Mladen Grubić (65) nastavnik je razredne nastave u OŠ-i Jože Horvata Kotoriba, mnogima je u istočnom kutku Međimurja poznatiji kao novinar, čovjek koji već četiri i više desetljeća s ovoga područja piše o ljudima i događajima….
Da je vičan novinarskom izvještavanju on je pokazao već kao učenik 8.a r. OŠ-e Mursko Središće koju je polazio.- Sjećam se i pomno čuvam prvi članak pod naslovom Foto grupa dobro radi, a koji je u lokalnom Listu Međimurje bio objavljen 27. siječnja 1965. godine. Napisao sam ga po zadatku mog ondašnjeg nastavnika tehničkog odgoja Stjepana Dobranića.
On je htio da za dobar rad te grupe koju je vodio u našoj školi sazna šira javnost. Tekst sam poslao u Međimurje, čiji je urednik tada bio naš Središćanac Žika Đorđević, i on je na našu opću radost bio objavljen. Možete misliti kakvo je to oduševljenje izazvalo u meni i dalo poticaja daljnjem pisanju i izvještavanju.
Tako je već u travnju iste godine nastao članak o posjeti učenika osmih razreda naše škole čakovečkom Metalcu. Sjećam se da me je gospodin Đorđević poticao na javljanje pa se je moje pisanje nastavilo, doduše povremeno, a kad sam postao gimnazijalac i kada sam u ondašnjoj mjesnoj Omladinskoj organizaciji dobio zadatak da izvještavam o njenim aktivnostima moje pisanje se pojačalo pa sam postao i voditelj Novinarskog aktiva u njenom sklopu. Ne sjećam se koliko dugo sam to radio, mislim dosta, a s pisanjem sam nakratko prekinuo kada sam počeo studirati u ondašnjoj PA Čakovec. Bilo je to 1971. godine – prezentirao nam je Mladen svoje novinarske početke.
Ne želeći ulaziti u detalje, koliko i kada se javljao iz rodnog mjesta, rekao je kako se je ponovo aktivno, sada stalno, uključio u pisanje kada je “trbuhom za kruhom” 1976.godine došao raditi u OŠ-u Kotoriba.
– Sjećam se da sam se kao sportski aktivista odmah uključio u rad ovdašnjeg NK Graničar. Sjećam se da smo s klubom gostovali kod naših sunarodnjaka u Beču. Pri povratku kući mi je predsjednik kluba, danas pokojni Antun Fundak, rekao: “Učo, daj nekaj napiši o tome! Nisam odbio, već naprotiv….., a gospodin Žika me je pozvao da mu se redovito javljam iz Kotoribe.
I tako je bilo, pisao o svakoj sitnici pa su “zlobni” susjedi jednog sela jednom rekli da kada Kotoripčani delaju zahod već se o tome piše, a i mi imamo kaj pokazati. Pa ako imate, a imali su, proširilo je moje dopisničke horizonte na D. Dubravu, D. Vidovec, ondašnju Mariju na Muri, Donji Mihaljevec, no nerijetko sam pisao i o događajima iz drugih međimurskih sredina.
Sjećam se priznanja Donjovidovčana koji su mi se zahvalili što sam ih izvukao iz informativne blokade. Svi su napisi prvotno bili objavljivani u Listu Međimurje – ispričao nam je početak novinarske epizode u donjem Međimurju.
Tada dolaze i drugi mediji?
– U ono vrijeme rijetko se je tko latio pera pa sam kao takav “dobrovoljac” bio najprije tražen od naših međimurskih sportskih tiskovina Međimurski sport i Gool, sporadično sam se iz donjeg Međimurja javljao i u drugim publikacijama. 1986. godine sam od strane Ivice Žiškovića, tadašnjeg voditelja Dopisništva Večernjeg lista u Čakovcu, bio pozvan na suradnju s tim dnevnim novinama u kojima sam ostao do 2010. godine.
Krajem 80-tih pa do 1997. godine bio sam i suradnik zagrebačkih Sportskih novosti, a nekako u isto vrijeme i HRČ-a gdje sam ostao, do otkaza ugovora, gotovo 20 godina. Suradnja s Međimurjem je u jednom trenutku zamrla jer nisam smio niti mogao pisati za više novina. Jedno kratko vrijeme bio sam i suradnik Međimurskih novina, danas pišem i za Vatrogasni vjesnik.
Bio sam pokretač i prvi urednik općinskog informativnog glasila Kotoripski vjesnik koji iduće godine obilježava svoj 30 godišnji kontinuitet i ja s njim. Povremeno pišem za Hrvatski glasnik, tjednik Hrvata u Mađarskoj – ispričao nam je, a pri čemu smo zanemarili detalje, a oni se odnose na kritike i pohvale za svaku napisanu riječ, na svjedočanstva lijepih i tragičnih događaja, naročito u radu za dnevni Večernji list. Odlazi na pozive onih koji bi željeli nekog kritizirati, manje hvaliti, prati rad općina i škola, sportskih kolektiva…
Plod Vašeg ada su izrezani novinski članci koje pomno čuvate?
– Da. Kako sam ih izrezivao od prve objave tako to činim i danas. Dozvoljavam da mi je koji promakao, arhiviram ih u fasciklima. Tako arhivirane čuvam ih za posebne knjige koje namjeravam ustrojiti u danima mirovine koji uskoro slijede. Da budem iskren za jedno njihovo sistemsko ukoričenje nisam imao vremena – rekao nam je.
A koliko ih po prilici ima?
– Teško je reći. Evo pripremajući se za ovaj razgovor izdvojio sam neke fascikle Lista Međimurje. U 1987. godini objavio sam 34 priloga, 1986. godinebila su 92, 1990 izrezao sam ih 78, 2004 .znatno više 409, a 2007 ih je bilo 502…. Tu su i druge tiskovine. Nažalost, glede aljkavosti, ne znam broj objavljenih napisa, no obećavam da ću i s tom brojkom uskoro izaći na vidjelo pa vjerujemo u njih nekoliko tisuća, ali u kranjem slučaju to i nije važno. Važnije da je većina događaja iz ovog kutka ostala zapisan, pročitana, da su ih čuli slušatelji radija – rekao je zadovoljno.
Neizostavno, pa niste nedavno prepoznati kao novinarski laureat od strane MŽ-e?
– Prije svega mi je drago što se MŽ-a, odnosno župan Posavec, sjetila ljudi iza kulisa svih zbivanja i nedavno dodijeljene povelje našle su prave adrese. Gdje sam tu ja? Slobodan “strijelac” kojem nitko nije brojio godine provedene u službi javnosti za razliku od dobitnika za koje je to bilo lako napraviti jer su bili, a neki ostali profesionalci.
Meni je važnije što sam zadovoljio čitalačku publiku, što me još uvijek trebaju ,čitaju…..Zadovoljštinu mi čini što sam s dobitnicima bio suradnik, što s nekima još uvijek surađujem, no ovdje moram dodati i ime kolege Freilera kao sportskog izvjestitelja koji na medijskoj sceni egzistira dugo, veoma dugo pa ni on nije prepoznat. Hoćemo li mi kao takvi jednog dana biti prepoznati za mene je manje važno – rekao je za kraj ugledni novinar i veliki prijatelj uz želju da može što duže “potrajati”.
