-Nekada smo gasili požar u automehaničarskim kombinezonima i gumenim čizmama s metalnim šljemom na glavi - započeo je svoju priču Vladimir Mlinarić iz Preloga koji je u vatrogastvu od davne 1971. godine
Duga je to povijest aktivnog vatrogastva, mnoge priče su stale u tih pedeset i sitno godina. – Imao sam 15 godina kada sam se priključio DVD-u Prelog. Uvijek sam ih gledao izdaleka kada su imali vježbe i onda su me jednom pozvali. Falio im je jedan za vježbu i mojoj sreći nije bilo kraja. Dobio sam teško, zimsko odijelo kakva su onda nosili i u tome sam došao doma. Mama nije mogla k sebi kada me vidjela u tom. – rekao nam je.
Dva zdenca u Prelogu
-Nekada su u tim odijelima i gasili. – dodao je Božidar Golomboš, zapovjednik DVD-a Prelog. -Doma su se preoblačili, ako su stigli i tako dolazili na intervenciju. No, 1975. godine je otvoren novi dom i tada smo dobili nove kombinezone, one automehaničarske, a tada je stigla i nova cisterna. – dodao je. Prva zaštitna odijela stigla su u DVD Prelog, koje je ujedno i najstarije vatrogasno društvo u Međimurju, 80.-tih godina. Odijela su bila kao kožna s pripadajućim žutim šljemovima.
-Bila je jedna cisterna, a dvojica ili trojica su stajala na ljestvama i kantama ulijevali vodu u cisternu. Drugom cisternom pak su dvojica morala upravljati, a jedan se vozio na blatobranu i pumpao gorivo. – snalazili smo se na svakakve načine. Bila su dva zdenca u Prelogu, jedan je bio kod Srednje škole Prelog, a naknadno je iskopan i kod igrališta. – prisjeća se Vladimir Mlinarić.
-To je jedini zdenac koji i danas postoji i ima pitku vodu. Tu imamo svoju struju, svoje brojilo. – dodaje zapovjednik Golomboš.
Smrzle se ruke, a spašavale su se i životinje iz gorućeg ‘škednja’
Bilo je teških situacija u kojem posebno dolazi do izražaja nevjerojatna volja i predanost vatrogasaca svojem pozivu.
-Kada je bila zima smrzle su se ruke na vatrogasnoj cijevi, a vatrogasno odijelo je bilo prepuno leda. Grijali smo se kod cisterne, nestala nam je voda, a kad je stigla, sve se već smrzlo. Dobili smo tada čaj od mještana da se malo ugrijemo. – kaže nam Vladimir.
No, gorjele su i tvornice, pa i smetlište. – Kada je gorjelo smetlište Gorice to je bilo prestrašno. Te intervencije su trajale po nekoliko dana, tražili smo i pomoć od drugih dobrovoljnih društava. Znali smo pronaći i bombe, bilo je i opasnih situacija. – prisjećaju se zajedničkih intervencija.
Često se događalo da se zapali škedenj ili štagalj, kao što se nekoć u Hodošanu. – Bio je to veliki požar, dodaje Vlado. Gorjelo je sve, u pitanju je bila i sigurnost životinja, grede su već padale. Vukli smo van krave, tjerali van svinje, onda me bik udario u koljeno, a htio sam mu pomoći. – uspomene same naviru.
Nikad za prvim stolom, uvijek prvi u požaru
Što o vatrogascu Vladimiru Mlinariću kaže zapovjednik Božidar Golomboš? Iza njih su brojne intervencije, dislokacije na moru, skupštine i proslave.
-On je ostao od one stare plejade vatrogasaca. On je uvijek bio samozatajan, od one grupe ljudi koji se ničim nisu isticali niti bili glasni, ali to su bili radnici. Dok je bila skupština, intervencija, proslava, bilo što, na njega i njemu slične se uvijek moglo računati. To su bili radnici kakve mi i dan danas cijenimo. Takve ljude i danas trebamo na intervenciji.
Nikad nisu sjedili za prvim stolom, ali su bili prvi kada je trebalo raditi i gasiti požar.
-U svakom trenu se može reći da nisi čuo dojavu, nisi bio doma. Mi smo dobrovoljno društvo i nikog ne tjeramo. No, on nije tip čovjek koji je ikada rekao da nije čuo. On je uvijek došao. Doma je sve ostavio, u bilo koje doba dana ili noći. – dodaje.
Cisterna Anđa
Bio je godinama i na moru, na dislokaciji. Brinuo se o cisterni, od milja ju je zvao ‘Anđa’ kao da je njegova, kaže nam Božidar Golomboš.
-S mora me znao zvati da me obavijesti u kakvom je cisterna stanju i da li ju smiju i drugi voziti. Vrhunac svega je bio kada je došao u pola 3 u noći u Vatrogasni dom, a nije znao da ćemo ići na more. Rekli smo da ćemo ići oko 15. lipnja, no nismo znali točno kad. No, on je došao da nas otprati i da se pozdravi. ‘Točno sam ve znal da bi Anđa mogla ići na more!’- to nikad neću zaboraviti. – prisjeća se Golomboš.
-Išli smo na more nas troje, Vlado, pokojni Dragutin Turek i ja sa cisternom koja je imala malu kabinu. Nismo imali kamo sa stvarima, nagurali smo ih u vreće i u rezervne gume. To se sve treslo, nije bilo izolacije, no stigli smo na more. Došli smo na Dugi otok jedva da smo parkirali i već su nas zvali na intervenciju.
Ta cisterna nema motornu kočnicu, ni prvi pogon, bila je prava pustolovina voziti je po brdima. – rekao je Golomboš.
DVD Prelog danas
-Imamo 25 operativnih vatrogasaca i vrlo smo zadovoljni s njihovim odazivom i spremnošću. Uvijek dođu kada je intervencija. Više imamo problema kada treba ići na skupštine. – kaže u šali. Nekada je odlazak na Skupštine bio pojam, to nam je bio praznik, išli smo u velikom broju, da bi danas jedva našli dvoje, troje koje žele ići.
-Zahvaljujući toj staroj gardi, koja je uvijek bila spremna na rad i na intervenciju, društvo je na dobrim temeljima i današnji članovi su spremniji jer su vidjeli da mi odma idemo. – zapovjednik – ljudi to cijene, ako vide da idemo mi prvi, onda idu i ostali.
Poslodavci većinom imaju razumijevanja kada vatrogasci idu na intervenciju, no oni većinom za to koriste godišnji odmor ili im oduzimaju satove rada, kako bi opravdali odlazak, što opet dokazuje i predanost vatrogastvu, kao i nevjerojatnu volju da se pomogne sugrađanima u nevolji.
-Ono za što smo se zalagali na nedavno održanoj skupštini VZO je bilo to da se vatrogascima kompenziraju, plaćaju ta dežurstva. Ne intervencije, to nikada nismo niti bismo naplaćivali, već dežurstva na raznim manifestacijama koja vatrogasci rade potpuno besplatno, a za to znaju koristiti godišnji odmor.- dodaje.
Danas više nema škednja…
Nekada su ljudi osobno dolazili u Vatrogasni dom dojaviti o požaru, što je produživalo vrijeme do odlaska na intervenciju pa se i požar stigao razbuktati.
Danas je drugačija situacija, svi u isto vrijeme dobivaju obavijest na mobitel te dolaze u Vatrogasni dom. Prednost je što dojava ide brzo, ne stigne se razbuktati požar, no sada ljudi ni ne znaju da imaju intervencije, nema sirene.
-Nekada je tu znalo biti po dvjestotinjak ljudi koji su došli vidjeti, pitati što se dešava, svi su bili na ulici. Danas se ljudi čude kada kažemo da imamo po pedesetak intervencija godišnje. – kaže Golomboš.
Danas se najviše intervencija veže za požare u industriji, za vrijeme nevremena ili pak prometnih nesreća.
Naravno, najgore intervencije su one gdje stradaju ljudi, kada se mora rezati lim u prometnoj nesreći, ili vaditi utopljenike iz vode.
