O djeci koje su se zbog njihovih kroničnih bolesti odrekli i roditelji uz osoblje bolnice već dva desetljeća brinu se i talijanski volonteri
Ubrzanim korakom dolazi do nas i veselo pozdravlja, ravnatelju
bolnice rukom “daje pet” pa nastavlja nekim svojim poslom. Ni pet
minuta kasnije ponovno je vidimo kako vesela i u nekom svom filmu
po travi korača prema velikom šatoru u kojem volonteri talijanske
udruge “Vrt plavih ruža” upravo poslužuju ručak.
Na Božić ih poslali u Bistru
Ona je Ivana, desetogodišnja djevojčica iz okolice
Čakovca koja će i ovog kolovoza, baš kao što je to
činila i proteklih godina, desetak dana provesti na ljetnom kampu
koji talijanski volonteri organiziraju u krugu Specijalne bolnice
za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Jedinstvena je
to ustanova u Hrvatskoj u kojoj su smješteni najteže oboljeli
mališani, njih 107, od kojih većina ne može niti samostalno
hodati, mnogi moraju biti neprekidno priključeni na aparate koji
ih održavaju na životu, a dosta ih ima problema s refleksom
gutanja pa hranu dobivaju isključivo intravenozno.
Većinu vremena prikovani su za kinderbete ili krevete i ono
najtužnije – riječ je o djeci od koje su roditelji digli ruke, pa
su ulogu brižne majke preuzeli liječnici, njegovatelji i
medicinske sestre. Ipak, i njih je premalo te se ne stignu u
tolikoj mjeri posvetiti svakom djetetu, pa već dvadeset godina,
koliko postoje Plave ruže, tu uskaču volonteri, uglavnom
talijanski, ali ima i nešto domaćih ljudi.
– U Bistri sam sasvim slučajno završio 1998. godine. Bio je Božić
i trebali smo vrijeme provesti u Brezovici s djecom koja su
ostala bez roditelja, ali došlo je do neke greške i ispostavilo
se da su djeca otputovala za praznike. Karmelićanke koje su tamo
radile predložile su nam da odemo volontirati u Bistru, i nas
desetak je otišlo a da nismo uopće znali kamo idemo. Mislili smo
da se radi o socijalnim slučajevima, pa smo bili šokirani težinom
bolesti djece. Tada sam odlučio osnovati udrugu jer sam vidio da
ta dječica vape za toplom riječju na koju reagiraju osmijesima i
bezuvjetnim prijateljstvom – kazuje svećenik Ermanno
D’Onofrio.
Koliko je udruga značajna, dovoljno govori činjenica da je dosad,
isključivo zahvaljujući njoj, kroz bolnicu prošlo više od 10
tisuća volontera. Ljetni kamp na kojem sudjeluje između 100 i 130
volontera organizira se jednom godišnje, a tijekom godine svakog
se tjedna izmjenjuje po jedna grupa u kojoj bude desetak ljudi.
Ove godine kamp vodi 28-godišnji Eduardo koji je u Bistru prvi
put došao 2011.
Sve skupa mi je teško palo
– Imao sam već tada dosta iskustva u volontiranju pa sam mislio
da će mi ovo biti mačji kašalj, ali već u prvom obilasku bolnice
ostao sam totalno šokiran, sve skupa mi je jako teško palo,
plakao sam i mislio da neću to moći raditi. Onda sam došao do
jednog krevetića, a jedan dječak, zvao se Dino,
pružio mi je ruku i nasmijao mi se. U tom trenutku nešto se
prelomilo u meni i odlučio sam da ću ostati i vraćati se ovamo
svake godine – pojašnjava Eduardo.
Od njegovog prvog dolaska do danas, otkako joj se na čelu nalazi
ravnatelj Renato Mittermayer, bolnica koja se
nalazi u zgradi baroknog dvorca potpuno je renovirana.
Desetogodišnja Ivana s početka priče u njoj je bila pacijentica
pune tri godine, dok su sve sobe bilo potpuno derutne. Nakon
operacije srca jedna je od rijetkih koja se potpuno oporavila te
uspjela izaći iz bolnice i danas vodi normalan život poput svojih
vršnjaka. Ali se svejedno svake godine vraća volontirati jer svi
volonteri i liječnici zauvijek će, kako kaže, biti “njezini mame
i tate”.
