Profesorica Klaudija Vidović (49) iz OŠ Joža Horvat Kotoriba već petu godinu plijeni vrsnom organizacijom županijske smotre pjevačkih zborova osnovnih i srednjih škola. Radosna je što se ovdje susreće s bivšom učenicom Ivanom Matulin (33) OŠ Petar Zrinski Šenkovec.
Minuli petak pala je zavjesa na još jednu uspješnu glazbenu priredbu mladih Međimuraca – Petu županijsku smotru pjevačkih zborova osnovnih i srednjih škola Međimurske županije. Bila je to manifestacija koja je u organizacijskom i brojčanom smislu nadmašila sve dosadašnje.
Za zadovoljstvo blizu 800 natjecatelja, njihovih mentora i
radoznale publike, mahom iz redova roditelja… Čestitke je
među prvima primala Klaudija Vidović,
prof., koja radi s mladim pjevačkim nadama OŠ Jože Horvata
Kotoriba, a potom i zaposlenici škole domaćina smotre. Ovoga je
to bila OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Svetog Juraja na
Bregu.
Profesorice Vidović, gode li čestitke i komplimenti i zbog čega su vam upućeni?
– Svake godine je druga osnovna škola domaćin smotre i na njima je da sve organiziraju, napišu programe, pozivnice, redoslijed tonskih proba, nastupa, i još mnoštvo drugih stvari. I ove je godine sve to odlično odrađeno te se zahvaljujem školi domaćinu – rekla nam je i istaknula da se jako ponosi svim svojim kolegama glazbenjacima.
Profesorica Vidović je inače voditeljica Županijskog stručnog vijeća učitelja glazbene kulture od 2010. godine istaknuvši pritom ponos i zadovoljstvo što je predvodnica plejade vrsnih glazbenih pedagoga od kojih je većina znatno mlađa od nje.
Među njima ovdje se već četvrti puta susreće s 33-godišnjom
Ivanom Matulin r. Dolenec kojoj je u
razdoblju od 1996. do 2000. godine u kotoripskoj OŠ predavala
glazbenu kulturu koju sada Ivana kao magistra glazbene
pedagogije već četiri godine predaje u šenkovečkoj OŠ, a
ranije je to bilo u Novom Marofu.
Ivanini glazbeni počeci?
– S ponosom ističem kako je Ivana Matulin, nekada Dolenec, bila je moja učenica u OŠ, predavala sam joj glazbenu kulturu, pjevala je pjevačkom zboru i već u OŠ je počela osjećati ljubav i interes za aktivno bavljenje glazbom.
Počela je učiti svirati glasovir. Dolazila je k meni doma na satove klavira i solfeggia jer je roditeljima bilo tako lakše, a i njoj da ne mora dva put tjedno odlaziti u Čakovec u glazbenu školu na te satove. Na kraju školske godine išla je polagati ispite u glazbenu školu iz tih predmeta. Tako je nekad bilo – ističe i dodaje kako danas toga nema i sva djeca idu u glazbenu školu koja žele učiti svirati neki od instrumenta.
Riječ, dvije o Ivani?
– Ivana je bila ‘fina’ djevojka, lijepoga ponašanja, vrijedna, savjesna, odgovorna i bila je prava uživancija nju podučavati i promatrati njezin napredak. Takva je i ostala, dan danas. Radosna sam što je dobila posao u Međimurju, a još radosnija što pjevački zbor škole koji vodi redovito nastupa u natjecateljskom djelu smotre, a nastupila je već par puta i u Varaždinu na Državnom natjecanju zborova. Sada smo kolegice i to je baš lijepo – kaže s ushićenjem dodavši:
– Prekrasno je kad učitelj doživi da njegov učenik stane jednoga
dana njemu rame uz rame, pogotovo kada smo zajedno kročile dio
njezinog glazbenog puta. Svaki njezin uspjeh pričinjava mi
veliku i iskrenu radost.
A Ivana?
Onako skromno, kao što je opisana, toplim smiješkom i dozom poštovanja će to potvrditi. Autor ovog priloga stekao je dojam da je kod našeg susreta imala i dozu pozitivne treme. A kako i ne bi kada joj je i on bio učitelj dok je polazila razrednu nastavu. Stoga i on dijeli spomenuti ponos, a on je još veći kada će dodati da mu je i profesorica Klaudija r. Marđetko bila učenica.
