2. veljače obilježava se kao Međunarodni dan vlažnih staništa. Ovogodišnji slogan obilježavanja ukazuje na Važnost vlažnih područja u borbi protiv katastrofa. U nastavku prenosimo priopćenje Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode vezano uz današnji dan. Autor je Siniša Golub, ravnatelj ustanove.
‘Kada govorimo o vlažnim staništima, bitno je istaknuti kako i lokalne, manje močvare i bereki imaju vitalnu ulogu u prirodnim ciklusima kruženja vode i održavanja biološke raznolikosti. U tom smislu, podsjećanja na važnost vlažnih staništa nikad dosta.
Gusto naseljeno Međimurje je uvelike isušilo svoje močvare, bilo one u središnjem dijelu poput Globetke, bilo uz rijeke Muru i Dravu. Praksa isušivanja močvara se u periodu nakon II. svjetskog rata naprosto činila ispravnom te se na lokalnoj razini nije značajnije promišljalo o važnosti močvara, ali i ostalih vlažnih staništa.
Važnosti ne samo za biljni i životinjski svijet, nego i važnosti za sigurnost i dugoročni opstanak čovjeka na određenom prostoru. Strateški su se isušivale i meliorirale močvare, da se unište legla komaraca i (često je baš tako govoreno) ostale nesnage poput zmija, žaba i ostalih vrsta.
Konkretni primjeri iz današenjeg svakodnevnog života nam pokazuju i razinu gluposti (naprosto nema druge riječi!) što su učinjene na određenim područjima koja su prije urbanizacije bila vlažna staništa.
U nakani da se prošire zone izgradnje, brojni su mjesni odbori u Međimurju isplanirali i izgradili naselja u samom srcu negdašnjih močvara, a današnji kućevlasnici na tim područjima imaju velikih problema s vodom u svojim podrumima i nikakva hidroizolacija im ne pomaže. Koncept “osvojimo i pokorimo prirodu” se prije pedesetak godina možda i činio ispravnim, dok danas ipak uviđamo da nije bilo tako…
Močvare i katastrofe? Vrlo jednostavno: za vrijeme velikih voda, oborina, poplava ili naprosto ogromnih količina padalina u kratkom vremenu (što je sve češća posljedica klimatskih promjena u našem dijelu svijeta), močvare služe kao ogromne spužve koje upijaju svu tu vodu i tako sprječavaju štetu koju bi ta voda nanijela na ljudskoj imovini.
Kad bi – primjerice – uz rijeku Muru postojale sve mrtvice i rukavci što su izvorno okruživale tu rijeku, nasipi nam uopće ne bi trebali ili bi trebali biti znatno manji. Osim toga, postoje i drugi primjeri usluga koje nam pružaju močvare, ali na današnji dan je bitno da prije svega osvjestimo postojanje vlažnih staništa i njihovu neprijepornu ulogu u ekologiji područja gdje te močvare postoje.’
