Bez straha od kazne pišaš na otvorenom ili pak pušiš u zatvorenom prostoru – to je život! Svaki civilizirani Europljanin zgrozit će se nad ovom rečenicom. Jer, reći će da je pišanje na javnom mjestu ili pak pušenje (konzumiranje duhanskih proizvoda) dio tamo nekih mračnih, barbarskih vremena ljudske povijesti. I moguće je samo još u zemljama trećeg svijeta koje i onako nikad neće dotaknuti ruka napretka, razvoja i prosperiteta.
Danas Hrvati (tu se ne ubraja ministar Čobanković) ili pak naši Međimurci neće zbog navike posegnuti za cigaretom u nekoj javnoj ustanovi. Svakako smo već zaboravili na ta (ne tako davna) vremena kad si ušavši u kafić ili restoran uletio u oblak duhanskog dima. Na nekim mjestima dim se mogao nožem rezati. Tada nije bilo nepušača. Samo su jedni bili aktivni, a drugi pasivni. Jednakost u svakom pogledu.
Pravne stečevine EU kroz ograničavanje građanskih sloboda donijele su nam zabranu pušenja na javnim mjestima. Logičnih i zdravo-razumskih razloga za to sigurno ima, ali ograničavanje sloboda je ograničavanje sloboda. I nemojte ni pomisliti na to da obavite sasvim prirodnu ljudsku fiziološku potrebu (kao što je vršenje male nužde) negdje u parku kraj kakvog pogodnog drveta ili grma. Moglo bi vas skupo koštati.
Da me netko ne bi krivo shvatio. Nemam namjeru nostalgično plakati za tim vremenom kada je cvjetala ponuda i potražnja pepeljara svih oblika, boja i veličina. Ali kad bolje razmislim, nekako ne mogu pronaći dovoljno argumenata za zabranu pišanja. Mislim da će me razumjeti svako koga je pritisnulo, a nije se smio olakšati. Sad su mi na pamet pali još i oni koji imaju problema sa prostatom. Kako li tek oni vide tu zabranu.
Zapravo vam želim prenijeti svoj doživljaj dvodnevnog putovanja u Bosnu, točnije u Sarajevo. Možda sam to morao napisati na početku, ali nikad nije kasno. Dakle, nakon nekih tri sata vožnje autobusom, kod Slavonskog Broda prešli smo hrvatsko-bosansku granicu. Nakon par stotina metara stali smo na benzinskoj postaji. Bilo je krajnje vrijeme jer neki su već bili ludi od pritiska na mjehur.
Kako smo mi muškarci kavaliri, prepustili smo ženama i muški WC. Bilo je pola pet ujutro pa nije bilo teško pronaći mračniji kutak oko postaje. Samo je trebalo malo pričekati dok svoje ne obave oni koji su bili brži. I tako, dok sam stajao i čekao na svoj red, malo sam se osvrnuo oko sebe. Benzinska kao i svaka druga. Samo malo neurednija i prljavija od onih na kakve sam naviknut kod nas. Pažnju mi privuče policijski auto. Bio je parkiran onako poprijeko dva parkirna mjesta, ali nije bilo vidjeti policajce.
Uto se oslobodi mjesto kod jednog kontejnera, a pored mene s vidljivim olakšanjem prođe stariji gospodin. Nisam imao vremena slušati što mi je onako usput govorio. Na pameti mi je bilo samo se olakšati pa makar me globila sva bosanska policija. Ali nisu me našli. Zapravo sam ja njih našao – u restoranu benzinske. Sjedili su u jednom kutu i sa zanimanjem promatrali žene koje su se vraćale iz WC-a. Ništa neobično. Ali neobično je bilo to što su imali u rukama. I jedan i drugi (uvijek i svugdje su u paru) u ruci su držali cigaretu i s uživanjem uvlačili dim. Na stolu pred njima bila je kava i nekakav kolač. Tek sam sad osjetio miris cigarete i vidio plavičasti dim oko sebe. Naručio sam kavu. Konobar je polako (onako po bosanski) počeo kuhati mi kavu i usput vodio vrlo živ razgovor sa zemljakom koji je visio na šanku. Pogledom sam pronašao kolegice s autobusa koje su već naručile kavu i žurno uvlačile dim za dimom kako bi za vrijeme stajanja popušile još jednu. Sjedile su vani na terasi. Kako je i red.
A ja sam donio odluku. Kad dobijem kavu sjest ću u restoranu i zapaliti cigaretu. Onako kao nekad. Napokon je i kava bila gotova. Marku i po, kaže konobar. Ja ga pitam da li može u kunama? Može momak, veli on, šest kuna. Ja mu platim i potražim si mjesto. Na svakom stolu pepeljara puna čikova, pepeo po stolu i po podu. Sjednem i zapalim. Ne znam što sam očekivao. Valjda neko posebno zadovoljstvo ili što ti ja znam? Umjesto toga osjećao sam se nelagodno. Bez obzira na to što su za drugim stolovima sjedili pušači, a sa njima i nepušači, bio sam nekako napet. Obično, nakon par sati apstinencije, iz autobusa prvi izjure pušači i sa svakim dimom sve više živnu. Cigareta im je tako slatka. Meni je ova bila sve drugo samo ne fina. Jedva sam dočekao da me društvo s terase pozove k sebi. Vani je bilo prohladno jutro, ali mi je zato cigareta počela goditi. Kad sam je gasio u prepunoj pepeljari mislio sam o tome kako je ljude lako dresirati.
Slično je bilo i u Sarajevu. U hotelu na recepciji dočekala nas je domaćica s cigaretom u ustima. Dimila je kao Turčin. Svi smo je zapanjeno gledali. Mislim da je to bilo šokantno za slovenske Hrvate s kojima sam putovao. U Sloveniji ograničavanje građanskih sloboda dulje traje pa ih razumijem. Mi u Međimurju tek smo na početku takve dresure i meni je ta žena izgledala skoro pa normalno. Već u jutro u hotelskom restoranu, kad smo otišli po drugu kavu, i “slovenci” su zapalili. Na trenutak smo se ogledavali, ali nelagode nije bilo. Barem ne kod mene.
Nakon samo jednog dana porušile su se sve blokade i u dim otišle sve kampanje o štetnosti duhanskih proizvoda. Pušači su došli do zaključka: Bosna je obećana zemlja, a ljudi srdačni i uvijek nasmijani. I makar je Bašćaršija kao mravinjak oni nikamo ne žure, što znači da ih u najboljim godinama neće strefiti zbog stresa. Oni uvijek nađu sat-dva vremena za jednu kahvu s prijateljem.
S druge pak strane, Bosna je na očigled siromašna zemlja. Nema kod njih onih bijesnih terenaca na kakve smo naviknuti na našim cestama. Ne vidi se blještavilo i glamur. A opet se stiče dojam da ne žive siromašno. Njihov stil života možda je najbolje opisao taksist koji nas je vozio u noćni život. Kaže kako se nigdje tako malo ne zarađuje, a tako puno troši. Te riječi potvrdile su prepune ulice ljudi odjevenih za izlazak, a bila je već skoro ponoć. Ako vas kojim slučajem put nanese na Bašćaršiju, morate probati ćevape u lepinji s kajmakom. Preporučam ćevabdžinice Željo 1 ili Željo 2, koje već nekoliko stoljeća funkcioniraju kao restorani brze hrane. Za piće naručite kiselo mlijeko. Izvanredno paše s ćevapima. Podsjetit će vas na bakino kiselo mlijeko iz štubleka. Pivo nemojte ni tražiti. Grdno ćete se namučiti da ga nađete, jer gotovo da i ne služe alkohol. To i nije tako loše, posebno, ako želimo misliti na mlade.
Jedino je teško bilo probaviti glazbu. Vrlo rijetko se mogao čuti stari bosanski sevdah. Uglavnom su svirali pjesme komponirane nakon rata, a kako je stanovništvo pretežito muslimansko, tako i glazba ima taj štih. Glazbena podloga je nalik turbo folku, a pjevanje neodoljivo podsjeća na molitvu hodže s minareta. Teško i ljepljivo poput dima bosanske nargile koju, usput rečeno, nismo imali hrabrosti probati.
Uho mi je na kraju drugog dana već panično tražilo poznate zvukove. Kad smo na povratku stali u Travniku, prošli smo pored katoličke crkve s koje su se začula zvona. Nisam vjernik, ali me taj zvuk odmah prigrlio i ushitio – ponovo sam osjetio tlo pod nogama. Mogu reći da sam se u Bosni osjećao potpunim strancem. Izbrisana je sva povezanost od prije rata, ako je ikad i postojala.
Vraćali smo se kući preko Banja Luke. Na granici duga kolona. Kad smo nakon sat i pol čekanja dopuzali do carine opet isti problemi s mjehurom. Bez obzira na upozorenja, dečki su otišli posjetiti obližnje drvo u krugu granice, a ja sam, naravno, zapalio. Uto nam se žustrim korakom približio carinik. Što to radite? Podviknuo je. Kroz dim cigarete brzo sam mu odgovorio kako čekamo već sat i pol i da ljudi ne mogu izdržati – otišli su pišati. Prostrijelio me pogledom, a onda pomirljivim tonom upozorio da se ne smijemo udaljavati od autobusa.
I opet nas nitko nije pozvao na red zbog pišanja i pušenja. Ali zato su nas na hrvatskoj strani izbacili iz autobusa i postrojili pred zid dok su pregledavali putovnice. Netko iz grupe je zapalio cigaretu. Naš šofer ga je odmah upozorio neka je ugasi, ako ne želi platiti kaznu. Trebalo je vidjeti taj pogled nesretnog pušača i gotovo fizički osjetiti kako mu se polako vraćaju pravne stečevine EU.
P.S. Ovim putem želio bih se zahvaliti Hrvatskom kulturnom društvu “Pomurje” za dva prelijepa dana koja smo proveli skupa.
