Čije su vlasništvo hrvatske pučke popijevke iz Međimurja?

Odgovor na postavljeni upit mogao bi se, slijedom elementarne logike, činiti jednostavnim. Glasio bi: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja vlasništvo su hrvatskoga međimurskog puka čiji ga je narodni genij i stvorio.

Tu problematiku otvorili su dr. sc. Predrag Kočila, predsjednik KUD-a Mihovljan i profesor Ivan Pranjić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu.

Njihova promišljanja u cijelosti pročitajte u nastavku:

Ne samo logika, nego i historiografija može potvrditi istinitost i valjanost te konkluzije. Godine 1920. u Versaillesu, knjiga Vinka Žganca čudnoga naslova “Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja” bila je krunski dokaz da je Međimurje hrvatski, a ne mađarski etnički prostor i pripojeno je matici zemlji.

Što su, međutim, danas, logika i historiografija, što međunarodni ugovori, što cjeloživotni napori ljudi poput Žganca, Andrašeca i Štolcera Slavenskog kada služba jedne udruge može zabraniti javno izvođenje tih pjesama pod krinkom zaštite fantomskih autorskih prava?

Riječ je o udruzi građana koja se zove Hrvatsko društvo skladatelja i njezinoj stručnoj Službi zaštite autorskih muzičkih prava ZAMP. Oni su uzurpirali naplatu autorskih prava za sve javne izvedbe skladbi u Hrvatskoj, neovisno o tome tko su autori, jesu li živi ili mrtvi, jesu li poznata njihova imena ili su anonimni, jesu li članovi gore navedene Udruge ili nisu.

Cjelokupno glazbeno blago, od pučkih popijevaka do suvremene produkcije samoinicijativno su pretvorili u privatno vlasništvo iz kojega izvlače profit.

KUD Mihovljan jedna je od 66 kulturnih udruga koje djeluju u Međimurju i desetljećima njeguju umjetničku narodnu baštinu. To su isključivo neprofitne organizacije koje ne dolaze lako do financijskih sredstava za podmirenje najelementarnijih potreba. Utoliko im teže pada spoznaja da postoji netko tko bez ikakvoga rada želi prigrabiti njihova skromna sredstva zlorabeći i krivo tumačeći hrvatske zakone.

Ako je svih 66 međimurskih kulturnih udruga poput KUD-a Mihovljan od Hrvatskoga društva skladatelja, odnosno njihove stručne Službe ZAMP-a, dobilo račune približnog iznosa 1 375 kuna, onda su za prošlu godinu samo za izvođenje svojih popijevaka Međimurci morali platiti 90 750 kn.

Da su tim novcem kupljena tradicijska glazbala, u Međimurju bi bilo puno više glazbe. Ovako, Hrvatsko društvo skladatelja, lažno se predstavljajući kao zaštitnik narodnoga kulturnog blaga, uzima novac kulturnim udrugama, autentičnim njegovim čuvaricama i zaštitnicama.

Nakon istupa u javnosti predsjednika KUD-a Mihovljan, dr. sc. Predraga Kočile i iznošenja ovoga problema, stigao je “demanti i pojašnjenje” potpisano sa “Služba za odnose s javnošću Hrvatskog društva skladatelja, Služba zaštite autorskih muzičkih prava”. Sama činjenica da Hrvatsko društvo skladatelja ima dvije službe za odnose s javnošću i tko zna koliko još sličnih, dovoljno govori o količini novca kojom raspolaže.

Svih 66 kulturnih udruga Međimurja nemaju niti jednu takvu “službu”. Istodobno ovih 66 međimurskih udruga ima oko 1 500 članova, a HDS samo 367.

U “demantiju i pojašnjenju” ove dvije “službe” niti što demantiraju, niti pojašnjavaju, nego i dalje love u mutnom, ekvilibrirajući između zakonskih odredbi, ne navodeći niti jedan članak Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji bi baš njih ovlastio da imaju ubirati autorske honorare za javno izvođenje djela tradicijske umjetnosti.

Poput Ionescoovih likova, otuđenih od bilo kakve smislene komunikacije, krajnje birokratskim tonom, oni “pojašnjavaju”: “Vezano uz konkretan slučaj naplate naknade za izvođenje tradicijskih djela, potrebno je razjasniti tko sve i zašto treba plaćati naknadu i kako se ona obračunava. Naknadu za korištenje tradicijskih djela, kao i za korištenje ostalih glazbenih djela, trebaju podmiriti oni koji ta djela javno koriste – organizatori manifestacija.”

Na meritum pitanja zašto treba baš njima platiti i na koji način će oni proslijediti naknadu autorima, odgovora nema.

KUD Mihovljan dvoji kako će Hrvatsko društvo skladatelja autoru pjesme Narodil nam se Kralj Nebeski, koja je na našem repertoaru, od zaprimljenih 1 375 kuna isplatiti autorsku naknadu ako još nije utvrđeno njegovo ime, nema IBAN, a poznato je samo to da je živio u 12. stoljeću.

U Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima eksplicitno piše da se djela kojima nije moguće utvrditi autore slobodno mogu izvoditi, a zakonodavac ih označava bizarnom sintagmom “djela siročad”. Tu odredbu ZAMP prešućuje, kao i mnogo toga iz ovoga zakona, ali i drugih na koje ćemo se morati pozivati u obrani svojih građanskih i ljudskih prava.

Pokušavajući derogirati ovu vrlo jasnu zakonsku odredbu dvije “službe” nastavljaju: “U praksi je vrlo rijedak slučaj da se tradicijska djela izvode u izvornom obliku, tj. bez glazbene ili koreografske prilagodbe ili obrade. Takva obrada, odnosno prilagodba, djela zapravo je autorski angažman te su obrađivači djela nositelji prava na njima, pa im za svako korištenje tih djela pripada određena naknada.”

Ako bismo s glazbene problematike prešli na zakonodavnu onda bi ovo bila ” takva obrada, odnosno prilagodba, djela (čitaj zakona, op. aut.) zapravo … autorski angažman te su obrađivači djela nositelji prava na njima, pa im za svako korištenje tih djela pripada određena naknada”.

I dalje, međutim, ostaje nejasno tko je ovlastio Hrvatsko društvo skladatelja, kao udrugu, da terorizira cijelu naciju, oduzima članovima ostalih udruga pravo da se bave glazbom i prisiljava ih, prijeteći svojim lažnim interpretacijama zakona da plaćaju apsurdne nadoknade za autore čija imena nisu poznata, ali čija djela su nacionalno dobro, a ne vlasništvo bilo koje udruge, institucije ili pojedinca.

Što se prilagodba ili obrada tiče, u Međimurju ih ima onoliko koliko i kulturno-umjetničkih društava. Svako od njih ima svoje stručne voditelje koji postavljaju koreografije i interpretiraju glazbeni tekst na sebi svojstven način jer u protivnom se ne bi mogli nazivati umjetničkim.

U neposrednom odnosu između tradicijske glazbe, njezinih izvođača, koautora, voditelja, organizatora priredba, donatora i publike od dvanaestog stoljeća nismo tražili pomoć ZAMP-a, ne tražimo ju ni danas. Neka se ta udruga posveti članovima koji joj plaćaju članarinu (njih 367), neka se bori za njihova autorska prava koja nitko ne smije zlorabiti, neka naplaćuje naknade za javno izvođenje njihovih djela, ali neka ostavi na miru kulturna dobra našega zavičaja koja smo mi sačuvali, koja njegujemo i za koja odgajamo svoju mladež.

Narodne pjesme i napjevi koje je 1916. prikupio i u vlastitoj nakladi objavio mladi Vinko Žganec postale su ne samo kulturno dobro, nego zalog nacionalne egzistencije najsjevernije hrvatske regije. Zapisao je preko trideset tisuća hrvatskih napjeva. Vinko Žganec, Florijan Andrašec, Josip Štolcer Slavenski i mnogi drugi, nadahnuti ljepotom ovoga blaga, zapisivali su, melografski obrađivali i harmonizirali ove pjesme, te osnivali kulturna društva koja su ih njegovala i čuvala od zaborava.

Cijelo jedno stoljeće proteklo je u naporu afirmacije međimurske pentatonike kao jedinstvenog i specifičnog hrvatskoga nacionalnog izričaja. U Hrvatskoj danas, izuzev u Dalmaciji, gotovo uopće ne možemo čuti pjesmu, ni spontano okupljanje na javnome mjestu. Možda je uzrok tomu i ovaj ZAMP-ov pohlepni pohod.

Predsjednik KUD-a Mihovljan, dr. sc. Predrag Kočila
Predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, Ivan Pranjić, prof.

> Predrag Kočila: Apsurdno je da čuvari tradicije moraju plaćati ZAMP

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije