Akademik dr. Vinko Žganec rođen je na današnji dan 20. siječnja 1890. godine. Jedan je od najvećih hrvatskih melografa, muzikologa, etnomuzikologa, zapisivača narodnih plesova, obreda i običaja. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu Vratišincu.
Međimurje je u to vrijeme politički pripadalo Mađarskoj, pa je on polazio u mađarsku pučku školu, koju je završio u rodnome selu 1901. godine. Prva tri razreda gimnazije pohađao je u Varaždinu i kao odlikaš dobio besplatno mjesto u orfanotrofiju u Zagrebu. U Zagrebu polazi od 4. do 6. razreda klasičnu gimnaziju na Gornjem gradu, a 7. i 8. razred završava u nadbiskupskom liceju. Maturirao je 1910. godine s odličnim uspjehom na klasičnoj gimnaziji.
Nakon mature upisao se na Teološki fakultet, koji je završio 1914. godine. Uz studij je učio i glazbu, nauk o harmoniji, kontrapunkt, glazbene oblike i poznavanje glazbala kod profesora Franje Dugana starijeg. Poduku iz glasovira dobivao je od direktora Muzičkog konzervatorija Vjekoslava Rosenberg-Ružića. U Zagrebu se 1917. upisao na Pravni fakultet, koji je kao doktor prava završio 31. srpnja 1921. godine.
Jedno je vrijeme bio i župnik u Dekanovcu, gdje se istakni sastaviti kajkavski molitvenik Jezuš, ljubav moja uz Jurja Lajtmana, Ivana Kuhara i Ignaca Lipnjaka. Istaknio se je akter priključenja Međimurja matici zemlji na kraju I. svjetskog rata. Još 1916. godine u Zagrebu je izdao prvi svezak “Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja” koji je pobudio veliki interes, gotovo senzaciju u kulturnim i političkim krugovima Hrvatske, te odigrao veliku ulogu pri konačnoj odluci Versajske mirovne konferencije da Međimurje ostane u sastavu Hrvatske.
Knjižica je otkrila nepoznato blago i ljepotu tih popijevaka širokom krugu građanstva, a naročito glazbenicima, koji nisu do tada znali, ali su onda osjetili da je Međimurje po svojim popijevkama svijet za sebe, koji je upravo Vinko Žganec otkrio. Ova knjižica je imala i znatan utjecaj za veću afirmaciju narodnog smjera u hrvatskoj umjetničkoj glazbi, te odigrao veliku ulogu pri konačnoj odluci Versajske mirovne konferencije da Međimurje ostane u sastavu Hrvatske. Florijan Andrašec iz Dekanovca bio je njegova desna ruka u prikupljanju narodnog blaga.
Svoju drugu knjižicu Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, svezak II, izdaje Vinko Žganec u vlastitoj nakladi 1920. godine. U toj zbirci nadopunjuje i potvrđuje ispravnost i opravdanost svojega rada kao melografa i muzikologa jer je pred hrvatsku javnost onoga vremena iznio nepoznato bogatstvo narodnog stvaralaštva u dugim godinama robovanja pod tuđinskim jarmom, kad je taj isti narod (međimurski) svojom popijevkom jasno rekao svima što je mislio i osjećao. Najveću aktivnost u svojem etnomuzikološkom radu razvija nakon 1948. godine.
Zapisivao je u svim krajevima gdje žive Hrvati, bilo u zemlji ili u Mađarskoj i Austriji. Popunjuje građu zapisanih i magnetofonom snimljenih s mnogo inačica preko 10.000 pučkih popijevki iz Međimurja, zatim uređuje također zapise i snimke iz drugih krajeva, koji se nalaze u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu (danas Zavodu za istraživanje folklora), a ima ih oko 10.000.
Kao aktivni glazbeni pedagog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prenosio je i prenio na generacije studenata ljubav za naše narodno blago, kulturnu baštinu naših predaka, prema kojoj se neopravdano maćuhinski odnosimo. Dokazao je opravdanost njegovanja pučke popijevke, običaja i tradicije općenito. Na njegov se je poticaj mlada profesorica hrvatskog jezika Marija Novak, a danas poznata hrvatska etnografkinja i folkloristica počela sustavno baviti proučavanjem narodnih plesova.
Organizirao je i uspješno vodio ekskurzije po čitavoj Hrvatskoj vodeći studente od mjesta do mjesta da bi zajedno zapisivali i otkrivali još neotkrivene i nepoznate ljepote pučkih popijevaka i običaja. U svim glazbenim udžbenicima koji su tiskani u zemlji od 1945. do naših dana nalazimo mnogo pučkih popijevaka koje je upravo Vinko Žganec zabilježio. Umro je Zagrebu, 12. prosinca 1976. (Izvor: Wikipedija)
