Ovo je priča o Bongu, dalmatineru koji je ostavljen da se smrzne i umre sam. Dalmatineru, koji je očito nekad bio slatko malo točkasto stvorenjce koje je vjerojatno neko dijete dobilo na poklon u vrijeme prikazivanja filmova 101 dalmatiner. A onda je slatko malo točkasto stvorenjce počelo rasti i više nije bilo slatko…
– Bilo je popodne prije Badnjaka. Poziv stiže iz Gornjeg Kuršanca. Pas ne može ustati, silno drhti, neće jesti i ne izgleda dobro. Odmah smo reagirali i pas je prevezen u naše Sklonište za životinje Prijatelji Čakovec – kažu u Skloništu.
Temperatura se nije mogla izmjeriti, bio je u stanju velike hipotermije, potpuno zapušten, s noktima koje valjda nikad nitko nije rezao, dekubitusima po nogama, mršav do kostiju.
– Od iscrpljenosti i pothlađenosti nije mogao stati na noge. Drhtao je čitavim tijelom. Opcija je bila eutanazija, no odlučili smo pokušati nadajući se božićnom čudu – kažu volonteri.
Silno su mu željeli pružiti barem malo topline i nježnosti prije nego ode s ovog svijeta. Reagirao bi na svaki dodir i mogli su satima sjediti kraj njega milujući njegovo onemoćalo tijelo. Čim bi se odmakli, krenuo je lajati, želeći još.
– Prošao je prvi dan, temperatura se podigla toliko da smo je mogli izmjeriti, sljedeći dan još malo, a na sam Božić popio je samostalno par gutljaja vode. Stao je na klimave stare noge. Svi smo ga bodrili, molili za njega. Pa, Božić je, čuda se događaju, zar ne? – pitali su se.
Njegovo zapušteno, prljavo tijelo, puno ožiljaka i rana te kožni remen s okovima koji je imao oko vrata govorilo je o teškom životu kojeg je živio. Lanac i vjerojatno neka trošna kućica bilo je sve što je Pongo imao. Bio je kastriran, što je još jedna zanimljivost, ali ne i čipiran. Tako da ne čovjeka koji je dopustio da dođe u to stanje vjerojatno nikada neće pronaći. A onda je izbačen na cestu, da se smrzne i umre negdje sam.
– Dan nakon Štefanja, probudio se nakon nemirne noći u kojoj smo dežurali kraj njega da ne bude sam jer mu je silno godila nečija prisutnost. Temperatura je bila normalna i umjesto hrane na špricu, poželio je pojesti svoj jutarnji obrok sam. Nismo mu dali mnogo, ali jeo je s apetitom. Dvije minute poslije umro je na našim rukama. Napaćeno srce nije izdržalo – pričaju tužnu priču.
Silno ih je potresla Pongova smrt kao što ih uvijek potrese smrt svih nedužnih živih bića, bilo ljudskih ili životinjskih. Pa pokušavaju u njoj pronaći neku svrhu, neko opravdanje, neku poruku.
A nalaze samo molbu – nemojte udomljavati životinje ako je sve što im možete pružiti život na lancu. Zamislite sebe da vas netko veže na lanac i ostavi tako čitav život. Svatko od nas ima temeljno pravo na život i slobodu, a okovi i lanci to sigurno nisu.
– Ako imate životinju na lancu, pustite je. Ako i ode, neka ode. Barem će doživjeti neku slobodu umjesto vječne tamnice i silne patnje. Oni su svjesna i osjećajna bića koja nam daju bezgranično mnogo ljubavi i predanosti – poručuju Prijatelji.
Za Ponga je bilo prekasno, za mnoge koji su još vezani okovima možda nije. Neka Nova godina bude godina slobode za sve njih.
