Vršnjačko nasilje među djecom i mladima sve je više u centru pažnje javnosti - ni Međimurje nije zaobišao ovaj negativni fenomen
Vršnjačko nasilje nije tema s margina. Naš portal u posljednje vrijeme bilježi velik broj članaka iz crne kronike o nasilju među maloljetnicima, poput onog o grudanju u Perivoju Zrinskih koje je završilo potezanjem noža.
Posljedice nasilja među djecom i mladima često nisu vidljive, a javnost se bavi tek onim tragičnim događajima koji šokiraju i izazivaju najviše komentara.
Problem je prepoznat na nacionalnoj razini i već je prije 15 godina donesen protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja, a od 2023. godine postupanje dionika prošireno je na sve situacije nasilja među djecom i mladima (svako nasilje je obuhvaćeno, i ono koje se događa van škola).
Stariji kažu kako su mobiteli isprali djeci mozak, da su djeca agresivnija jer su se vrijednosti promijenile, a roditelji omekšali. Leži li uzrok vršnjačkog nasilja doista u tome? O temi vršnjačkog nasilja razgovarali smo s Renatom Sever, magistrom socijalnog rada koja radi na području Čakovca i Varaždina.
Postoji li statistika o vršnjačkom nasilju u Međimurju?
Koliko znamo, ne vodi se statistika o “broju” incidenata nasilja među djecom i mladima, osim na razini škola i postupaka u Hrvatskom zavodu za socijalni rad. Nasilje među djecom i mladima ima specifičnu definiciju koja služi aktiviranju dionika – institucija koje moraju postupati u slučajevima nasilja među djecom i mladima. Rijetko kad se radi o “pravim” kaznenim djelima, jer počinitelji nisu u dobi kad mogu biti kazneno odgovorni.
Svi dionici, policija, pravosuđe, škole, Hrvatski zavod za socijalni rad, Zavod za javno zdravstvo, školska medicina, udruge, savjetovališta… imaju svoj djelokrug rada u situacijama nasilja među djecom i mladima. Dionici iz socijalne skrbi, Hrvatski zavod za socijalni rad vrši procjenu rizika u obitelji, posebnih rizika kod djeteta i predlažu tretmane, mjere obiteljsko-pravne zaštite i savjetovanja po potrebi.
Događa li se takvo nasilje više ili manje u Međimurju u usporedbi s ostatkom Hrvatske?
O tome koliko ima vršnjačkog nasilja mogu govoriti stručni radnici u školama. Vidjet ćete koliko se ono što se govori – a to je da su djeca i mladi sve više agresivni – razlikuje od stvarnih prijava. Teško je razlikovati „svađe“ i sukobe od pravog „bullyinga“. U “bullyingu” gotovo uvijek postoji neravnoteža moći – jedan dominantni počinitelj ili grupa zlostavlja žrtvu ili žrtve.
Novim Protokolom o postupanju u slučajevima nasilja među djecom i mladima obuhvaćene su i tučnjave, posramljivanje putem društvenih mreža te druga ponašanja koja djeluju situacijski, ali može doći do ozbiljnih povreda.
Očito je da djeca nalaze uzore u odraslima pa je tako popularno nositi u školu nožiće, elektrošokere, maltretirati slabije, bucmaste, djecu s teškoćama – a znamo tko su uzori.
I to je stvar svijeta odraslih koji djeca oponašaju. Nikakve čudesne mjere, prevencije ne mogu djelovati na djecu koja imaju takve uzore i žive uronjeni u takav svijet.
Koji je najčešći uzrok vršnjačkog nasilja?
Uzrok pravog vršnjačkog nasilja – “bullyinga” – je dominacija jednog ili više njih okupljenih u grupu koja zlostavljaja slabije. To je „pravo“ vršnjačko nasilje koje se događa i u živo i na društvenim mrežama. Nasilje je uvijek dominacija jednog nad drugim. Nerijetko su neka djeca bila u ulozi žrtve pa su postali počinitelji, i obrnuto.
Ako pitate postoje li neki obrasci u kojima odrastaju djeca koja su žrtve ili počinitelji – nema pravila. Djeca žrtve su često malo povučenija, slabijih socijalnih vještina, drugačija i povodljiva.
Počinitelji su često popularni i dominantni; ponekad su slabiji učenici, koji se ne mogu dokazati na drugi način. No ono što je posao socijalne skrbi je da procjenom obitelji (naročito odgojnih metoda i odgojnih poruka koje odašilju roditelji) utvrde kako je došlo to takvog ponašanja.
Nerijetko roditelji imaju nerealno visoke zahtjeve prema djeci koja su počinitelji. Za maloljetnog počinitelja iz susjedne države mediji su izvijestili kako je sam izjavio da su roditelji imali očekivanja od njega da bude „super“, a to stvara i frustraciju, neprihvaćanje sebe, ljutnju na sebe (jer nije super dijete) i traži se pogodna žrtva i način da se ta napetost, nezadovoljstvo sobom, ljutnja na sebe, izbaci.
Kažnjava li se i roditelje zbog djela koja su učinila njihova djeca?
Ovo je jako dragocjeno pitanje. Zakon daje alate da se roditelji kazne zbog štete koju njihovo dijete počini, isto tako mogu biti kažnjeni zbog neprimjerenih odgojnih postupaka, zatim ako ne nadziru kretanje djeteta i ako ne kontroliraju kako dijete koristi internet i društvene mreže.
No potrebno je vrijeme i rutina da se te zakonske mogućnosti počnu provoditi u praksi. Još uvijek se „mučimo“ represijom nad onim roditeljima koji čine „pravo“ zlostavljanje i zanemarivanje – često kazne dolaze prekasno da bi djelovale na promjenu ponašanja roditelja, a šteta je djetetu učinjena.
Teško je utuživo upravo to neprovođenje nadzora nad djetetom, kao i nepostupanje po uputama socijalne službe koja daje smjernice kako postupati u odgoju djeteta, kao i upute u koje tretmane, terapiju i savjetovanje treba ići dijete i roditelj.
Pred pravosudnim je aparatom veliki izazov da razviju postupke koji će biti brzi, efikasni i koji će djelovati na promjenu ponašanja roditelja. Pravosudni aparat je preopterećen, isto tako i policija, a uskoro će tako biti, ili već je, i socijalna skrb.
Kada postupa Hrvatski zavod za socijalni rad i kakvim mjerama?
Hrvatski zavod za socijalni rad za svaku prijavu vršnjačkog nasilja ili drugih rizika za djecu ili mlade vrši obiteljsku procjenu (postupak kojim se utvrđuje kakvi rizici za dijete postoje, odgojni, razvojni, sigurnosni) i na temelju te procjene se izrađuje plan intervencija za obitelji (gdje se uključuju škole, savjetovališta, pravosudni organi, zdravstvene ustanove), a ako je potrebno, određuje mjere obiteljsko-pravne zaštite iz svoje nadležnosti (mjere podrške i potpore – iza tog čudnog naziva krije se redovito obilaženje obitelji i rad na promjenama u funkcioniranju članova obitelji i obitelji u cjelini) ili predlaže one iz nadležnosti suda (izdvajanje iz obitelji).
Kako stati na kraj vršnjačkom nasilju?
Jedino promjenom kulture odraslih koji favoriziraju nasilje, dominaciju jačih nad slabijima, moć, aroganciju, sukobe.
Ono što treba graditi je empatija kod djece, učiti kako da stvaraju kvalitetne odnose i dobre vještine komunikacije, graditi samopouzdanje kod djece, smanjiti pritisak na djecu da moraju biti “uspješni” i više se usredotočiti na zadovoljstvo sobom i svojim mogućnostima, obratiti pažnju da se odrasli ne ponašaju zlostavljački (ruganje pojedinom učeniku pred ostalima i sl.), učiti djecu na otpornost na bullying i slično.
Kako bismo spriječili nasilje među djecom i mladima, potrebno je sustavno raditi na promjeni društvenih vrijednosti koje potiču dominaciju i agresiju. Ključno je u društvu razvijati empatiju, učiti odrasle komunikacijskim vještinama te jačati kompetencije roditelja, ali i institucija.
Odgoj počinje kod kuće, dijete u obitelji stječe osnove ponašanja, djelovanja i življenja, a škola i društvo nastavak su odgoja (i obrazovanja) djeteta. Pravo rješenje leži u zajedničkom angažmanu cijelog društva – od roditelja i škola do pravosuđa i socijalnih službi – kako bismo mladima i sebi osigurali sigurnije i zdravije okruženje. Uvijek je teško suočiti se s “demonom” u sebi, odnosno pogledati se u ogledalo. Jer djeca su odraz nas samih.
