuti i novinarskim putem. I tako jednog ljetnog prijepodeva na terasi kafića u gradu naletim na Mirka. S njim sam već prije imala dogovor da će me preporučiti uredniku, a Đuro Plajbas kao ono isto, nabaciti uz kavu neki dodatni kompliment. Znao je Đuro dijeliti komplimente sve u šesnaest, a i što bi drugo u tim danima poznijih godina. Lijepa riječ nikada nije suvišna, danas znam da ona zaista otvara gotovo sva vrata. Eto tako sam počela, gospodin Plajbas mi je ugovorio sastanak sa urednikom.
O svemu mogu pisati jedino o sportu nemam pojma
Iskreno govoreći, bilo mi je stalo da mu se dopadnem u svakom pogledu, jer nisam bila spremna na odbijanje. Odmah po ulasku čovjek se široko nasmiješio i ispred sebe hrpu papira odgurnuo u stranu. Ne sjećam se tijeka razgovora, jer sam bila suviše uzbuđena.
– Da, čuo sam o Vama. Znači Vi o svemu znate pisati osim o sportu nemate pojma. Nasmijavate me. To uopće nema veze. Za sport imamo mi ljude. Đuro Plajbas na primjer. A zašto ne radite kao odgojiteljica? – nasmiješio se.
– Volim slobodu i druženje s ljudima, umjetnost i pisanje. Moja mala sredina vrlo je tijesna za takve aktivnosti. Voljela bih… pisati… za novine. Zaista se ne sjećam ostatka razgovora osim one zadnje rečenice.
– Pa kako Vam ne bismo dali priliku, svatko je zaslužuje – rekao je i pogledao me podužim pogledom. Nekako mi je dao do znanja da je razgovor završen i ja sam ustala. Bilo je ljeto, tanke nogavice hlača zalijepile su mi se za noge, a on je sa smiješkom gledao kako ih odvajam od znojne kože i pružio mi ruku na rastanku. Bila sam oduševljena. Znači, preostalo mi je samo pisati, zakoračiti konačno u taj, kako sam tada mislila, čarobni novinarski svijet.
Redakcija je uvijek odjekivala smijehom i pozitivnom atmosferom i rado sam u mlađim danima dolazila među te ljude. Urednik Branko uvijek je bio i ostao moja tiha patnja. Trudio se biti pravedan, šarmantan i dobar u svojem poslu. Prolazile su godine…
Razmišljala sam često o njemu, a zatim…
Jedne večeri u susjednom gradu čekala sam autobus koji je dolazio iz Rijeke, ali on nikako da stigne na vrijeme. Prijateljica Snješka me zamolila da je sačekam, nakon što je dva tjedna provela kod dečka. Doduše, još je bila zima, početak ožujka, ali ta kašnjenja su me uvijek izluđivala. Samim tim što su se po peronima motali neki čudni tipovi. I ona je baš izabrala vrijeme za dolazak! Počela je kiša i lila kao iz kabla. Potom je prestala, ali je postalo znatno hladnije. Smrzavala sam se.
Ruke snažnog muškarca
Najednom sam osjetila kako me odostraga obavijaju ruke snažnog i visokog muškarca u smeđoj kožnoj zimskoj jakni. Pokušala sam se istrgnuti, ali kada sam začula glas, više sam se razljutila nego uplašila i polako se okrenula. Branko je stajao iza mene, njegov glas prepoznala bih među tisuću glasova.
– Što si se skamenila? Novinari su zaštićena vrsta – nasmijao se i napravio lagani okret glavom – Osim kad nisu.
– Ma izluđuje me ovo kašnjenje. I ova baš odabere vrijeme u kasne sate. Pred koga ste došli? – upitala sam
– Mlađi sin stiže. Da, zaista je kasno. Uskoro će ponoć. A ti?
– Pred Snješku. Ma poznajete je. Često se družimo.
– Znam. Prije mjesec dana donijela mi je one fotografije umjesto tebe. Vidim, oporavila si se od gripe. I daj konačno me jednom oslovi sa… ti. Evo ga, konačno – rekao je Branko i značajno me pogledao.
Gledali smo putnike kako jedan za drugim izlaze i iz spremnika autobusa sa strane uzimaju svoju prtljagu. Brankov sin je izašao među posljednjima, ali Snješki ni traga. Gledala sam okolo, nije li mi promakla. Potražila sam u džepu mobitel i nazvala njezin broj. Javio mi se sneni muški glas.
– Koliko znam, Snješka ti je još oko podneva poslala poruku da danas ne dolazi zbog bure. Ostat će još nekoliko dana. Ma ti bar sve razumiješ. Čekaj, evo je u kuhinji. Peče kokice.
– Peče kokice? – vrisnula sam.
Zanemarena poruka
– Pa nisi valjda zanemarila poruku? – Sad se kroz telefon začuo Snješkin glas. Bila sam spremna još vriskati kada sam na svojem mobitelu pročitala popodnevnu poruku.
“Ne moraš dolaziti po mene. Ostajem još nekoliko dana” – pisalo je jasno i glasno.
Ovo mi je zaista bilo previše. Najradije bih bila zaplakala od jada.
– Gdje je Snješka? – Branko mi se približio i zagledao u lice.
– Rekla bih gdje je, ali suzdržat ću se – Ljutnja mi je natjerala žar u obraze.
– Želiš da Željko ode našim automobilom, a ja da te otpratim da ne voziš sama? Evo skoro će jedan – pogledao je na sat na ekranu mobitela. Da, s tobom ću, pa makar došao na loš glas
– Nasmijao se glasno, a to sam kod njega uvijek voljela. Taj smisao za humor i onda kada mu je i samome bilo teško. Mahnuo je sinu i on nam se približio. Uzeo je ključeve koje mu je Branko pružio. Željko je bio sav sretan što će voziti auto i mahnuo nam veselo na odlasku. Pogledao je u oca.
– Da ne zaboravim, majka i baka te pozdravljaju. Siniša je sjajno. Našao je curu – Potom se izgubio među automobilima na parkiralištu. Pogled na moju Opel Corsu, koja je kraj njihovog velikog Mercedesa izgledala kao dječji autić, natjerao me da mi se raspoloženje povrati.
Branko je shvatio bit cijele situacije, pa smo kao prvo ispratili njegovog sina, a onda prasnuli u smijeh. Nije me bilo sram, ljubazno sam mu ponudila suvozačevo mjesto, a on meni da prvo odemo na kavu dok još nisu zatvorili kafić.
Topla čokolada i topli pogled
Zadržali smo se uz toplu čokoladu još dvadesetak minuta i izašli na svježi zimski zrak. Lica su mi sijala od navale vrućine, jer smo bili sjedili kraj toplog radijatora. Branko i ja, sami, pusti peroni, neki mladić koji se derao u daljini i onaj osjećaj kad ne znaš kamo sa rukama, ti simptomi petnaestogodišnjakinje izgubili su se jer me Branko uhvatio za prste na ruci i zajedno sa svojom rukom stavio u svoj džep. Lagano smo krenuli ulicom.
– Preventiva. Bojim se da ćeš si izgristi rukavice. Anita, čemu takvo ponašanje? Osjećam se neugodno, kao da sam manijak, u najmanju ruku. Nakon toliko odrađenih zadataka, susreta i priča, ovakvo ponašanje ti ne pristaje. Jesam li ikada bio neljubazan? Nepristojan?
– Nisi. Samo, ja znam… – zastala sam u pola rečenice, ali je on nastavio.
– Ti znaš da ja znam da ti se sviđam. Da godinama živiš sama, a ja to nisam iskoristio. Vidiš, kako je život čudan. Znaš dobro da već dvije godine živim sam, pa opet nisam iskoristio ni tu mogućnost. Nije problem iskoristiti nekoga. Pa ti bar znaš da ni ti, a ni ja nismo strojevi bez duše. Novinarstvo nas je naučilo mnogočemu. Zato, čemu ispreplitati ruke u čvor? Napravit ćemo krug oko kolodvora, a onda polako krenuti kući.
– Može… – rekla sam smirenije i pogledala ga sa zahvalnošću.
Tako je bilo romantično šetati tihim koracima i njima siječi noćnu tišinu. Utonula sam u misli o nama. Dva svijeta, dvoje romantičara, dvoje ljudi koji iz više razloga nikada ne mogu biti zajedno, naviknuti na svoj mir, slobodu, stvaranje, neke sasvim različite okolnosti… ljude.
– Anita?
– Branko? – izgovorili smo u isti glas, a pomislili smo isto. Bilo je vrijeme da krenemo kući.
Grad je gotovo usnuo, povremeno je prošao neki automobil. Kako sam se divno osjećala. Naslonila sam glavu na njegovo rame, a on je svoj obraz približio mojoj kosi. Koliko puta sam ga samo poželjela u ovih osam godina, a on je sve kroz šalu uspio zanemariti. Sve moje želje i snovi nisu bili dovoljni da mi se približi prvi. A znao je. Sve je znao, ali nije me volio niti želio. To je bila jedina istina koju sam si morala ipak na kraju priznati. Branko je zastao u sjeni ogromnog drveta koje je zaklanjalo svjetlost sa kolodvora da nam se ne upire u oči. Napravila sam jedan korak dalje, a onda sam se morala okrenuti k njemu. Pogled, zbog kojega vrijedi uzalud dolaziti na stanicu, to je bio on u tom trenutku.
Najljepše je biti žena
Nasmiješila sam se i gledala ga. Kako sam samo bila zaljubljena.
– Najljepše je biti žena – rekao je tiho, a glas mu se pretvorio u šapat. – Volim nježne žene koje čekaju da budu osvojene. Obično su to nezasitne pohotne i vatrene ljubavnice koje nabijaju strah u kosti i kod najjačih muškaraca.
Shvatila sam da se šali, ali ta šala je prerasla u želju i ja sam se našla u njegovom zagrljaju. Toplina, taj miris koji se tisuću puta širio prostorom sada je pripadao samo meni. Čovjek koji je mogao noćas odmah odjuriti kući, nije to učinio. Dopustio nam je da konačno doživimo ono što nikada nismo, a titralo je u zraku. Privatni životi koje smo živjeli i ostavili iza sebe kao da sada nisu postojali. Ovila sam mu ruke oko vrata i zarila prste u krzno okovratnika. Duga kosa upirala mu se u ramena i padala preko obraza. Palcem sam razgrnula pramenove i zagledala se u njegove oči. Tada se dogodilo. Želju zvanu godine utapala sam svojim usnama u njegove i uspinjala se na prste da se što više u njega upijem. Te ruke koje sam zamišljala oko sebe u dugim noćima postale su stvarnost u zimskoj večeri koja samo tri sata prije nije obećavala ništa.
– Ovo se zove agresija – odmaknuo je na trenutak moje usne da bi mogao izgovoriti riječi. Ustuknula sam jer sam se i sama uplašila takve strasti.
Hoćeš li prenoćiti kod mene?
Lagana noćna vožnja u tišini, s mojom glavom na njegovom ramenu zapravo je bila nedovršena želja koja je tražila nastavak. U tišini smo, svatko u svojoj glavi radili logistiku ostatka noći. Skučeni prostor automobila nije nam predstavljao ništa. Stigli smo u njegov grad gdje sam ja namjeravala prespavati u Snješkinom stanu. Vožnja do mog sela u ovom trenutku bila je nepotrebna. Nikad u životu nisam preuzela inicijativu, jednostavno, pomisao da je snaga muškarca veliki izazov uvijek mi je bila okidač koji je morao opaliti. Zaustavili smo se ispred Snješkinog stana i pogledali se. Sada je bio red na meni.
– Znaš, možda u ovom trenutku izgleda malo nezgrapno, ali prvi put u životu pitam prva. Hoćeš li prenoćiti kod mene? U Snješkinom stanu. Ne vozi mi se još tridesetak kilometara do kuće.
– Neću – rekao je kratko.
Osjećala sam se poniženom i glupo. Uzela sam svoje stvari i zamolila da me malo pričeka, pa ću ga odbaciti do kuće, koja je bila petstotinjak metara dalje.
– U redu je. Parkiraj, ja ću pješke, možda će biti dobro da razbistrim misli. Hvala na vožnji – zahvalio se, izašli smo iz automobila i ja sam nemoćno slegla ramenima. Podigla sam ruku u znak pozdrava i laganim koracima uputila se u stan na prvom katu. Kad sam htjela za sobom zatvoriti vrata, ugledala sam ga kako stoji u hodniku. Bacila sam stvari na fotelju, a on je ušao i zalupio vratima.Ulična rasvjeta bila je dovoljna da se dvije sjene divlje spoje, počnu ljubiti i sa sebe skidati odjeću.
Neka bude sve po tvom
– Polako… – nasmiješio se – opet me plašiš. Ima nešto što ti želim reći. Znaš i sama da zbog mnogo razloga već sutrašnji dan nema zajedničku budućnost. Namjerno ću izostaviti riječ… emocije. Zato, dozvoli da budem ono što uvijek jesam, a ti budi upravo ono što jesi. Ne treba mi ljubavnica. Trebaš mi ti. Želim te na onaj način na koji znamo davati, a ne glumiti ono što nismo – ponovo se nasmiješio. Skinuo je kaput i počeo otkopčavati košulju. Pružila sam ruku i dodirnula mu grudi. Uskoro je sa nas padala odjeća, kao jesenje lišće, usporeno, sa puno dodira i nježnosti. Kleknuli smo na njegov kaput i sve se dogodilo baš kao što je i rekao. Bili smo ono što jesmo. On je puštao da mu se predam nježno i spontano, a ja sam uživala u njegovom tijelu. U zanosu sam mu rekla… neka bude sve po tvom…a zapravo, bilo je sve po …mom.
Ljubavnik, i više od toga
Svi poljupci, pokreti, nježnost i orgazmi, sve izgovorene riječi i svi dodiri bili su noć koja se doživi samo jednom u životu. Neka bude sve po tvom… ponavljali smo naizmjence u šali, tek da pojačamo emocije, a tako je malo bilo važno čiji se poljubac topi na čijim usnama i čiji je uzdah jači u najjačem trenutku. On i ja usrećili smo jedno drugo. Naučili smo i to, da s ljubavlju nikada ne treba žuriti, na riječima ljubavi nikada ne treba štedjeti i osobe koju voliš nikada se ne smiješ odreći.
