Na radiologiju mladi specijalist ove medicinske grane Marin Smilović iz Čakovca gleda kao na detektivski posao - sakupljajući informacije i analizirajući tragove dolazi do rješenja zagonetki ljudskog tijela, a o svojem pozivu govori u našoj ovotjednoj ‘Priči iz bolnice’
Kao dijete dvoje liječnika, Čakovčanin Marin Smilović, dr. med. (34) dobro je znao sve negativne strane medicinske profesije – od brojnih sati provedenih za knjigama, velike odgovornosti i stresa, sve do odsutnosti od obitelji tijekom specijalizacije i kasnije 24-satnih dežurstava, i tijekom vikenda i praznika.
No, zagonetka zvana ljudsko tijelo i principi po kojima ono funkcionira, a naposljetku i obolijeva, intrigirala ga je još od malih nogu i rano je, kaže, čvrsto odlučio da će medicina biti i njegov životni put i da želi postati liječnik.
MEDICINSKI GEN
– Bilo je, doduše, nekih ideja da upišem glumu, ali to je više zbog moje osobnosti jer sam uvijek volio nasmijavati ljude i družiti se, vedro pojašnjava mladi liječnik.
Od roditelja, uglednih liječnika Višnje i Joška Smilovića, epidemiologinje i ortopeda, osim ‘medicinskog gena’ naslijedio je i altruističan poriv za nesebičnim pomaganjem drugima, pa je nakon Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec – umjesto Akademije za umjetnost i kulturu – ipak upisao Medicinski fakultet u Zagrebu.
Nakon diplome, staž je započeo u Županijskoj bolnici Čakovec, gotovo godinu dana je kao sekundarac proveo na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu, pa specijalizaciju odradio u našoj Bolnici, Kliničkoj bolnici Dubravi i u Klinici za dječje bolesti Zagreb. U siječnju prošle godine i službeno je postao specijalist radiologije, te je od veljače u čakovečkoj Bolnici zaposlen kao klinički radiolog na Odjelu za radiologiju i ultrazvuk.
– Tijekom staža i rada na OHBP-u vrtjelo mi se nekoliko ideja što bih mogao specijalizirati, od psihijatrije, ortopedije i traumatologije, svo do sudske medicine i radiologije. Volio sam rad u operacijskoj sali sa svojim ocem koji je specijalist ortopedije, no na kraju je ipak prevagnulo na stranu radiologije, prvenstveno jer sam želio krenuti svojim putem. I nisam pogriješio. Radiologija je vrlo zanimljiva djelatnost u koju su uključene gotovo sve ostale specijalnosti i bolesna stanja te se može pomoći pacijentima i kolegama, pojašnjava dr. Smilović kako je pronašao svoju medicinsku nišu.
DIJAGNOSTIKA I TERAPIJA
Jedan od razloga zbog kojih ga je privukla bilo je i to što je, kaže, radiologija usko vezana uz razvoj tehnologije, ali i zbog mogućnosti rada u operacijskoj sali kroz intervencijsku radiologiju koju u budućnosti planira i subspecijalizirati. – Intrigira me zbog mogućnosti rješavanja patoloških stanja minimalno invazivnim pristupom uz pomoć slikovnog navođenja (rendgen, CT, MR, ultrazvuk). Uz dijagnostiku, u ovoj subspecijalnosti postoje i terapijski postupci koji pružaju izravno liječenje a uključuju isporuku lijekova putem katetera, postavljanje medicinskih uređaja (stentova), angioplastiku suženih krvnih žila, ablaciju manjih tumora i druge zahvate… Koliko je sama tehnologija napredovala govori najnoviji razvoj umjetne inteligencije koja radiologu sugerira moguće diferencijalne dijagnoze na temelju strojnog učenja (eng. machine learninga) i analize različitih uzroka iz velikih baza podataka te se time ubrzava rad i smanjuje mogućnost pogreške. Naravno, i dijagnostičke metode kao što su magnetska rezonancija, kompjuterska tomografija ili ultrazvuk iznimno napreduju u smislu bolje razlučivosti, prikaza, analize i brzine, a sve to omogućuje bolji i obuhvatniji pristup pacijentu, pojašnjava mladi radiolog.
No, iako je tehnologija neodvojiva od radiologije, osobito danas uz izvrsnu kvalitetu prikaza i mogućnosti snimanja različitih dijelova tijela do najsitnijih detalja, radiolog je naposljetku taj koji snimke očitava i daje svoje mišljenje. Uz tehnologiju, važno je i ‘oko’.
– Zato je potrebna konstantna edukacija i praćenje najnovijih smjernica, a posebno je važno i iskustvo jer tek kad prođe kroz tisuće i tisuće pregleda, ‘oko’ se navikne i nauči pronaći i najsuptilnije promjene koje mogu ukazivati na neka patološka stanja. Naravno, u sklopu kliničke radiologije treba poznavati i patofiziologiju raznih stanja, pa se boljim radiologom postaje i edukacijom i suradnjom s drugim specijalnostima, pojašnjava dr. Smilović i dodaje da je uvijek povlačio analogiju između radiologije i detektivskog posla, jer se sakupljajući informacije i analizirajući tragove dolazi do rješenja, odnosno prave dijagnoze.
VANI SI UVIJEK STRANAC…
Kako liječnika svih profila manjka, a radiolozi su pri vrhu tih lista i u Hrvatskoj i u inozemstvu, ni Marina nisu zaobišle primamljive ponude, iz Švedske, Danske, čak i Australije. No, sa suprugom Melani, također liječnicom i uskoro prvom specijalisticom dječje i adolescentske psihijatrije u Međimurju, odlučio je po završetku studija ostati u Čakovcu i tu zasnovati obitelj. – Koliko čujem od kolega koji rade u inozemstvu, financijski je višestruko bolje i sustav je puno uređeniji, ali svi priznaju da im nedostaje taj naš mentalitet i druženja. Moj mlađi brat Dinko, još jedan liječnik u našoj obitelji, ali znanstvenog usmjerenja – kao neuroznanstvenik radi na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga – jedno je vrijeme radio u Frankfurtu pa iz prve ruke znam da nije sve baš tako bajno. Na kraju krajeva, vani si uvijek stranac. No, nadam se da će se i kod nas situacija poboljšati, što se već dijelom i događa pa će i taj financijski dio biti bolji, nada se naš sugovornik.
A LISTE ČEKANJA?
Kad je riječ o radiološkim i ultrazvučnim pregledima, i u našoj je Bolnici nezaobilazno pitanje lista čekanja. Zbog manjka liječnika u cijeloj zemlji, na neke dijagnostike poput MR-a ili color dopplera doista se čeka duže, pojašnjava dr. Smilović, no svi djelatnici Odjela, u suradnji s ravnateljstvom Bolnice, trude se smanjiti liste kako bi svi pacijenti na vrijeme dobili željene termine.
– Pogotovo u slučaju onkoloških pacijenata i djece, za njih uvijek nađemo najbliži mogući termin. Svima nam je u interesu da pacijenti čim manje pate te da nastave liječenje, pojašnjava.
‘LEGAČI’, ROLE I PUTOVANJA
A kad svuče bijelu kutu, Marin se posvećuje svojoj obitelji – supruzi Melani s kojom je još od prve godine studija, te osmogodišnjoj kćerki Lauri i petogodišnjem sinu Luki.
– Kad ne radim obožavam provoditi vrijeme s djecom, igrati se, šetati i čitati… Jedan od hobija mi je i skupljanje i građenje LEGO kocki s Lukom. Otkako je porastao i pokazao interes za legače, vratila se i moja strast iz djetinjstva pa sada zajedno slažemo i igramo se. S Laurom se volim rolati i klizati, a nekad me uključi i u svoje plesne koreografije (smijeh). Nekoć sam trenirao inline hokej no za to više, nažalost, nemam vremena. Obožavam putovati i već sam posjetio brojne zemlje diljem svijeta, poput SAD-a, Kanade, Kine, Ukrajine i mnogih europskih zemalja, ali zbog pandemije su putovanja na čekanju. Obožavam i životinje pa imamo prekrasnog psa Zimu, mačku Lunu i kornjaču Marleyja, a kao ljubitelj tehnologije, u slobodno vrijeme volim zaigrati neku igricu na računalu, staviti naočale za virtualnu stvarnost i izgubiti se u nekom magičnom svijetu…