Trenutačno najčitaniji domaći pisac Kristian Novak gostovao je u popularnoj emisiji Nedjeljom u 2
Pritom je govorio o izgrađivanju povjerenja s čitalačkom publikom, o tomu zašto u novoj knjizi govori o incidentima u hrvatskoj Policiji, može li se živjeti od pisanja te što je najveći luksuz i njegovu životu., piše magazin.hrt.hr
Na početku razgovora urednik i voditelj emisije Aleksandar Stanković je ustvrdio da nije uspio pronaći one koji pišu loše o novom romanu Kristiana Novaka “Slučaj vlastite pogibelji”. Postoje li takvi kritičari, i kako Novak podnosi lošu kritiku?
– Ima ih, naravno. Ne postoji unisonost, nije postojala ni za prijašnje romane, i dobro je da je tako, da još uvijek ima ljudi koji znaju napisati negativnu kritiku. Neki kažu da mi je ovo najbolji roman, neki kažu da je najgori. Sad se puno bolje nosim s lošim kritikama nego prije jer mi sa sad čini da već imam neku čitateljsku bazu koja jedva čeka da vidi što ću novo napisati. Dosta mi dugo treba, pa se onda načekaju. Ali, sad mi se čini da me neka loša kritika ne može pokopati, odgovorio je Novak.
Koja ga je kritika najaviše pogodila?
– To mogu podijeliti na dvije vrste loše kritike. Jedna je ona koja te na početku zaboli jer na nečemu si radio recimo četiri godine, ta kao da te bode u meso, ali s odmakom u toj kritici pročitaš nešto što ti pomaže za dalje. Meni je srpski kritičar Vladimir Arsenić rekao da imam predugu ekspoziciju i prvo sam se jako naljutio, a poslije sam probao raditi kraće ekspozicije i vidio sam da je to dobro, kaže Novak.
Dodaje da postoje i kritike koje “kažu jednostavno da to nije dobar tekst, da je to iskorak u krivom smjeru”:
– One me pokušavaju na neki način navuči da napišem jednog dana knjigu koja bi se tom kritičaru dopala. Treba malo filtrirati: ono što ti treba za dalje pisanje i ono što treba jednostavno ostaviti po strani, ustvrdio je Novak.
Može li se živjeti samo od pisanja?
Kristian Novak prošle je godine bio najprodavaniji pisac, kažu statistike. Kad bi svake godine objavio knjigu uspješnu poput “Slučaja vlastite pogibelji”, bi li mogao živjeti samo od pisanja?
– Mogao bih, ali to za mene nije opcija s obzirom na to da napišem knjigu i pol u desetljeću, i u tom ritmu se neće ništa puno promijeniti. Treba mi “olimpijski ciklus”, s jedne strane, zato što isprobavam puno različitih varijanti jedne te iste priče, različite perspektive, pa u prvoj verziji ispišem na jedan način, pa vidim da je loše, pa pišem drugu koja je manje loša itd. Meni treba da se dugo bavim tekstom, i osim toga mi se čini da nema toliko stvari koje me tako duboko pogađaju da bih ušao u taj dugotrajni proces, objašnjava Novak.
Bilo bi sjajno, dodaje, kad bi mogao izbaciti hit svake godine:
– Ali to nikad ne možeš znati, izbaciš knjigu i ne znaš kako će je doživjeti, kaže Novak.
Opsesivno praćenje slučaja policajca u Međimurju
Kako sam kaže, Novak je deset godina “opsesivno pratio slučaj policajca u Međimurju“, koji je pretočio u aktualni roman “Slučaj vlastite pogibelji”. Što ga je u tom slučaju zaitrigiralo toliko da na njegovu tragu napiše knjigu?
– Prvih godina koliko sam pratio taj slučaj u medijima, to je bilo medijski dosta popraćeno, nisam imao ideju da ću o tomu nekad napisati tekst fikcije. Bavio sam se drugom pričom, ali ovo sam uvijek imao sa strane. Kad se dogodi da se barem jednom dnevno prisjetiš te situacije i te obitelji, koja je po meni na niz načina pokazuje poštenje male obitelji koja nema veze koje može povući kad im netko napravi nekakvu nepravdu, osjetio sam se duboko povezanim s tim, iako ne poznajem nikoga od njih, kaže Novak.
U nekom trenutku kao da mu je podsvijest rekla da će morati sjesti i staviti to na papir:
– U mom slučaju opsesivne misli često završavaju na papiru, i onda ja počinjem izmišljati scene za koje nikako ne mogu znati kako su se stvarno događale, i u tom trenutku kreće pisanje. To je, onako intezivno, bilo 2018. godine, međutim uz puno digresija i verzija koje nisu bile dobre, ili ja nisam bio zadovoljan njima, objašnjava Novak.
Ozbiljan etički problem
Kad autori idu pisati o biografijama “slavnih”, ti “slavni” često se, nakon što pročitaju knjigu jave i kažu da to nije bilo tako. Javlja li se Novaku taj problem kad razmišlja o pisanju o nečijoj intimi?
– To je bio ozbiljan etički problem koji je bio sa mnom cijelo vrijeme za pisanja romana, i ostaje sad, nakon toga. Ja idem kopati po nečijoj traumi, ulazim u privatni život. Odakle meni pravo da svoj opus obogaćujem tom pričom? Ali drugi glasić mi govori “ako je ti ne napišeš, neće nitko.” Postoji velika mogućnost da bi ta priča bila zaboravljena, da bi ostala u užem krugu ljudi, a čini mi se da je riječ o priči o časnom, običnom čovjeku koji je bio nepotkupljiv i koji je zbog toga stradao, napominje Novak.
Smatra da ćemo biti bolje društvo ako svatko od nas bude imao malo više hrabrosti kao likovi o kojima je pokušao napisati priču.
Nošenje s konformizmom
Kristian Novak otvara temu konformizma, ne samo u “Slučaju vlastite pogibelji” nego i u drugim djelima. Kako se sam nosi s konformizom u privatnom životu?
– S tim sam se isto morao razračunavati. Čini mi se da sam puno veći konformist od ljudi koje sam opisivao. Odrastao sam u nekoj normalnoj obitelji, neću reći siromaštvu, ali bili smo skromni. Za mene je uvijek bilo “nema plana B”, čega se primiš to moraš izvesti do kraja, i s druge strane, ne smiju te ljudi mrziti, nemoj biti arogantan i bahat, i tako ćeš moći kroz život, jer nemaš nikakvu veliku podršku sa strane. To što moraš učiniti, morat ćeš sam… Tako da sam ja zapravo vrlo često, sa svojih sad skoro već 45 godina, bio u situacijama u kojima sam mogao postupiti drukčije, možda mogao ukazati na neku nepravdu, a šutio sam, priznaje Novak.
U nekim drugim slučajevima, kada bi osjetio da mu to neće učiniti veliku štetu, nije šutio:
– Ali ovdje govorimo o ljudima koji su dali sve na kocku da bi izrekli istinu. Tako da mi se čini da sam veći konformist jer prvo štitim sebe, ustvrdio je Novak.
Živimo li u slobodnom društvu?
Novakova knjiga kroz slučaj jedne od profesorica otvara i pitanje slobode. Jesmo li danas slobodnije društvo u odnosu na vrijeme prije 15 ili 20 godina?
– Još prije šest mjeseci bih rekao da smo bolji nego prije 20 godina. Posebno u kontekstu činjenice da sam relativno nedavno upoznao pjesnikinju iz Bjelorusije koja živi u Londonu, i ne smije se vratiti u Bjelorusiju. Ona je, ako dobro pamtim, bila još maloljetna kad su je istukli u zatvoru zato što je prosvjedovala protiv vlasti u Bjelorusiji. Upoznao sam i jednog scenaristu iz Irana, koji se ne smije vratiti u Iran zato što piše stvari koje su subverzivne. Međutim, ja u ovoj zemlji ipak mogu napisati ovakvu knjigu koja je i medijski popraćena, i dobivam podršku… Ne moram se bojati zbog toga što sam rekao. Čini mi se da smo negdje na sredini, među hibridnim, upravljanim demokracijama, smatra Novak.
Nada se da ćemo krenuti u boljem smjeru, ali budući da trenutno proživljavamo “festival demokracije”, vidi da sve završava u “testoteronskom ludilu”.
“Ne vjerujem u izravni utjecaj književnog djela na društvo”
Ima li ono što Novak i drugi angažirani pisci rade ikakvog utjecaja na društvo ili se to svodi uvijek na istih stotinjak ljudi koji dođu na promociju knjige?
– Mnogima se neće svidjeti, ali reći ću to da ako doista želiš napraviti nekakvu izravnu promjenu u društvu, onda možda kazalište i književnost nisu najbolji način zato što se u pravilu obraćaš ljudima koji su po definiciji skloniji autorefleksiji, koji propituju svoje stavove, koji su u stanju ući u nekakav dijalog, a po strani ostaje sav ostali dio društva kojeg možda ne dotičeš. Ja ne vjerujem u izravni utjecaj književnog djela na društvo, ističe Novak.
Ipak, ono što književnost može, dodaje, je postati politična:
– Na način da artikulira probleme, i da ukazuje na njih. Mi, recimo, imamo veliki problem s javnom diskusijom u Hrvatskoj. Imamo čudne pretpostavke da kraj svake diskusije mora biti konsenzus. Ne mora biti. Sam smisao diskusije je da svatko artikulira svoje stavove i da na temelju toga obični građanin može donijeti neku pametnu odluku, zaključuje Novak.
Ljudska psihologija u “režiji” Marine Abramović
Novaka zanima ljudska psihologija, posebno kroz jedan slučaj performansa Marine Abramović 1973. godine.
– To je bio performans u kojem je ona sjedila za stolom, publici je rekla da prihvaća odgovornost za apsolutno sve što će se dogoditi u sljedećih nekoliko sati. Na stolu pred njom su bili razni predmeti – od nečega potpuno benignog do noževa pištolja itd. Prvih nekoliko sati se nije ništa posebno događalo, ljudi su prilazili, netko je donio ružu, netko se pokušao rukovati s njom, no nakon toga se mijenja stvar i publika postaje sve agresivnija prema njoj, netko joj je prislonio pištolj na glavu, netko je imitrao penetraciju nožem, i to mi je ostalo u sjećanju kao nešto što je izuzetno jezivo, opisuje Novak.
Njezina pasivnost je, naime, publiku na neki način pozvala i dala im opravdanje da budu agresivni:
– I pitanje je dokle bi to doista išlo da tamo nisu bili ljudi koji su spriječili nešto gore. Ona je to sjajno pokazala, i zapravo se žrtvovala za to, da dokaže kako je pasivnost način kako ćemo postupiti u nekom trenutku da zaštitimo sebe, da konzerviramo energiju koju imamo u sebi, ali s druge strane da smo svi na kraju žrtve toga, kaže Novak.
Obitelj na prvom mjestu
Kristian Novak otac je troje djece, pa je bilo zanimljivo čuti kako njihova blizina utječe na pisanje jer nije lako pisati u kombinaciji s obiteljskim životom. Aleksandra Stankovića interesiralo je dogodi li se ikad da uđu radnu sobu i obrišu nešto novo što je napisao.
– Naravno, dođu, izbrišu i onda mi nacrtaju cvjetić i napišu “Volim te, tata” tako da im onda to ne mogu uzeti za zlo. Drugačije je bilo pisati kad nisam imao djece, i drugačije je sad kad ih imam troje, međutim obitelj mi je na prvom mjestu. To je šok koji tvoja autonomija ne može probaviti samo tako. Zato sam “Slučaj vlastite pogibelji” dobrim dijelom prisao rano ujutro kad se još nisu probudili jer nakon toga jednostavno kreće potpuni kaos, otkriva Novak.
Zašto tako rijetko objavljuje knjige?
Možda je upravo obiteljski život s troje djece razlog što Novak tako rijetko objavljuje svoje knjige:
– Ne bih rekao. Mislim da ne bih mogao brže jer mi treba neko vrijeme da sve to skupa probavim. I pisanje se ne događa samo u onom trenutku kad sam pred laptopom, dobar dio pisanja se događa u podsvijesti, neka rješenja mi dolaze tek s odgodom od mjesec i pol, usred vožnje znam stati i zapisati u mobitel, pa to poslije prepišem. Ali kad krenem u taj proces, bitno je da svaki dan bar sat – sat i pol budem blizu teksta, objašnjava Novak.
Sebe, nastavlja on, ne vidi ni kao gotovog pisca, ali ni kao gotovu osobu:
– To doduše zahtijeva popriličnu energiju zato što puno promišljam i o svojim postupcima i o stavovima, ali s s druge strane, čini mi se da ne bih mogao biti u nekom čvrstom stanju identiteta, napominje Novak.
Umjetnost i politika
Često se zna čuti da umjetnici ne bi trebali mijenjati svijet samo svojom umjetnošću, nego i širim djelovanjem poput političkog angažmana. Je li Novaku ikada palo na pamet baviti se politikom?
– Ne, nikada, odmah je odgovorio Novak.
Dodao je da nisu svi političari isti, ali da postoji silno nepovjerenje koje je postalo konstanta u našem društvu.
– Čim se netko približi rukovodećoj poziciji, odmah ga gledamo drugačijim očima i čini se kao da svaka njegova ili njezina izjava ima dvostruko dno zato što smo na neki način svjesni da sve te poruke koje dobivamo od političara su uvijene i pokušavaju nas na neki način izmanipulirati. Svaka rečenica je na neki način manipulacija, ali ove su posebne. S druge strane, ja potpuno bježim od rukovodećih pozicija. Sljedeće ću godine, zbog rotacije, postati pročelnik Odsjeka za germanistiku i ja se grozim tog dana i tog perioda zato što tada moraš donositi odluke zbog kojih nećeš nekima biti drag, i to me na neki način odvlači od istraživanja i nastave u kojima doista, barem povremeno, uživam, kaže Novak.
“Uživam u nastavi kad vidim da su se upalile lampice”
Rad sa studentima germanistike Novaku je vrlo važan:
– Uživam u nastavi kad vidim da su se upalile lampice, i kad ih uspijem potaknuti da kritički promisle o nečem, pa čak i da mi oponiraju, to mi je sjajan trenutak. Želim da studenti shvate da su i oni sukreatori svega što tamo imamo, a ne da sam ja taj profesor koji ‘ex cathedra” njima govori što bi trebali misliti. Naravno da za to treba puno energije, ali volim to, i zapravo je meni lakše tada raditi, ističe Novak.
Najgore mu je kad se dogodi da ima predavanje i nakon 45 minuta osjeti da su se studenti isključili.
– Oni mene i dalje gledaju tim očima, ali ja vidim da su iza tih očiju oni negdje drugdje. Tada shvatim da ja govorim sam sebi. Zato pokušavam koncipirati nastavu tako da bude “daj mi reci nešto”, objašnjava Novak.
Bavljenje sportom kao prozor u svijet
Kristian Novak je i bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, i nimalo ne čudi što ističe važnost bavljenja sportom:
– Bavljenje sportom je generalno jako dobro da strukturira… Pazite, mi imamo klince između 10. i 18. godine koji imaju silno puno energije, hormoni divljaju, a nisu strukturirani, a sport daje tu strukturu. Ja sam nekako osjećao da je trebam. E, sad, u mom selu je postojao jedan nogometni klub, za kojeg i dalje navijam, to je NK Polet, i u nekom trenutku se pojavio karate klub. Ja nisam nikada bio dobar s loptom, i nisam imao sreću da zaigram za NK Polet, ali sam se uključio u karate, i to je bio na neki način moj put u svijet iz tog malog sela, prisjeća se Novak.
Treninzi su bili ponedjeljkom, srijedom i petkom, a Novak je utorkom, četvrtkom i subotom treninge ponavljao kod kuće.
– Toliko sam zavolio to. U trenutku kad su krenula natjecanja, odjednom je dečko sa sela mogao putovati. Tada su to bile većinom Austrija, Slovenija, Mađarska, ali meni je to bio prozor u svijet, rekao je Novak.
Tijekom sportske karijere Novak je uvidio da ga više zanima uspjeh, nego sam sport:
– To je bila druga faza. Prve tri godine su bile romantične, voliš karate, voliš japansku kulturu, počneš i malo učiti japanski jezik… A kad krenu uspjesi, onda se stvar mijenja. Ušao sam u reprezentaciju pa sam počeo putovati puno dalje. Prvo veliko natjecanje na koje sam išao sa 17 godina bilo je u Južnoafričkoj Republici. Tada sam vidio da su ulozi veći, da zahtjeva puno više truda od mene, i htio sam se dočepati neke bitne medalje. Tada karate nije bio olimpijski sport i medalje s europskih i svjetskih natjecanja za Hrvatsku su bile iskorak, istaknuo je Novak, navodi magazin.hrt.hr.
Kad se medalja jednom dogodi, nastavlja on, to je takva navala dopamina da samo želiš to još jednom ponoviti.
– Taj dan si sretan, i dan poslije… Pa se vratiš doma, svi ti čestitaju, i već si ok, a sljedeći tjedan već gledaš što možeš napraviti da se vratiš tamo, zaključio je Novak.
Na samom kraju razgovora Kristian Novak je Aleksandru Stankoviću otkrio i jedan osobni detalj:
– Najveći luksuz o mom životu je kad uspijem popodne odspavati sat vremena, to je ostvarenje svih mojih snova, ustvrdio je Novak.
