ČAŠA SE PRELILA Ines Strbad ‘Da su djeca već u novim prostorima, bilo bi kasno’

Nagomilano nezadovoljstvo roditelja polaznika Područnog odjela Dječjeg vrtića u Donjem Vidovcu. Generacije djece prošlo je i prolazi kroz iste prostore. Nezadovoljnici prstom upiru na pozitivnosti drugih sredina.

Domaćim riječnikom rečeno, kada je riječ o djeci predškolske dobi u Donjem Vidovcu – čaša se prelila. Pokazao je to nedavno održani skup nezadovoljnika, mladih roditelja čija djeca polaze ustanova, a i onih čija bi to trebala.

Bili smo na skupu s roditeljima, općinskim načelnikom Josipom Matulinom, a tu su bile i odgojiteljice koje rade u Područnom odjelu. Bila je ovdje i Ines Strbad, ravnateljica Dječjeg vrtića “Klinčec” Donja Dubrava. Ona nam je bila izvor informacija kada smo ušli u genezu ovoga problema koji mališane ove sredine svrstava na marginu, odnosno u vrh zapuštenih.

Ravnateljica Strbad je kazala kako Područni odjel u Donjem Vidovcu djeluje od 1. listopada 1968., a započeo je s radom u prostorima stare škole i sadašnjim prostorima mjesnog poštanog ureda, a polazilo ga je svake pedagoške godine 30-tak polaznika.

Iskoristivost prostora?

– Sva površina koju vrtić koristi je iskorištena maksimalno, a prostor za odlaganje nekih stvari, koje se koriste sezonski, imamo u prostorima Općine Donji Vidovec jer smo ih morali skloniti iz nekadašnjeg spremišta kako bi OŠ dobila prostor za svoje potrebe – kaže ravnateljica i dodaje kako je djeci na raspolaganju 120 četvornih metara sveukupnog prostora, u kojem su smješteni sanitarni čvor, prethodnik (garderoba), hodnik i velika soba dnevnog boravka, te vanjska terasa, dok mini ured predviđen  za odgojitelje ima površinu od nekih 6 četvornih metara. – Djeci se omogućuje da stvarno koriste sav prostor za svoje svakodnevne aktivnosti, kojih nimalo ne nedostaje – ističe ravnateljica.

Riječ, dvije o broju djece i hrvatskom pedagoškom standardu ove sredine?

U Odjelu je jedna mješovita skupina, djece u dobi od 3 godine do polaska u školu, s 25-tero djece s kojima rade 3 odgojiteljice.

– Ne upisujemo više djece nego što to državni pedagoški standard dozvoljava. S time da dio polaznika koristi i smjenski boravak, prema projektu “Za obitelj” koji se financira iz EU fondova – kaže ravnateljica i ističe: – Dio djece, iako je navršilo 3 godine, polazi vrtić u D. Dubravi, a Općina D. Vidovec sufinancira jednak udio kao da polaze vrtić u njihovoj sredini. Uz tu djecu Općina Donji Vidovec sufinancira i jaslički program u matičnome vrtiću, s obzirom da nema mogućnosti jaslica u mjestu.

Što danas u toj sredini ne nedostaje?

– Obzirom da je standard svakodnevnice na nekom višem nivou, a vrtić je na istom mjestu cca 30 godina, mogu  konkretno navesti ono što sigurno ne nedostaje – kaže i ističe kako je namještaj obnovljen unatrag dvije godine, isto kao i didaktika, knjigice, literatura, sportski rekviziti, prije 3 godine obnovljeni su podovi u prethodniku, hodniku, tehnika za rad (laptop, printer, fotoaparat, plazma, audio uređaj, telefonski aparat) je također obnovljena u posljednje 2,3 godine unatrag, a prije 5 godina obnovljen je  prostor kupaonice. Kuhinjsko posuđe se nadopunjuje, izmjenjuje ovisno o potrebama.  Odgojiteljice koje rade s djecom, rade s osmijesima, rade u dobrom raspoloženju, maštovito planiraju i realiziraju odgojno-obrazovni rad, što i ponajviše utječe na zdrav razvoj djece – kaže ponosno.

No, ipak tinja nezadovoljstvo?

– I one same, zajedno sa mnom, roditeljima, a i s djecom istovremeno sanjare o većoj sobi dnevnog boravka, garderobi u kojoj se mogu mimoići roditelji s djecom, da sanjare o kuhinji koja će im biti nadohvat, o blagovaonici, o sportskoj dvorani, o dječjim spravama, o dječjem  igralištu ograđenom sa svih strana… Maštaju i sanjare, te nestrpljivo čekaju da ih netko probudi iz dugogodišnjeg sna, kao Trnoružicu!

Kada i kako prema zadovoljavanju potreba?

– Dulje vrijeme se u mjestu čeka novi vrtić, ali istovremeno sve što je bilo potrebno u D. Vidovcu rješavalo se – ističe i naglašava kako ovdje definitivno treba osloboditi školske prostore, kako bi i škola mogla konačno organizirati jednosmijensku nastavu i da Područni odjel dobije samo ono što imaju drugi vrtići u RH.

– Područni odjel definitivno treba svoj vlastiti prostor, prostor prema DPS-u, jer ovakav broj zainteresiranih roditelja nije se nikad pojavio. A s obzirom da se standard života mijenja, smatram da će se time omogućiti ostanak i nekim od mladih obitelji u mjestu. Kad će oni uvidjeti da nitko ne zatvara oči pred postojećim situacijama, da nitko ne poklapa uši na vapaj za mjestom u vrtiću, već se sprema poduzeti sve što je potrebno da bi svako, ali baš svako dijete dobilo ono što uistinu zaslužuje.

Kako komentirate inicijativu roditelja?

– Drago mi je da postoje ljudi koji imaju sluha, imaju volje, koji i ono malo slobodnog vremena što imaju, s obzirom na današnju kolotečinu, razmišljaju i teže da učine pravu stvar. Ja sam spremna pomoći, kao što sam i na samome skupu napomenula, koliko god će biti potrebno. Vrlo zavidno, ali možemo se pohvaliti da se traži skupina-dvije više, a ne mjesto više! Bilo kao ravnateljica ili kao privatna osoba pomagat ću do onog trenutka kada ću napokon moći zakoračiti u vrtić u kojem će odzvanjati pravi dječji smijeh, a onda ne preostaje ništa drugo, već zajedno s djecom zaigrati, zapjevati, istraživati, brojiti, čitati, plesati… – zavšila je s optimizmom.