– Želim da se čuje glas nas očito nepotrebnih – napisala nam je čitateljica u emailu zajedno sa svojim osvrtom razočaranja na život i svijet u kojem živimo.
Da, da. Još jedna neprospavana noć. Ne znam koja po redu, prestala sam brojiti prošli tjedan. Zašto? Jer strepim od dolaska stanodavca. Zašto? Jer nisam platila stanarinu četiri mjeseca. Hvala Bogu pa nije franak u pitanju. Zapravo, nemam kredit. Nikakav. Jer nemam posao. Jer me nitko ne treba. Ili ne želi. Ili nemam dobru vezu. Zapravo, kad bolje razmislim, uopće nemam vezu. I već sam sama sebi bezvezna. Jer nemam sise kao Nives i nisam se nikad susrela s prostitucijom pa ne mogu napisat neki trash koji bi se prodao brzinom munje. (Iako moram priznati da Nives skidam kapu; nema toga što ona ne bi prodala).
I sad razmišljam hoću li sutra riskirati posljednjih pet kuna u novčaniku i djetetu kupit sladoled. A mogla bih zamoliti muža da mi da ako ima. Ajme, zaboravila sam – pa račun mu je blokiran jer se jednom dao naje*ati pa je bio jamac nekoj tamo desetoj prijateljici njegove mame koja sad, pogađate i sami, ne plaća kredit. I sad razmišljam kako da djetetu objasnim da ne može ići na gimnastiku. Ono ne razumije da mama nema novaca. Iako bih ja radije da pohađa satove engleskog pa da jednog dej after jesterdej zna izustiti nešto više od jes, jes.
Ne bih znala reći koliko sam molbi za posao poslala, što u struci, što izvan nje. Neki su me odbili jer nemam iskustva. Kako bih ga i imala? Odakle? Imam iskustva u peglanju. Kuhanje mi malo šteka jer nekad nemam ni što skuhati.
Neki su me odbili jer sam prestara. Skoro pa ću 27. Ali sam svejedno išla sljedeći dan prošetati grobljem da nađem neko dobro mjesto. Neki mi čak nisu ni poslali odbijenicu. A to me posebno ljuti jer ako je njima problem kupiti kuvertu od 25 lipa i marku od 3 kune, kako je onda tek meni bilo kupiti omotnicu od 50 lipa i poslati molbu preporučeno?
Čak sam svojedobno razmišljala da promijenim nacionalnost. I da rodim cijelu nogometnu momčad. I onda živim kao car. I smijem se onima koji rade govoreći im: ” Da si doma širila noga sad bi lijepe novce dobivala.”Tako mi je barem jednom rekla pripadnica jedne manjine (ili u mom kraju većine).
Baš nam je lijepa ova naša. Mogla bih uzeti papir i olovku kad gledam dnevnik (iako se pitam zašto to uopće gledam) i voditi bilješke. Možda bih jednog dana mogla izdati priručnik kako preživjeti in kroejša. Prvo na popisu bi mi bilo izgladniti dijete i poslati ju na natjecanja za miss nečega pa možda onda upozna Keruma juniora i bogato se uda. Onda bi tu bio spektar vrijeđanja, omalovažavanja, ponižavanja koje bi mala mogla iskoristiti kad bi kao Kerumova žena bila zamjenica gradonačelnika. I naravno, neizostavno, morala bi se rastati i to dobro unovčiti. I onda bi bila modna mačkica i šepurila bi se u manolicama.
Svima bih savjetovala da ne idu u škole. Čemu? Ionako iz njih izlaze nepismeni kad im nastavnica likovnog predaje hrvatski. A znanje engleskog im je doista na razini dej after jesterdej jer im ga je predavala profesorica geografije. (Vjerujte, istina živa!). Najbolje je učlaniti se u neku stranku, po mogućnosti onu koja je trenutno vladajuća, i uvlačiti se u tuđe guzice dok vlastitu ne uvale u meku kožnu stolicu. Tako ćete biti ovca s novcima. I dijete ćete nazvati Gregor.
Definitivno najdraža bilješka je kršite zakon, neće vas nitko kazniti. Jer pravde nema. Ali glavno da mi živimo u pravnoj državi. I da nismo u krizi. Odnosno, Jadranka nije, ona ima krumpir salatu. Ja nemam luk, pa je ne mogu pripremiti.
I gledam sad ovog mog malog anđelčića kako spava, bezbrižno i nevino. I nadam se da nikada neće osjetiti zlobu ovog društva. Da ću joj ipak uz svu ovu čangrizavost i depresivnost pružiti neku bolju budućnost. Jer nada umire zadnja. Iako tu istu nadu ne mogu sutra poslužiti za ručak.
Zašto ovo pišem? Jer se želim zahvaliti višnjima:
1. Što su stvorili tako divno okruženje u kojem će mi moja diploma kroz nekoliko dana poslužiti kao toaletni papir.
2. Što je tatin ratnički pohod priskrbio zapravo mnogo dobrih stvari, samo ne meni. Ni mojoj sestri. Ni mom djetetu. Čak ni tati jer nije osoba poput onoga kvazibranitelja što Jaci uz rame stoji.
3. Što je svaka kuna koju su moji roditelji utrošili na moje dvadesetogodišnje školovanje zapravo bačen novac. Dobro, ovi a Filozofskom su se dobro okoristili njime.
4. Što su donijeli tako divne zakone, doduše izgledaju poput kvalitetnog švicarskog sira, koji nastavnici likovne kulture dopuštaju da predaje hrvatski jezik.
5. Što su unaprijed odredili budućnost mom djetetu – ona isto neće ništa u životu postići jer je ja ne mogu naučiti krađi, varanje, ikakvom profiterstvu (i nema oca nekog bogatog švalera).
6. Što iz dana u dan postajem sve depresivnija jer ne vidim izlaz iz ovog pakla.
Mogla bih ovako u nedogled, doista. Ali čemu, ionako me nitko ne čuje.
Akademski obrazovana nezaposlena mama
(podaci poznati uredništvu)
Ako ste je ipak čuli i želite je kontaktirati u vezi zaposlenja,
pošaljite email na
info@emedjimurje.hr
i mi ćemo joj ga proslijediti
