Nije mu teško zastati na ulici, pružiti ruku prolazniku u pozdravu, popričati. – Radim to jer volim i poštujem ljude. Srećom imam fotografsko pamćenje pa mnoge sugovornike znam. Svaki razgovor, svaki pozdrav za mene je nešto posebno. Za mene je to znak međusobnog uvažavanja i poštovanja.
A na naš komentar kako ima puno takvih koji pred njim ‘skidaju kapu’ u šali će reći: – Valjda nešto vrijedim. I vrijedi, cijenjen i priznat pogotovo od ljudi koje život nije pazio, a još manje mazio, ljudi oboljelih od zločudnih bolesti. – Upravo takvima dajem sebe – reći će ‘junak’ naše slijedeće priče, prim.Hussein Saghir, dr.med., spec.radiolog, subspec.ultrazvuka, trenutno v.d. Odjela radiologije Županijske bolnice Čakovec.
Specifična osoba čiji korijeni sežu iz dalekog Libanona gdje je rođen u Beirutu 1956. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu te bacalaureat 1. i 2 stupnja. Jedan je od jadanaestero djece koja su bila uključena u obiteljski posao prodaje antikviteta u šest dućana, vlasništvo oca i dvije knjižare vlasništvo starijeg brata.
– Nakon završetka školovanja i zbog tada ratnih zbivanja i razaranja u Libanonu nisam mogao ishoditi potvrde i dokumente za nastavak školovaja tako da sam proveo tri godine u Libanonu čekajući priliku za dalje studiranje u mirnoj okolini i kada su prilike dopustile uspio sam dobiti sve potrebne dokumente – reći će o sebi.
Koje godine i zbog čega Vas je put naveo u naše podneblje?
– Školske godine 1978/79. sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekao znanja iz hrvatskog jezika što je bilo preduvjet za pripremu polaganje prijemnih ispita. Položio sam prijemni ispit na Medicinskom i Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, no odluka je ipak pala za medicinu. Dolazak u ondašnju Jugoslaviju se dogodio slučajno. Kao frankofonska zamlja (op. a zemlje gdje se pretežno služe francuskim jezikom) i bivša francuska kolonija nama je bilo omogućeno studirati bez prijemnog ispita i besplatno na fakultetima diljem Francuske što je vrijedilo za aktualnu godišnju generaciju, a pošto sam izgubio tri godine čekajući, izgubio sam tu prednost.
Druga opcija je bila SAD, gdje mi je živio brat, a roditelji i ja bili smo nositelji zelene karte koja nam omogućava boravak i život tamo, no ta opcija mi nije bila draga zbog tamošnjeg nehumanog načina prema našem narodu i zbog moje odluke da ću sam bez tutora koračiti u život. Treća opcija je bila Rumunjska kao romansko-frankofonska zemlja tim više i zbog toga što je jedan prijatelj dobio tamo stipendiju, a i postojala je mogućnost za studiranje za strane studente uz samofinanciranje što je bio moj slučaj.
Sve moje dileme riješio dolazak brata koji je došao iz Berlina kući i koji je znao prilike u tadašnjim okolnim socijalističkim zemljama. Rekao mi je da je uvidio, prolazeći kroz te zemlje, da se u njima bolje živi i odabir je pao na Jugoslaviju. Tražio sam informacije u jugoslavanskoj ambasadi koja je bila blizu naše kuće i dobio sam brušure koje su opisivale uređenju države te informacije o svakoj federalnoj jedinici i autonomnoj pokrajni kao i mogućnosti boravka i studeranja na tamošnjim fakultetima. Odluka je pala na Zagreb gdje nisam znao nikoga.
Da li ste nakon studija bili u dilemi, ostati ili se vratiti u domovinu?
– Nisam jer nikada nisam bio isključiv u pronalazku rješenja, a osjećao sam se dobro jer se je tada 1985. godine rodio moj stariji sin Marwan koji se ove godine ženi. Sedam godina poslije supruga Marija, rodom iz Trakošćana, rodila mi je sina Tareka. Postao sam obiteljski čovjek kojem je ona u prvom planu. Dobro sam se adaptirao, a odlazak obitelji u bilo koju drugu zemlju predstavljao bi im težak korak.
Prvo radno mjesto?
– U prijašnjem Mediciskom centru Čakovec, nakon što sam se javio na natječaj, bio sam primljen zajedno s dr. Živkom Miševićem (op. a.danas voditelj Odjela psihijatrije). Kažem to zbog toga jer su uz nas bila primljena još četri domaća liječnika koji su ubrzo nakon obavljanja staža napustili rodni kraj.
Kako je tekao Vaš uspon u zdravstvu?
– U Čakovcu sam obavio pripravnički staž 1987. i potom radio u ambulanti opće medicine. 1990. započeo sam specijalizaciju iz radiologije koju sam nastavio u Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Zagreb. 1993. položio sam specijalistički ispit. Od tada radim kao specijalist radiologije na Odjelu za radiologiju i ultrazvuk.
Na funkciji zamjenika rukovoditelja djelatnosti, rukovoditelja Odsjeka za ultrazvuk i dijagnostiku bolesti dojke bio sam do kolovoza 2011. Od tada sam v.d rukovoditelj djelatnosti i rukovoditelj Odsjeka za ultrazvučnu dijagnostiku te Odsjeka za bolesti dojke.
Rukovoditelj sam odjel za radiologiju od 2013. Od početka veljače 2017. sam opet v.d voditelja Odjela radilogije i ultrazvuka. Imam naslov primarijusa i subspecijalizaciju iz ultrazvuka od 2014. Mentor sam specijalizantima i pripravnicima iz radiologije i ultrazvuka.
Glavni sam mentor pripravnicima inženijerima medicinske radiologije, član HLZ, Hrvatskog društva radiologa, Europskog udruženja radiologa, Hrvatskog društva za ultrazvuk u biologiji i medicini i Hrvatskog senološkog društva. Član sam upravnog odbora Hrvatskog društva radiologa HLZ. Član sam i Županijskog povjerenstva Hrvatske liječničke komore u tri mandata, a u prvom mandate od 2003. do 2007. sam obnašao funkciju zamjenika predsjednika.
Obnašao sam funkciju člana Povjerenstva za kontrolu kvalitete mamografskog skrininga pri Agenciji za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu. Član sam povjerenstva za organizaciju, stručno praćenje i kontrolu kvalitete mamografskog screening (nacionalni program) pri Minstrastvu zdravlja. Dio sam proširenog Tima za zdravstvo Međimurske županije za rak dojke u jednom mandatu. Prisustvovao sam i izlagao na brojnim kongresima, neki s međunaradnim sudjelovanjem, te sam boravio na brojnim klinikama u svrhu edukacije. Predugi bi bio spisak nabrajanja…
Što je utjecalo na Vašu specijalizaciju i subspecijalizaciju?
– Što je to grana medicine koja obuhvaća cijelu medicinu i sve specijalnosti, objedinjuje različite metode dijagnostike, zahtijeva čestu nadogradnju, nije ograničena na jedan sustav i jednu granu medicine u kojoj je nastao najveći tehnički, tehnološki i znanstveni napredak. A moja supspecijalizacija je najraširenija i najdostupnija, dokazano neškodljiva dijagnostička slikovna metoda.
Prvi dolazak u Međimurje, dojmovi?
– Kada sam se javio na natječaj za staž, došao sam vlakom, a putovanje je trajalo jako dugo. Vlak je stao maltene kraj “svakog velikog kamena”, a u sebi sam mislio kamo ja to putujem? Dolaskom u Medicinski centar obavio sam razgovor kao i liječnički pregled i tada sam sreo dr. Miševića s kojim od tada prijateljujem.
Tu ste zasnovali obitelj?
– Godinu dana sam bio sam u Čakovcu dok nisam obavio staž i dobio radno mjesto onda su došli žena i sin iz Zagreba i nastavili smo skupa živjeti. Bili smo podstanari 10 godina, a do početka specijalizacije posao mi se produžavao na kraće periode jer su smatrali da ću kao ” dotepenec” kad, tad otići. Na kraju od nas primljenih šest, kao što sam prije rekao, ostali smo samo ja i dr. Mišević, a ostali domaći su otišli i nije mi žao. Po tome ispada da smo mi domaći, a oni koji su otišli “dotepenci”.
Što je utjecalo na suradnju s ljudima oboljelih od najtežih bolesti?
– Prvenstveno ljubav prema pozivu za koji sam podredio veći dio života, iskustva drugih zemalja u radu s oboljelima od raka kao i tendencija u zdravstvu koja je podjelila čovjeka na pojedine organe što je protivno definicije o zdravlju koja je definirano kao sveobuhvatno.
Nešto više o Županijskoj ligi protiv raka?
– Jedan sam od osnivača Županijske lige protiv raka Čakovec 1998. godine u kojoj sam i danas. U njoj sam zajedno s članovima organizirao njezin rad i brojne aktivnosti te u suradnji s dr. Renatom Kutnjak Kiš izlagao na edukativnim predavanjima, održali smo sijaset radionica o ranom otkrivanju raka dojke po gradovima i mjestima Međimurske županije u sklopu projekta Zdrave županije što je, po mom skromnom mišljenju, utjecalo na odaziv na Nacionalni program za rano otkrivanje raka dojke tako da Međimurska županije ima najbolji odaziv.
Jedan sam od inicijatora osnivanja različitih klubova (Klub žena operiranih od bolesti dojke ‘Nova nada’ i njegov stručni suradnik od osnivanja 2000., Kluba larigektomiranih 1998., Kluba osoba operiranih na debelom crijevu ‘Ilko 2008., Kluba operiranih od raka prostate 2010 i najmlađeg kluba, Kluba operiranih od ginekoloških zloćudnih tumora ‘Vita’.
Pobrojao nam je dr. Saghir sve akcije Lige za koje nam prostor ne dozvoljava, a gotovo na svakoj od njih prisutan je on koji ima sreću što je okružen, dobrim, poštenim suradnicima i što postoje veliki broj entuzijasta koji doprinese ukupnom uspjehu u radu Lige. Koliki je to broj sati humanoga rada njega i njegovih najbližih suradnika? Reći će kako te sate nitko ni u snu nije spominjao niti zbrajao, a što ih je dovelo među vodeće hrvatske ‘borce’.
Opremljenost vašeg Odjela?
– Kao organizacijska cijelina Odjel je dobro opremljen, potrbno je zanavljanje nekih uređaja što nam je naše novo vodstvo bolnice obećalo kao i implementacije novih metoda dijagnostike koje će se nadam se uskoro se desiti.
Ima li kod Vas liste čekanja i kako ih rješavate ?
– Lista čekanja postoji kao i svugdje u svijetu pa čak u najrazvijenim zamljama što većim dijelu našeg pučanstva nepoznato. Pacijenti s pravom zahtijevaju da im država osigura što je obećala.Za stvarne hitne indikacije u zdravstvu sve se riješava u OHBP. Za ostale postoje objektivni i subjektivni razlozi za stvaranjem listi, od manjka osoblja pogotovo visokoobrazovanih, starosti pojedinih uređaja, veći zahtijevi za koje se ne može u postojećoj mreži udovoljiti, nove metode u liječenja i dijagnostike koje nisu osigurane ili nisu ravnomjerno raspoređene u svim dijelovima Hrvatske kao npr. magnetna rezonancija.
U rješavanju liste čekanje pokušavamo pristupiti na medicinski način, prema indikacijama što iziskuje veći napor specijalistima jer moraju analizirati svoki zahtjev i adekvatno naručiti pacijenta prema stvarnoj indikaciji. Ima i organizacijskih poteškoća, kao manjkavost osoblja na prijemnim šalterima za koje se nadam da ćemo uskoro riješiti.
Riječ, dvije o vašim suradnicima na radnom mjestu?
– Zadovoljan sam i ponosan kako se razvija Odjel za radiologiju i ultrzvuk, imamo ambiciozno, vrijedno mlado osoblja svih profila tako da se ne bojim za budućnost Odjela.
Izuzetno ste cijenjeni i poštivani među Međimurcima, a i šire. Kako to objašnjavate?
– Kao marljivi i pošteni ljudi, Međimurci prepoznaju dobre osobine i dobronamjernost. Vjerojatno su u meni prepoznali osobu koja kroz svoj rad i aktivnost pokazuje koliko voli ovaj kraj iako nije rođena ovdje.
O brojnim nagradama nećemo, no istaknite najdražu i zbog čega tešto vam one znače?
– Sve su mi nagrade drage jer ih smatram priznanjem moga rada, dobio sam odličja Hrvatske lige, najveće nagrade Međimurske županje ‘Zrinski’, od medicinske struke, ali najvaća stisfakcija i priznanje je gesta najtežih bolesnika da ste napravili nešto za njih i da ste bili i ostali dio nijihove borbe.
Kako dugo volonterski uz najteže bolesnike?
– Koliko će me služiti zdravlje. Volje i znanja imam, uvijek sam spreman za uključivaje i okupljanje raznih skupina što sam dokazao u svom radu u Ligi koja slovi kao jedinstvena udruga koja okuplja različite klubove pod jednom ‘kapom’. U drugim dijelovima Hrvatske bi imali, uz ligu, još pet udruga koje dijeluju samostalo.
Što bi još željeli unaprijediti u međimurskom zdravstvu?
– Međimursko zdravstvo je stručno razvijeno, fali mu komunikcije između različitih dijelova, ponekad unutar pojedine ustanove. Trebali bi izbjegavati okupljanja na osnovi ‘pajdašija’, osobnih simpatija jer su za razvoj potrebna različita i druga mišljenja, a ne oni koji se s tobom slažu u svemu.
Vaša veza s domovinom, koliko puta ste je posjetili postoji li nostalgija?
– Kao student sam odlazio ponekad i dvaput godišnje, poslije rijeđe, a onda dugo nisam bio. Kada stvoriš obitelj, dom ti je tamo gdje su oni. U zemlji u kojoj sam rođen ostao je samo najmlađi brat, najstariji brat i najmlađa sestra. Otac mi je umro 1985., dva brata su mi u Njemačkoj, ja ovdje, a ostali su u Americi gdje je i moja mama.
Libanon volim jer mi je prva domovina, ostao mi je u najboljem sjećanju zbog provedenog djetinstva i dio mladosti želim da ostane tako, volio bih koji put otići tamo i da moja djeca upoznaju kraj od iz kojeg je njihov tata ali se bojim da se ne razočaram zbog poslijedica rata i njegov utjecaj na ljude i ne mogu zanemariti činjenicu da je cijela moja generacija kao i moja familja rasuta po svijetu.
Želja mi je da ljudi moje druge domovine upoznaju moju prvu domovinu preko različitih web stranica poput Lebanon travel guide-wikitravel i Lebanon ministry of tourism, jer ugodno ćete se iznenaditi.
