Povodom Dana braće, priča o Florijanu i Filipu Luteršmitu, čiji je glazbeni put ispisan zajedništvom i međusobnom podrškom
Florijan (27) i Filip (29), braća Luteršmit, rodom iz Mačkovca, dok je Filipa život, uz suprugu i djecu, odveo u Lopatinec, gdje je s obitelji pronašao svoj novi dom i svakodnevicu.
Njihov sadašnji način života počeo se oblikovati još u osnovnoj školi, kada su im baka Marija i pokojni djed Josip poklonili prvu zajedničku gitaru. Tada su napravili svoje prve glazbene korake, nesvjesni da će ih upravo oni odvesti u dugogodišnju zajedničku priču i još jaču povezanost.
Roditelji su ih najprije upisali na nogomet, no ondje se nisu pronašli, pa su kasnije izrazili želju za sviranjem u KUD-u Mačkovec, gdje su po prvi put u ruke uzeli tambure, Florijan (prim) a Filip (basprim). Tada su prvi put ozbiljno shvatili da instrument neće biti samo prolazna faza.
Glazbu su im najviše približili tamburaški sastavi i bendovi koje su pratili na YouTubeu te slušali na svadbama i domaćim feštama. Vidjevši što se sve može postići dobrim uvježbavanjem, i sami su razvili snažan interes za glazbu.
Kroz Kulturno-umjetničko društvo Mačkovec napravili su prve ozbiljnije glazbene korake i doživjeli nastupe koji su im ostali u sjećanju. Od prvih nesigurnih koraka stigli su do smotri, humanitarnih koncerata i izvođenja međimurskih popevki. Svaki od tih nastupa učio ih je strpljenju, disciplini i zajedništvu. Iz tog je okruženja kasnije nastao i Tamburaški sastav „Prim“, što je bio njihov prvi glazbeni iskorak i početak jedne ozbiljnije zajedničke priče.
Najveću glazbenu podršku kroz cijeli put imali su od roditelja, bake i djeda te prijatelja, koji su im od samih početaka bili vjetar u leđa. Filip je s vremenom zasnovao vlastitu obitelj, pa mu supruga i djeca danas predstavljaju dodatnu snagu i najveći oslonac, dajući njegovoj glazbi novu dimenziju topline i motivacije.
Filip je nekoliko godina pohađao glazbenu školu, gdje je stekao prve ozbiljnije glazbene temelje koje je kasnije prenosio i na brata Florijana. Ipak, većinu znanja stekli su samostalno, kroz zajedničko vježbanje, što je dodatno učvrstilo njihov glazbeni put.
Braća ističu kako su od samih početaka funkcionirala iznimno usklađeno, jer su dijelila isti cilj – da svaka izvedba bude što iskrenija, čišća i emotivno snažna. Upravo ta zajednička posvećenost, ali i međusobno usmjeravanje, dodatno ih je povezala i oblikovala njihov glazbeni put.
Kada je riječ o kritici, vrlo su slični po pristupu, iako se ističe da je Filip ipak nešto stroži i zahtjevniji u procjeni detalja i glazbene izvedbe. Njihovi najveći uzori su „Zlatni dukati“, „Tamburaši za dušu“, „Fijaker“ te slični tamburaški sastavi koji su im svojim stilom i izvedbom dodatno oblikovali glazbeni put i ukus. Danas obojica njeguju različite glazbene interese, no tambura ostaje ono što, kako kažu, „ide iz srca“.
Florijan danas svira u Tamburaškom sastavu „Prim“, dok Filip nakon odlaska iz tog sastava nastavlja svoj glazbeni put u Tamburaškom sastavu „Harem“.
Danas im je suradnja lakša nego ikad, jer se savršeno razumiju, a motivaciju pronalaze u zajedničkom odabiru pjesama koje ih obojicu ispunjavaju.
Svaku obradu dovode do razine na kojoj su u potpunosti zadovoljni, bez kompromisa na kvaliteti.
Kao jednu od najvećih prednosti zajedničkog rada navode činjenicu da si u svakom trenutku mogu pomoći – ako jedan od njih zapne, drugi uskače savjetom ili konkretnim rješenjem. Iako su ranije zajedno djelovali u bendu, danas ističu da njihova glazbena suradnja funkcionira još uigranije i zrelije, što se jasno osjeti i u samoj izvedbi i ukupnom zvuku.
Kod braće je na prvim nastupima bila prisutna trema, no ona je s vremenom potpuno nestala dok danas s nestrpljenjem čekaju svaku novu svirku vikendom. Među brojnim nastupima koje su do sada odradili, posebno izdvajaju one na kojima su osjetili da ih publika zaista cijeni i prepoznaje njihov trud i bratsku povezanost prema glazbi. Takvi im trenuci ostaju najduže u pamćenju.
Iako danas svatko svira u svom bendu, i dalje ih glazba redovito spaja. U opuštenim druženjima ponovno uzmu instrumente i zasviraju, kao u starim danima.
Glazba im nije samo hobi, nego način života – prostor u kojem se najiskrenije izražavaju i u kojem su „najviše svoji“. Smatraju da je upravo njihov bratski odnos bio temelj svega, jer su se kroz godine stalno gurali naprijed, učili jedan od drugoga i rasli zajedno.
Mlađim generacijama i svim kolegama glazbenicima braća poručuju da glazbu nikada ne shvaćaju samo kao hobi ili obavezu, nego kao dio sebe. Kažu da ne treba tražiti prečace – jer sve što vrijedi dolazi polako, kroz rad, upornost i ljubav prema onome što radiš. Na kraju, ostaje samo ono što si stvarno dao u ton, emociju i trenutak na pozornici, a to je ono što se najviše pamti.
