Biti mama je najljepša, ali i najizazovnija uloga u životu. Kako prebroditi prve dane s bebom, s kakvim se poteškoćama susreću nove mame i kako pronaći pravu podršku?
Sve to i puno više donosi vam naša nova kolumnistica Nikolina Vrbanec, primalja s dugogodišnjim iskustvom, certificirana savjetnica za dojenje i – prije svega – mama dvoje djece. U svom serijalu “Mama zna najbolje” dijelit će osobne priče i korisne savjete kako bi pomogla svakoj mami da se osjeća sigurnije i snažnije u novoj životnoj ulozi.
Prvo iskustvo majčinstva – izazovi koje nisam očekivala
Prvo dijete rodila sam 2013. godine. Porod nije bio onakav kakvom sam se nadala, no tek nakon godina iskustva rada u rađaonici shvatila sam i zašto. Danas pripremam parove ne samo za porod, već i za babinje – razdoblje puno izazova o kojima se premalo priča.
I kao primalja susrela sam se s brojnim preprekama
Pa, krenimo od početka…
Prije skoro 12 godina, rodila sam vaginalno prekrasnu djevojčicu. Bila je zdrava, mekana, mirišljava… Vitalni parametri bili su uredni, ali jedno me iznenadilo – kefalhematom na njezinoj glavici.
Za one koji ne znaju, kefalhematom je porođajna trauma, nakupina krvi u dubljem sloju potkožnog tkiva između kosti lubanje i vezivne ovojnice.
Spontano nestaje kroz nekoliko tjedana ili mjeseci i obično se javlja kod kompliciranih i produljenih poroda. Razlikuje se od porođajne otekline koja se povuče već kroz par dana.
Prvi sati s mojom djevojčicom nisu izgledali onako kako sam zamišljala. Rodila sam u tri ujutro, a prvi podoj imale smo tek navečer oko 18 sati. Dotad je ona mirno spavala i nisam je uspijevala probuditi za dojenje.
Kad je napokon krenula dojiti, činilo mi se da tom dojenju nikad kraja. Malo jedna dojka, malo druga, kratki i česti podoji. Dojenje je trajalo jako kratko jer je ona zaspala tijekom dojenja. Spavala je na mahove, stalno se budila s grčevitim plačem i grčenjem cijelog tijela.
Bila sam zbunjena, umorna i nesigurna – je li ovo normalno?
Ragade
Sljedeći dan stigao je novi izazov – ragade. Bolne, ispucale bradavice, no nisam odustajala. Svaki podoj bio je bolno iskustvo, a ona i dalje nezadovoljna – kratko bi sisala, zaspala i opet ubrzo tražila dojku. Tijekom sisanja primijetila sam da se pojačao tonus mišića cijelog tijela i jako je stiskala šakice te je radila različite pokrete mišićima lica.
Treći dan moje dojke bile su tvrde, pune kvrga, a beba je odbijala dojiti. Plakala je, odmicala glavicu, a ja sam bespomoćno pokušavala naći rješenje. Pazila sam na položaj, da je cijelim tijelom okrenuta prema meni, no ipak sam prstom oslobađala nosić, usnice joj nikako nisu bile uvrnute prema van, brada nije doticala ili je malo doticala dojku.
Izgledalo mi je kao da cucla samo bradavicu. Masaže dojki su bile bolne do suza, gotovo neizdržive… Tek nakon nekoliko dana dojke su malo omekanile.
Dojenački grčevi, plač, neprospavane noći, iscrpljenost
Dojenje je bilo popraćeno coktajućim zvukom, no mislila sam da je to zbog prepunih dojki. Kad su se omekšale, zvuk je postao slabiji, ali problemi nisu nestali.
Počeli su dojenački grčevi, stalni plač, neprospavane noći, iscrpljenost…Imala sam osjećaj da nešto nije kako treba, ali svi su me uvjeravali da je to „normalno” i da će proći. No, nije prolazilo.
Moja beba spavala je s otvorenim ustima, jezik nije bio gore na nepcu već je bio dolje i često je disala na usta. San joj je bio lagan, a naše noći isprekidane glasnim, grčevitim plačem. Jedino što je bilo uredno je dobivanje na kilaži. Vaga nam nije bila problem. Išli smo iz rodilišta doma četvrti dan.
A što nas je sve snašlo kad smo došli kući? O tome pišem u sljedećem nastavku!
