“Općina poziva mještane na predavanje o šećernoj bolesti i mjerenje šećera. Poslije bude slatka zakuska”. Tako je u svojoj Donjoj Dubravi neki dan zborio Marko Karloci (62), jedan od rijetkih preostalih bubnjara zaduženih za informiranje u selu. Kad ga ugledaju kako na biciklu, s bubnjem ovješenom oko vrata, juri do raskršća, mještani znaju da Marko donosi nove friške vijesti. Ostavljaju posao i jure na ulicu.
– Tko je zainteresiran za crvene kokoši nesilice, more se pri meni zapisati. Piceki budu idući tjedan, kila živih 12 kuna, očišćenih 22 kune. Veterinarska ambulanta vrši obvezno cijepljenje pasa, cijena 137,20 kuna. Evo, žene riskirajte 137 kuna, ako je muž besen, morete ga dati cepiti – čita s papira Marko. Svaku vijest začini s nekom pošalicom. U selu ga znaju kao veseljaka koji zabavlja goste na svadbama. Službu bubnjara, “malog birofa”, kako su se nekad nazivali, shvaća vrlo ozbiljno. Počeo je 1992. godine, kad je susjed, dugogodišnji bubnjar, u pilani ozlijedio ruku.
– Prvi oglas mi je bil za ekonomiju koja je prodavala slamu. Zval me predsjednik mjesne zajednice i pital bi li htel biti bubnjar. Otišli smo na prvo raskršće na testiranje. Prošel sam. Mjesečno imam po nekoliko čitanja, ovisno o događanjima. Ljudi mi daju koju kokoš, ako je oglas o prodaji kokoši, i tako. Nije to biznis, to je uživancija – kaže taj umirovljenik, koji je dugo radio u Grozdu, a potom, sve do mirovine, u Čakovečkim mlinovima.
– Čitam jedanput vijest za zabavu. Kažem: “Piti i jesti si sami platimo, a sve ostalo je zabadaf”. Ljudi se smiju, a neki u čudu pitaju, a kaj je onda zabadaf? Jednom kad sam završil u bolnici, pola ljudi nije znalo za priredbe u selu, makar su ovi iz općine na rasvjetne stupove plakate stavljali i davali oglase na radiju. Navikli su se ljudi na mene. Pitaju jedan drugoga kaj sam to bubnjal, kaj se gdje zbiva. Radija slabo otpiraju – kaže.
