UPUTIO POHVALE Robert Kripner iz Nedelišća: ‘Djelatnici Zavoda za hitnu medicinu su za mene istinski heroji’

Unatoč teškoj ozljedi, uslijedilo je veliko oduševljenje medicinskim djelatnicima na hitnom bolničkom prijemu, a kasnije i na odjelu kirurgije

U moru loših vijesti i događaja o kojima informiramo naše čitatelje, kao i objavama fotografija i molbi naših čitatelja koji ukazuju na nepravde ili propuste, danas donosimo pozitivnu priču o radu djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije.

Priča započinje nesretnim slučajem s kojim se suočio 44-godišnji Robert Kripner iz Nedelišća. Naime, nezgoda se dogodila 17. svibnja u poslijepodnevnim satima prilikom rezanja cigle kutnom brusilicom.

Kako kaže Robert, trenutak nepažnje, preslabi stisak brusilice jednom rukom, doveo je do situacije da se, nailaskom na tvrđi materijal, brusilica istrgnula iz desne ruke te odletjela u smjeru lijeve šake.

Kako je korištena rezna ploča za ciglu, koja na sebi ima specifične ureze, osim početnog zarezivanja u šaku ploča je zahvatila rukavicu te istu počela namotavati, šaku vući k sebi i trgati dok je sila namotane rukavice nije zaustavila.

– Iako je to možda trajalo nešto više od sekunde, zbog broja okretaja napravljena je poprilična šteta u predjelu šake ispod palca u vidu prerezanih tetiva, žila i tkiva, uz obilno krvarenje. Budući da sam bio sam, prvo sam skalperom morao osloboditi šaku u koju je brusilica ostala zarezana i prikliještena zbog rukavice, a zatim podvezivanjem smanjiti krvarenje, ispričao je o nezgodi.

Prva pomisao bila sjesti u automobil i krenuti prema Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije u Čakovcu, no ubrzo je shvatio da neće stići daleko popusti li pritisak na žile ozlijeđene ruke.

– Na moju sreću, supruga kolege je, unatoč ružnom prizoru, zadržala prisebnost te me u kratkom vremenu autom odvezla do hitne. Svaka joj čast na hrabrosti i nošenju sa situacijom, dodao je.

Iako je na trenutke bio blizu gubitka svijesti, kako kaže, cijelo je vrijeme bio budan i priseban. Tu je unatoč ozlijedi uslijedilo veliko oduševljenje medicinskim djelatnicima na hitnom bolničkom prijemu, a kasnije i na odjelu kirurgije.

– Brze reakcije, prisebnost, a ponajviše vidljiva empatija, koja i nije poželjna u njihovom zvanju, davali su mi toliki osjećaj sigurnosti i potpore, da je to jednostavno teško opisati riječima.

Nakon prvog operativnog zahvata na hitnom prijemu, gdje je zaustavljeno krvarenje, Robert je otpremljen na odjel kirurgije gdje su u operacijskoj sali nastavili sanaciju i spajanje.

Kako sam cijelo vrijeme bio budan, doslovno me zadivila ekipa na hitnom prijemu, njihov psihološki pristup pacijentu, komunikacija s pacijentom i doza empatije. Čovjek, unatoč ne baš bezazlenoj situaciji, jednostavno ima osjećaj da će sve biti u najboljem redu.

Tijekom drugog zahvata u operativnoj sali, da odmakne misli od svoje ozljede, Robert nastavlja komunicirati s osobljem te promatra njihov rad.

– Uz sve do sada navedeno, shvatio sam da jedna od sestara koja brine za mene u isto vrijeme na mobitel daje nekom upute o postupanju za vlastitu baku koja je, koliko sam shvatio, umirala. Za ovo opisati nemam pravih riječi, dodao je.

Za vrijeme iste operacije Robertu je uslijedio još jedan, kako kaže, izrazito pozitivan šok.

– Shvatio sam da je dr. Smilović, koji je radio oba zahvata, večer prije i sam bio operiran, a taj dan već došao na dežurstvo i bavio se mojom šakom. Žao mi je sto ne znam imena svih uključenih da im se zahvalim na svemu, no sjećam se dobro djelatnice Vjerane koja je asistirala liječniku Od samog prihvata, pogleda, biranih riječi, veselja kad je pronađena tetiva, sve to daje istinski smisao njihovog zvanja, kazao je Robert.

Sljedeći šok uslijedio je na hitnom prijemu, gdje je kasnije te večeri odveden na fiksiranje ruke longetom.

– Iako mi dolasci u bolnicu i na hitnu nisu novost, ovakvo nešto nisam vidio. Dočekala nas je filmska scena Armagedona. Porezotine, slomljene noge i ruke, ozlijeđeni iz prometne nesreće, djeca, policija, hrpa ozlijeđenih ili pijanih maturanata, bolesnih, namrgođenih, nervoznih, no medicinski djelatnici i dalje grabe, rade, saniraju, liječe.

Budući da u tom trenutku više nije bio hitan slučaj i prioritet medicinskog osoblja, strpljivo je čekao.

– Napokon dolazi dečko da mi stavi longetu. Opet iznenađenje. Unatoč naoko općoj zbrci i nervozi, prvo dobivam osmijeh i par minuta neformalnog.razgovora o ozljedi te po završetku lijepe želje za brzim oporavkom.

Stoga, unatoč čestim negativnim natpisima na društvenim mrežama, ti ljudi su za mene istinski heroji. Ne samo jer su uspješno sanirali moju ozljedu, već i zbog njihovog svakodnevnog života i žrtve za drugog čovjeka, poručio je za kraj Robert Kripner.