Povodom Dana Međimurske županije, koji se obilježava 30. travnja, razgovarali smo s međimurskim županom Matijom Posavcem
30. travnja obilježava se Dan Međimurske županije. Dan je to sjećanja na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, njihovu tragičnu pogibiju te njihovu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta.
Dani Međimurske županije, koji se uoči 30. travnja obilježavaju bogatim programom koji slavi međimursku kulturu, tradiciju i zajedništvo u punom su jeku i bit će okrunjeni svečanom sjednicom 30. travnja, u Centru za kulturu.
Povodom obilježavanja Dana Međimurske županije razgovarali smo s međimurskim županom Matijom Posavcem. Jesmo li na dobrom putu, čemu se nada u skoroj budućnosti, ima li energije i motivacije za daljnji rad za Međimurje…
Još je jedna godina prošla, zbrajaju se plusevi i minusi. Jesu li Međimurke i Međimurci zadovoljni razvojem Međimurske županije?
Općenito smatram da građani jasno vide ulogu Međimurske županije i županijske administracije u razvoju Međimurja. Drago mi je što se Županija kao institucija prepoznaje kao nositelj razvoja.
Gotovo 90 posto svega što se događa u svakoj općini, svakom gradu povezano je sa županijskom administracijom – bilo da smo nositelji investicija, da projekte financiramo ili sufinanciramo, bilo da naša razvojna i energetska agencija priprema projektnu dokumentaciju te prati i nadzire njihovu provedbu. S obzirom na opseg i broj projekata, a nikada nije bilo više kapitalnih nego danas, to je vidljivo svakome.
Veseli me što je to ujedno i rezultat strategije i vizije koje smo zacrtali prije nekoliko godina te puta kojim idemo – dosljedno, oslonjeni na vlastite vrijednosti, uz uvažavanje posebnosti i različitosti. Unatoč izazovima, nastavljamo hrabro utirati put prema budućnosti.
Spomenuli ste posebnosti i različitosti – sada imamo Dan međimurske popevke, Večer međimurskog identiteta, međimursku himnu… Neki Međimurci vam zamjeraju da nas udaljavate od hrvatstva i da pretjerano ističete naš regionalni identitet.
Ne radi se ni o kakvom udaljavanju, upravo suprotno – o naglašavanju naših vrijednosti i posebnosti, jer smo u mnogočemu drugačiji. Nitko pritom ne pomišlja na bilo kakve pretenzije, ali s obzirom na način funkcioniranja svijeta, Europe i Hrvatske u cjelini, smatram da Međimurje, kao regija sa svojim ljudima, itekako ima pravo isticati svoj ponos i svoje vrijednosti.
Ako pogledamo zemljopisni karakter naše zemlje, vidimo da samo dvije regije u Hrvatskoj – Istra i Međimurje – imaju svoje prirodne granice. Za Međimurje se točno zna da je omeđeno Murom i Dravom, a za Istru da se prostire od Učke do Jadranskog mora. Nijedna druga županija nema takve prirodne granice, nego isključivo administrativne.
U povijesti je Međimurje često prolazilo turbulencije, pri čemu su naše vrijednosti nerijetko bile svojatane. Nadalje, i u starijoj i u novijoj povijesti, Međimurci su se uvijek morali sami izboriti za svoja prava i pravdu. Često smo, pa i danas, birali teži put. Ništa nam nije bilo darovano, nitko nas nije vodio za ruku – najprije smo morali jasno istaknuti svoje potrebe, a potom se za njih i izboriti.
Možda bi, da je bilo drugačije, neke stvari išle brže, ali ono što često ističem kao našu posebnost i vrijednost jest da se nikada nismo morali nikome klanjati niti se prodavati kako bismo nešto dobili. Išli smo putem na kojem smo, unatoč svim preprekama, na kraju ostvarivali rezultate.
Tako je bilo devedesetih, tako je i danas. Najbolje znam koliko su se naši ljudi morali truditi da bi se projekti realizirali – pritom mislim i na brojne načelnike i sve one koji su u njima sudjelovali. Zato pogađa kada netko kaže da nešto dobivamo zato što nas Vlada voli više ili manje, ili zbog nekih jednokratnih odluka. Ne, mi idemo težim putem i svaki ugovor ili projekt gledamo kao priliku koju možemo iskoristiti ili ne – a u Međimurju je u pravilu iskoristimo.
Županija koristi svaku šansu za razvoj, a s druge strane dolaze poruke o političkom lobiranju u Saboru i Vladi te pripisivanju zasluga pojedincima koji “kucaju na vrata ministarstava”. Kako to komentirate?
Prije svega, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju promijenio se način funkcioniranja – više nema kucanja na vrata, sjedenja po uredima ili „dogovora uz janjetinu“, kako sam se slikovito izrazio. Ta je izjava nekoga možda i zasmetala, ali suština je jasna: prostora za neformalno lobiranje i „muljanje ispod stola“ danas ima znatno manje nego prije. To jednostavno nije put kojim Međimurje ide.
Ulaskom u EU otvorila se prilika. Na raspolaganju su određena sredstva koja se dodjeljuju putem natječaja i to na osnovu kvalitete projekata, kao ključnog kriterija. Od početka govorim da tu priliku koristimo. Ako postoji mogućnost uvođenja jednosmjenske nastave u školama – iskoristimo je. Ako postoji prilika za obnovu sakralnih, kulturnih ili drugih objekata – iskoristimo je.
No, za to nije dovoljna želja. Potrebno je osmisliti ideju, pripremiti projektni zadatak, izraditi projektnu dokumentaciju, riješiti imovinsko-pravne i administrativne odnose, koji su u Hrvatskoj često složeni, te potom kandidirati projekt i čekati odluku. Ako projekt ne prođe, traži se alternativa. Ako prođe, slijedi detaljno praćenje provedbe, uz strogu kontrolu svakog koraka i potpune transparentnosti. To je dug i zahtjevan proces, koji traži ljude s iskustvom i znanjem.
Ono što javnost često ne vidi jest da se za svaki projekt kontinuirano izrađuju izvješća, primjerice prema Središnjoj agenciji za ugovaranje i financiranje. Svaka pogreška može rezultirati financijskim korekcijama i većim udjelom vlastitog sufinanciranja. Zato mi najbolje znamo koliko je truda potrebno da bi se projekt priveo kraju.
U tom kontekstu, kada netko na političkoj razini tvrdi da projekte „lobira“ zato što je blizak vladajućima ili poznaje ministra, to djeluje kao podcjenjivanje svih koji znaju kako sustav doista funkcionira. Kao župan, smatram svojom obvezom zaštititi ljude koji na tim projektima rade i jasno istaknuti njihovu vrijednost i doprinos.
S druge strane, činjenica da je županijska administracija prije nekoliko godina preuzela poslove državne uprave, a istodobno provodi ili suprovodi većinu europskih projekata, dodatno potvrđuje njezinu sposobnost. Dobar primjer su imovinsko-pravni predmeti: godinama su se gomilali u resornim ministarstvima. Nakon zakonskih izmjena, dio tih predmeta preuzele su županije. Međimurska županija preuzela je njih 200, i bez dodatnog zapošljavanja, riješila oko 80 posto. Time se otvara prostor općinama, gradovima i građanima za daljnji razvoj i stavljanje prostora u funkciju.
Slična učinkovitost vidi se i u izdavanju građevinskih dozvola te rješavanju drugih upravnih postupaka. Nakon 14 godina rada, iza toga stoje i kompetencije i stabilnost sustava. Ravnateljica Razvojne agencije tu je već dva desetljeća, ravnatelj MENEA-e deset godina, a i među pročelnicima i čelnicima upravnih tijela prevladavaju ljudi koji nisu politički eksponirani.
Njihov fokus nije stranka, nego posao i institucija. Upravo u tome leži razlika – dok su drugdje kadrovi često prvenstveno politički, u Međimurju su prije svega profesionalci.
Nedavno smo bili na obilježavanju završetka energetske obnove Osnovne škole Sveta Marija. Tom ste prilikom rekli kako smo, uz cjelokupno ulaganje Međimurske županije u obrazovni sustav, tek na pola puta.
Da, na pola smo puta, jer u ovom projektu djelujemo u nekoliko smjerova. Prvi je prilagodba svih škola za jednosmjensku nastavu – dograđuje se 15 škola, gradi pet sportskih dvorana i dvije potpuno nove škole. Jedna je županijska u Nedelišću, a druga je vezana uz Grad Čakovec – IV. osnovna škola, za koju se, bude li sve išlo prema planu, polaganje kamena temeljca očekuje krajem svibnja, u povodu Dana Grada.
I ovdje ponovno dolazimo do korištenja prilika. Mogli smo ići jednostavnijim putem – negdje dograditi dvije ili tri učionice, nešto pregraditi i pritom čak uštedjeti dio proračunskih sredstava, bez korištenja europskih fondova. No odlučili smo drukčije: kad već ulažemo, želimo riješiti stvarne potrebe škola, općina, djece i nastavnika. Ako je potrebna sportska dvorana – gradimo je. Ako školi nedostaje blagovaonica pa djeca imaju nastavu u hodnicima ili skučenim prostorima – rješavamo i to.
Za sve škole izrađeni su projektni zadaci kako bi se odgovorilo na njihove konkretne potrebe, a zatim su projekti prijavljeni nadležnom ministarstvu. Negdje smo dobili 27 posto sufinanciranja, negdje i do 80 posto. Ukupna vrijednost ulaganja u školstvo iznosi 115 milijuna eura, od čega 35 milijuna moramo osigurati sami. To su realni okviri, unatoč percepciji da „država sve financira“.
U praksi to znači i svakodnevne dileme. Primjerice, projekt Srednje škole Prelog vrijedan je 17 milijuna eura, a trenutačno imamo osigurano šest milijuna. Pitanje je hoćemo li krenuti s tim iznosom i riskirati ostatak financijske konstrukcije ili čekati zatvaranje cijele priče. Slična je situacija i s drugim projektima: Gimnazija Čakovec vrijedna je 11 milijuna eura, od čega je 4,8 milijuna iz europskih fondova, dok je škola u Nedelišću vrijedna osam milijuna eura, uz oko 5,5 milijuna osiguranih sredstava.
Unatoč tim izazovima, koristimo prilike jer znamo da završetkom ovih projekata stvaramo uvjete za idućih dvadeset godina – standarde obrazovanja kakve zahtijeva 21. stoljeće.
Drugi paralelni smjer je energetska obnova, gdje također koristimo dostupna sredstva. Projekti su provedeni, primjerice, u Svetoj Mariji, Železnoj Gori, Zasadbregu i Donjem Vidovcu – ukupno ih je dvadesetak.
Treći korak odnosi se na dodatno uređenje mreže škola. Tu je pitanje sportske dvorane u Pribislavcu, ali i razvoj obrazovne infrastrukture na području općine Nedelišće. Zato se planira nova škola u Paragu, kao velikom romskom naselju, te mogućnost proširenja škole u Gornjem Hrašćanu s četverogodišnje na osmogodišnju. Otvorena su i pitanja poput škole u Cirkovljanu – sve su to teme koje slijede i koje će se rješavati budućim natječajima.
Paralelno se ulaže i u srednje školstvo. Nakon obnove Graditeljske škole, u tijeku je potpuna obnova Učeničkog doma. Gimnazija se dograđuje i dobit će trodijelnu sportsku dvoranu, uz uređenje vanjskih terena, čime se značajno podiže standard za učenike i građane Čakovca. Planira se i dogradnja Srednje škole Čakovec te izgradnja njezine sportske dvorane. Gospodarska škola već je obnovljena, a koristit će i resurse drugih ustanova, dok je Tehnička škola projektom pretvorena u Regionalni centar kompetentnosti u strojarstvu.
Time se postupno zaokružuje sustav srednjoškolskog obrazovanja – infrastrukturno, organizacijski i sadržajno.
Međimurska županija prisutna je u svim sferama društva – potporama, ulaganjima, programima. Postoji li neka sfera koju biste voljeli podići na višu razinu, koju biste ojačali ili unaprijedili?
Postoji i to – volio bih da imamo više sredstava i mogućnosti za pomoć starijim osobama. Nažalost, suočeni smo s velikim brojem ljudi čije mirovine ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe. Danas imamo starije sugrađane koji žive s 350 ili 400 eura mirovine. Kada se uzme u obzir da privatni dom stoji više od 1.200 eura, a županijski, uz državnu potporu, između 700 i 800 eura, uz inflaciju i cijene u trgovinama, teško je ne zapitati se kako ti ljudi uopće preživljavaju iz mjeseca u mjesec.
Kao regionalna samouprava, ne možemo utjecati na visinu mirovina, ali nastojimo pomoći kroz ono što nam je dostupno – proračunske mjere i suradnju s općinama i gradovima. To uključuje uskrsnice i božićnice, sufinanciranje smještaja u domovima, javni prijevoz kako bi stariji imali barem osnovnu mobilnost i društveni kontakt, kao i financiranje rada udruga. U tijeku je i izgradnja Centra za starije osobe.
Dugi niz godina provodimo i program pomoći u kući, kroz koji dvadesetak gerontodomaćica obilazi samačka i staračka domaćinstva – odlaze u trgovinu i ljekarnu, pomažu u kućanskim poslovima i održavanju okućnice. To je konkretna pomoć koja često ostaje izvan fokusa javnosti. Tu je i projekt „Zaželi“, koji dodatno podupire skrb u zajednici.
Centar za starije u Nedelišću neće riješiti sve potrebe. Predviđen je smještaj za 130 korisnika, uz oko 300 osoba obuhvaćenih izvaninstitucionalnim uslugama. Ni proširenje depandanse Doma za starije u Čakovcu, kao ni adaptacija postojećih kapaciteta, neće biti dovoljni. Potrebna su još najmanje dva doma, i već sada radimo na rješavanju imovinsko-pravnih odnosa kako bismo bili spremni za prijavu čim se otvore natječaji.
Ni financiranje nije jednostavno. Dom u Nedelišću vrijedan je 12 milijuna eura, od čega je osigurano 6,2 milijuna, dok preostalih gotovo šest milijuna zajednički moraju osigurati Općina Nedelišće i Međimurska županija. Postoji spremnost općina za uključivanje, a jedan od budućih domova vjerojatno će biti na području donjeg Međimurja. No jasno je – potrebe su veće od postojećih kapaciteta.
Istodobno, pomažemo i osobama s invaliditetom, s ciljem da budu aktivni i ravnopravni članovi zajednice. Sve to proizlazi iz osnovnog pristupa – infrastrukturu, koliko god je moguće, financirati iz europskih fondova, a izvorne proračunske prihode usmjeravati prema građanima.
Zato danas imamo konkretne mjere: oko četiri tisuće srednjoškolaca prima jednokratne potpore, kao i oko dvije i pol tisuće studenata. To nisu mali iznosi, ali još je važniji učinak – osjećaj povezanosti sa sredinom i motivacija da se ljudi nakon školovanja vrate.
Dio rezultata vidi se i u zdravstvu. U Međimurju je popunjena mreža primarne zdravstvene zaštite, što je rijetkost u Hrvatskoj. Tome su pridonijeli i liječnici koji su se odlučili vratiti – iako su mogli ostati u većim gradovima ili otići u inozemstvo, vratili su se jer su u sustavu stipendija i specijalizacija bili podržani, i sada tu podršku vraćaju zajednici.
S obzirom na brojne nagrade i priznanja koje je Međimurje dobilo u posljednje vrijeme, prvenstveno za turizam, nadate li se kakvom novom priznanju svjetske zajednice?
U segmentu turizma vidimo veliku priliku za promociju cijelog kraja – naših prirodnih kulturnih vrijednosti, ali i načina života koji je održiv, od odnosa prema otpadu i okolišu do opće uređenosti prostora. Nije rijetkost da ljudi koji prvi put dođu u Međimurje, iz drugih dijelova Hrvatske, pitaju jesu li još uvijek u Hrvatskoj. To je činjenica na koju trebamo biti ponosni.
U području održivog razvoja i turizma osvojili smo niz priznanja, a tim smo putem krenuli još u vrijeme kada o tome gotovo nitko nije razmišljao. Primjerice, sa sortiranjem otpada započelo se još tijekom ratnih godina. Danas, kada drugi tek sustižu taj standard, mi idemo korak dalje.
Taj korak više je inkluzivni način života. Nastojimo osigurati da ne postoji osoba, bez obzira na tjelesne, mentalne ili druge poteškoće, kojoj nisu dostupne iste mogućnosti kao i svima ostalima. Upravo zato pokrećemo i kampanju usmjerenu na razvoj uključivog turizma.
Što se tiče priznanja, posebno mi je važno jedno – status Europske poduzetničke regije. Smatram da smo ga zaslužili zbog stabilnosti i otpornosti našeg gospodarstva, koje je pretežito proizvodno i snažno orijentirano na izvoz. Izvoz je dvostruko veći od uvoza, a gospodarstvo je snažno povezano s tržištima zapadne Europe, ponajprije Njemačke i Austrije.
Unatoč svim izazovima, od početka rata u Ukrajini do današnjih globalnih okolnosti, naše gospodarstvo ne stagnira, nego raste. Ukupan promet premašio je tri milijarde eura – prije petnaest godina bio je na razini od tri milijarde kuna, što znači višestruki rast. Stopa nezaposlenosti iznosi 3,3 posto, što praktički znači da svatko tko želi može pronaći posao, uz oko tri tisuće stranih radnika koji dodatno sudjeluju na tržištu rada.
Uz razvijenu mrežu gospodarskih zona, visoku produktivnost i kontinuirani rast, vjerujem da imamo sve preduvjete za dobivanje tog priznanja Europske komisije. Odluka se očekuje u lipnju ili srpnju, a takav certifikat bio bi logična potvrda svega što se sustavno gradilo posljednjih desetak godina.
Dugo su se lomila koplja oko centra palijativne skrbi u Čakovcu, a nedavno je došao zaključak Vlade koji garantira ulaganje u centar. Sredstva još nisu stigla, no Županija ide u projekt – u kojem je stadiju projekt?
Odluku o preuzimanju osnivačkih prava nad Županijskom bolnicom od strane države smatram pogrešnom, jer nije donijela konkretne pozitivne rezultate. Nažalost, i danas se moramo boriti za razvoj palijativne skrbi. Po mom razumijevanju politike i dosadašnjem iskustvu, palijativna skrb ne bi smjela biti predmet rasprave – riječ je o civilizacijskom standardu koji bi trebala imati svaka županija i svaki veći grad. To je pitanje dostojanstva prema teško bolesnim i umirućim osobama, a ne političkog nadmetanja o tome treba li nam i u kojem obliku.
U konačnici, ipak me veseli što je nakon dvije godine zaživio koncept koji smo od početka zagovarali. Pripremili smo projekte i ishodili građevinsku dozvolu za prenamjenu zgrade Feštetić u palijativni centar. Bez obzira na to hoće li bolnica imati vlastiti odjel palijative, jasno je da su potrebe veće – s oko 300 zahtjeva godišnje i 45 kreveta, svaki dodatni kapacitet je nužan.
Sredstva su osigurana i u projekt ulazimo samostalno, iako smo to mogli učiniti i ranije. No palijativna medicina u Hrvatskoj vezana je uz mrežu sekundarnih zdravstvenih ustanova, odnosno bolnica. Budući da je država preuzela upravljanje bolnicama, bez njihove suglasnosti nismo mogli djelovati. Ta suglasnost sada formalno još nije stigla, ali zaključci su jasan smjer da možemo krenuti dalje. Županija će provesti adaptaciju Feštetićeve kurije, dok će bolnica paralelno raditi na proširenju svojih kapaciteta.
Istodobno, zabrinjava sporost drugih projekata. Primjerice, projekt biokemijskog i citološkog laboratorija, odnosno prostora za vađenje krvi – i dalje imamo situaciju da se u jutarnjim satima stotine pacijenata okupljaju u neadekvatnim, skučenim prostorima. To je nedostojno i takvi su zahvati trebali biti realizirani puno ranije.
Natječaji su se više puta raspisivali pa poništavali, dokumentacija se mijenja, a ulaganje od 13 do 20 milijuna eura teško će se realizirati u ovoj godini. Ipak, važno je da se što prije krene s odabirom izvođača i početkom radova na dogradnji bolnice.
S naše strane nastavljamo s jačanjem primarne zdravstvene zaštite – planira se dogradnja kata na zgradi Doma zdravlja, otvaranje novih ambulanti za mentalno zdravlje, a obnova Feštetićeve kurije osigurat će i dodatne prostori za razvoj specijaliste Doma zdravlja. Uz navedeno obnavljamo ambulante diljem Međimurja, a u dogledno vrijeme nužno je riješiti i garažne kapacitete za sanitetska vozila i vozila hitne pomoći, te u planu je i izgradnja helidroma, kao i adaptacija prostora Hitne medicine u Prelogu.
Cilj je jasan – stvoriti funkcionalan i dostupan zdravstveni sustav na jednoj lokaciji, s infrastrukturom koja odgovara potrebama pacijenata i standardima koje zdravstvena skrb mora imati.
Za kraj – upoznati ste sa svakim detaljem funkcioniranja Županije, vidimo vas na gotovo svim događanjima. Nije li energija presušila?
Danas živimo u takvom vremenu da morate pratiti sve, jer snosite odgovornost za rezultate. Ujedno, to je vrijeme u kojem se svaka pogreška brzo uoči i dodatno naglašava, dok se dobre stvari često podrazumijevaju.
U takvim okolnostima morate biti uključeni u svaki segment – poznavati brojke, financijske okvire i procese. Jednostavno, nema prostora za veće pogreške. Kada se sve zbroji, dinamika rada je itekako vidljiva i teško je reći da smo sami sebi svrha. Trud je velik, a i osobno sam snažno angažiran – obilaskom i praćenjem projekata, sudjelovanjem na događanjima i nastojanjem da se odgovori na potrebe ljudi koji očekuju razgovor ili podršku.
Uz sve to dolaze i brojni projekti koji zahtijevaju stalnu prisutnost i fokus. Unatoč svemu, postoji energija i motivacija. Upravo u trenucima kada se neki projekt dovrši ili otvori, a znate koliko je truda uloženo da bi se do toga došlo, zadovoljstvo je dvostruko veće. Tada u drugi plan odlaze i izazovi, i napetosti, i svi oni trenuci koji nisu bili laki.
