Društvene mreže promijenile su sve, pa čak i kuhanje, naš razgovor započinje Alen Kočet iz Čakovca
Iz kuhinje ovog mladog kulinarskog entuzijasta stižu nam jela koja izgledaju i mirišu kao da su servirana u nekom skupom pariškom restoranu.
– Vizualni faktor postao je ključan, ljudi ponajprije jedu očima pa tek onda doista kušaju hranu. Estetika tanjura danas je gotovo podjednako važna kao i okus, jela jednostavno moraju biti prezentabilna. Hrana se često više priprema za fotografiju ili video nego za jelo, kaže Alen.
I doista, ono dobro staro „Je li se uopće dogodilo ako nije objavljeno na Facebooku?” kao da se posljednjih godina pretvorilo u „Jesi li uopće kuhao ako nisi sliku stavio na Instagram?”
– Recepti su postali kraći, brži, vizualniji. Pisani recepti izumiru jer je ljudima lakše kuhati prema videouputama. Popularni format kratkog videa sve sažima u brze, kratke recepte. Međutim, pozitivno je što nam globalna kuhinja nikad nije bila bliža. Algoritmi se brinu da ti recepti iz cijeloga svijeta sami dolaze na ekran pa u nekoliko minuta vidiš jela iz Japana, Meksika, Turske… Ljudi više eksperimentiraju jer imaju nepresušan izvor inspiracije.
Alen je kuhati počeo samoinicijativno nakon što je shvatio da je kuhanje odličan način za rješavanje viška kreativne energije.
– Kuhanje me opušta, a osim toga, fino jesti je uvijek plus! kroz smijeh kaže.
Počeo je kuhati jednostavna jela kakva su spremale njegova mama i baka. Ta jela za njega i danas imaju veliku emocionalnu vrijednost.
– Neki recepti me baš vraćaju u prošlost. Kuhanje mi je danas više od potrebe, to je način na koji ostajem povezan s lijepim uspomenama iz djetinjstva. Sjećanja pokušavam materijalizirati i nekako uhvatiti kroz mirise i okuse.
Osim s djetinjstvom, Alen kuhanje asocira i s proljećem.
– Kad krenu prvi sunčani dani i tržnica oživi bojama, meni kuhanje postaje nepresušan izvor inspiracije. Volim na plac doći rano ujutro, dok je sve još rosno i svježe, pa rukom birati mladi špinat, šparoge, poriluk ili one prve glavice zelene salate. Tu se rađaju ideje za tanjur.
Kao i brojni vrsni kuhari, Alen smatra kako je izvor namirnica ključ zdrave i ukusne kuhinje. Uvijek radije bira domaće i sezonsko te pritom obavezno podržava male, lokalne proizvođače.
– Tvrdim da prava kuhinja počinje na placu! Povrće ima najviše karaktera kad je zeleno – nježno je i mlado, a opet dovoljno intenzivno da jelu pruži živost. Važno je da se osjeti odakle je došlo, da znaš da nije iz plastičnog paketa, nego sa štanda, iz vrta; da je plod rada vrijednih ruku. Tada stvarno možeš uživati u bojama, mirisima i okusima pravog proljeća! s vidljivim entuzijazmom priča Alen.
– Trenutno puno kuham s graškom, mrkvom, porilukom, blitvom i špinatom. Ovih dana najčešće spremam potaže, guste krem juhe koje griju, a nisu teške. Jedan od mojih favorita je potaž od graška s malo mente i limuna. Lagan je, a pun okusa. Sve radim od nule, bez gotovih temeljaca i povrtnih kocki, bez umjetnih dodataka. Samo domaće, sezonsko povrće i žlica dobrog maslinovog ulja.
Alenova jela obično su spremljena sa svrhom – tanjurom želi ispričati priču o sezoni, mjestu u kojem živimo, ali i ljudima koji još uvijek sade, beru i prodaju na štandu s ljubavlju.
Kao i svi iskusni kuhari, Alen ima spreman i dobar savjet za mlade koji tek prave svoje prve kulinarske korake:
– Najbolje je početi s jednostavnim jelima pa pomalo eksperimentirati. Uvijek je dobro probati hranu i doraditi ju, razumijevanje okusa i pronalazak ravnoteže ključ je stvaranja dobrih jela. Ne treba imati strah od pogreške, svaki neuspjeh je lekcija. Kuhanje nije ništa drugo nego kontinuirani proces učenja, zaključuje on.
Alen je za kraj s nama podijelio jedan od svojih najdražih proljetnih recepata.
MIRISI DOMA
Boje i okusi proljeća uz rižoto od šparoga
U kipuću vodu stavimo kuhati osam do deset šparoga, a u vodu dodamo prstohvat sode bikarbone kako bismo očuvali klorofil. Kuhamo oko četiri minute, potom ih šokiramo stavljanjem u hladnu vodu. Možemo odvojiti jednu ili dvije šparoge koje će kasnije služiti za dekoraciju. Vodu u kojoj su se kuhale šparoge ne bacamo jer će nam kasnije poslužiti za deglaziranje.
U tavi zagrijemo maslinovo ulje, ubacimo luk i kratko ga karameliziramo dok ne poprimi zlatno-smeđu boju. Potom ubacimo oko dvjesto grama arborio riže te malo popržimo uz stalno miješanje. Nakon minutu ili dvije ulijemo jedan decilitar bijelog vina, pa još malo miješamo dok vino ne ispari. Kad vino ispari, dodamo vodu u kojoj su se kuhale šparoge i kuhamo do željene tvrdoće riže. Po potrebi dodajemo još vode.
Dok se rižoto polako krčka na laganoj vatri, kuhane šparoge i mrvicu vode od kuhanja ubacimo u visoku, tanku zdjelu, dodamo kockicu maslaca sobne temperature i miksamo dok ne dobijemo konzistenciju krem juhe, takozvani potaž. Gusto pripremljeni potaž umiješamo u rižu, dodamo grančicu svježeg ružmarina, sol i papar te lagano miješamo do željene konzistencije. Rižoto je u pravilu spreman kad sva voda ispari, a po želji možemo mu dodati još malo maslaca kako bi bio posebno kremast. Za kraj dodamo šparoge koje smo pripremili za dekoraciju, a može se dodati i ribana korica limete za posebnu svježinu!
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3651
