Novi roman našeg proslavljenog pisca Kristiana Novaka "Slučaj vlastite pogibelji” čita se već nešto duže od mjesec dana
Gotovo istovremeno nova Novakova priča našla se
i na kazališnim daskama. Slučaj kojim se Novak bavi u romanu
uprizorio je ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Slučaj je to vlastite pogibelji mladog prometnog policajca koji
je na samom početku svoje karijere pronađen mrtav na stražnjem
sjedištu auta. Stvarni je to događaj koji se zbio u Međimurju, a
koji je Novak sa zanimanjem pratio no ne iz perspektive pisca.
Tek kasnije je priznaje, na tim temeljima počeo stvarati
priču.
– Pratio sam taj slučaj s velikim zanimanjem i pogodila me
sudbina tog mladića i cijele obitelji. Tek naknadno je meni
podsvijest počela stvarati slike oko toga i nadoknađivati ono što
nisam mogao doznati iz medija. Na kraju sam stvorio nekakvo djelo
fikcije. Moram napomenuti da je svaka sličnost sa stvarnim
osobama slučajna i nenamjerna, ali isto tako mi je bitno da ljudi
znaju da su među nama časni ljudi koji rade u sustavima u kojima
je teško raditi i za koje nikada ne bismo čuli da ne
postoje ljudi koji pričaju priče. Tako da mi se činilo koliko god
da je tema možda bolna, da je važno ispričati tu priču i prve
reakcije, a knjiga je vani nekih mjesec dana i predstava je bila,
su zapravo bez iznimke reakcije empatije. Koliko svi moramo više
paziti jedni na druge i na neki način poštivati one koji žele pod
svaku cijenu napraviti pravu stvar.
Mislite li da je naše društvo takvo ili “njegujemo” kakav drugi
sustav vrijednosti?
Pa uvijek je nešto preče, uvijek nekako u prvom redu
gledamo kako ćemo složiti sebi da nam bude dobro, onda svojoj
obitelji i na kraju onom krugu ljudi od kojih imamo koristi.
Međutim mislim da je ono pravo ljudski i civilizacijski da
gledamo ono što je istovremeno dobro i za nas i za ljude koje ne
poznajemo. To je ono kršćansko “ljubi bližnjega svoga”, onda je
lako voljeti nekoga od koga imaš koristi. Pravi je test za mene
prihvatiti nekog koga uopće ne poznajemo i možemo li pokazati
strpljivosti da čujemo njegovi priču i pokušamo pomoć.
Gotovo paralelno s izlaskom knjige, postavljala se i
predstava. Na čiju je to bilo inicijativu?
To je bilo mukotrpno, ali sam sam se doveo u tu situaciju.
Senka Bulić intendantica HNK Varaždin koju prije
znam kao sjajnu glumicu me imala negdje zapisano u svom mentalnom
programu još i prije nego mi je rekla, i prije nego sam to saznao
preko Dalibora Matanića koji mi je rekao “čuj Senka bi htjela
nešto tvoje raditi”. Nazvala me i rekao sam joj da nemam dramski
tekst jer nisam dramski pisac, ali da radim na toj jednoj priči.
Ukratko sam joj ispričao sinopsis i rekla je sjajno, obožavam to,
to je to. Kupila je to doslovno na neviđeno, na sinopsis. Ja pak
sam se našao u situaciji da moram prionuti poslu i napisati to
što sam prodao da ne bi izašla kazališna predstava prije knjige
jer oni su radili kazališnu predstavu po segmentima koje sam im
slao. Tu je Ivan Plazibat slagao predstavu koja,
vidjeti će oni koju su čitali knjigu i gledali predstavu, se
razlikuje u par ključnih elementa. Neki likovi koji su meni u
knjizi bitni su u predstavi drukčiji i završetak je drukčiji nego
sam predvidio u romanu i opet sve funkcionira. Zanimljiva
međuigra, ali se definitivno više ne želim dovesti u takvu
stresnu situaciju.
Je li Vam draža knjiga ili predstava?
Teško mi je reći. To je kao kad si ti taj koji kuha. Ti si se
nauživao tog mirisa i možda ti se već i zgadio i možeš samo po
reakcijama onih koji jedu to tvoje jelo vidjeti koga iznenađuje,
je li u njima budi nekakve tople osjećaje ili su ostali hladni
prema tome, tako da ja više nisam relevantan u tome. Jako sam
zadovoljan onime što su napravili kazalištarci. HNK ima sjajan
ansambl, od mlađih do ovih starijih. Neki od njih su me potpuno
oborili s nogu tipa Ljubomir Kerekeš koji je u
mojoj glavi zapravo bio izvrstan glumac u komičnim ulogama, a sad
igra ozbiljnu dramsku ulogu i silno je uvjerljiv, prezentan,
fenomenalan a takvih uloga i ulogica ima u cijeloj predstavi. Ne
mogu biti drugo nego biti jako zadovoljan.
Okušali ste se po prvi puta u ulozi književnog urednika i
uredili knjigu Vašeg bivšeg profesora Ivana Pranjića “Nula
previše”…
Nisam književni urednik, ali sam se to potrudio biti za njega jer
mislim da su njegove kratke priče sjajne na jednoj nacionalnoj
razini i da zaslužuju recepciju koja je puno šira od nekakve
lokalne. Osim toga hoću na neki način zatvoriti taj krug sa
zahvalnošću. To je čovjek koji je mene naučio pisati, čovjek koji
je mene naučio raditi s tekstom. Te stvari počesto i
zaboravljamo. Tipa, mene je moja sestra naučila čitati slova, ona
ni ne zna kakvu ulogu to ima za mene, da sam ja od tih črčkarija
odjednom vidio značenje u njima. Isti takav skok pripisujem i
profesoru Pranjiću. Njegova zbirka priča “Nula previše” je
podijeljena na tri ciklusa koju su tematski, a ne kronološki od
kojih je jedan vezan uz njegovo djetinjstvo u Bosni i to je
proces inicijacije.
To su djelomično duhovite djelomično vrlo okrutne priče. Drugi
ciklus je za obitelj, a treći meni vrlo zanimljivi, taj mi je
posebno drag, to je ciklus vezan uz transfer znanja. On sebe
opisuje kad je on bio učenik i završava kad je on učitelj. Kako
se krug tog transfera znanja zaokružuje. Na kraju je mali bonus,
to su naši razgovori. Najviše što će mi ostati od te knjige su
sati i sati naših razgovora o životu. Više se nije znalo kad
razgovaramo o knjizi, a kada o životu, tako da je mene obogatilo
cijelo ovo iskustvo.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3577