Naša kolumnistica Nikolina Vrbanec, primalja s dugogodišnjim iskustvom, certificirana savjetnica za dojenje i – prije svega – mama dvoje djece, u svom serijalu “Mama zna najbolje” dijelit će osobne priče i korisne savjete kako bi pomogla svakoj mami da se osjeća sigurnije i snažnije u novoj životnoj ulozi
Prvi mjeseci s bebom nisu uvijek idilični – nesanica, plač, kolike i neprestane brige mogu iscrpiti svaku mamu. Kako sam se nosila s izazovima i zašto je važno slušati majčinski instinkt, otkrivam u ovoj kolumni.
I došli smo doma! Sretna što su prvi dani iza nas, nadala sam se da će kod kuće sve sjesti na svoje mjesto i da će poteškoće brzo proći.
Ali realnost je bila daleko od onoga što sam zamišljala. Nespavanje i plač nastavili su se i kod kuće.
Dojenje, nošenje, dojenje, nošenje – u krug, dan i noć. Osjećala sam se fizički dobro i pokušavala mijenjati položaje dojenja: ležečki, sjedečki, stojeći… No, njezino nezadovoljstvo nije prestajalo. Probala sam ju dojiti u snu, ali podoji su i dalje bili bolni. Sisala bi kratko i brzo odustala.
Nakon nekoliko dana primijetila sam da joj je kefalhematom postao veći i tvrđi. Iako sam znala da će proći spontano kroz par tjedana, ipak sam potražila mišljenje pedijatra. Nakon procjene, odlučili su napraviti punkciju i izvukli gotovo 20 ml krvi.
Pratili smo stanje i nakon nekoliko punkcija hematom se prestao puniti, pa nisu bile potrebne daljnje intervencije. Ali naši izazovi nisu tu stali.
Plač i kolike
Prvih nekoliko tjedana kod kuće bilo je obilježeno neprekidnim plačem. Stigle su i novorođenačke kolike – trbuščić joj je bio tvrd, napet, sjajan, pun zraka. Masirali smo ga, radili vježbice, stavljali tople obloge, nosili je… I tako danima i noćima.
Suprug i ja bili smo iscrpljeni. Jedne večeri, u očaju, pokušala sam joj dati adaptirano mlijeko. Popila je nekoliko mililitara, ali čim sam je podigla za podrigivanje, sve je u luku izbljucala. Inače nije imala problema s bljucanjem. To je bio prvi i posljednji put da sam joj ponudila adaptirano mlijeko – shvatila sam da nije gladna.
Nešto nije u redu
Osjećaj da nešto nije u redu nije me napuštao. Svi su mi govorili da je sve normalno, ali moj majčinski instinkt govorio je drugačije. Nisam osoba koja paničari i vodi dijete liječniku za svaku sitnicu, ali znala sam da moram pronaći odgovor.
Kako je rasla, pojavili su se novi problemi: hrkanje u snu, spavanje s otvorenim ustima, buđenja uz grčeviti plač… I onda – kašalj. Česti laringitisi, inhalacije, odlasci u bolnicu i ambulante. Problemi s kašljem počeli su u prvom mjesecu života i trajali sve do osme godine. Uz to, nos joj je često bio začepljen, pa smo cijele dane držali uključen difuzor s eteričnim uljima, nadajući se poboljšanju.
Kad su bolni podoji napokon popustili, nakon otprilike dva mjeseca, pojavila se nova poteškoća – tijekom podoja bi tiskala bradavicu desnima, što je opet izazivalo bol. Pritom bi se odmaknula od dojke, pa opet vratila, ali hvatanje je i dalje bilo plitko. Pokušala sam joj ponuditi dudu varalicu, no nije ju znala sisati – ispadala joj je iz usta, nije mogla stvoriti vakuum.
Pokušali smo sve kako bismo je umirili. Vožnju autom – nije ju podnosila, čim bismo je stavili u autosjedalicu, počela bi plakati. Šetnje? Isto su završavale plačem i nošenjem. Nosili smo je stalno, pokušali i s maramom za nošenje – u njoj je bila mirna tek kratko.
Možda se pitate kakvo je to dijete bilo i kako smo mi sve to preživjeli. Istina je da mnoge obitelji prolaze kroz slične izazove, ali rijetko o tome pričaju. Jer kad se požališ, ispada da cmizdriš, da jadikuješ. Pa radije šutiš.
Ali o ovome se mora govoriti. Babinje nije uvijek idilično – često je teško, psihički i fizički iscrpljujuće.
I zato, u sljedećem nastavku, pišem kako smo napokon pronašli rješenje za sve naše poteškoće.
