Nemoguće je točno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prepuni posudu kad ju punite, tako nakon prijatnih gesti postoji onaj, koji vam prepuni srce (Jean de La Fontaine).
No u ovoj priči nije određen trenutak, nego je određena godina početka prijateljstva, a to je prijateljstvo počelo davne 1966. godine, znači već traje pedeset godina. Akteri ove priče su dva prijatelja – Josip Harmicar – Joža iz Gorčana i Josip Đuric – Jožo iz Sumartona u Mađarskoj.
U razgovoru s poznanikom i prijateljem Josipom Harmicarom, čuli smo njegovu zanimljivu životnu priču o prijateljstvu ‘prek granice’. Mijenjali su se nazivi država, politički sustavi, puno vode poteklo je ispod ‘Murskog mosta’ kod Goričana, ali njihovo prijateljstvo je ostalo i traje već pedeset godina.
‘Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti…
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi…
Samo hodaj uz mene i budi mi prijatelj….’
Josip Harmicar-Joža, rođen je 1946. godine u Goričanu, u obitelji Marije i Ignaca Harmicar. Živjeli su na ‘Kakiji’, današnjem Trgu Svetog Leonarda. Završio je srednju školu za strojara, radio je u Sloveniji, a nakon toga se vratio bliže domu. Tako je radio u ‘Vodoprivredi’ Varaždin, a poslije i u varaždinskoj ‘Vodogradnji’ kao poslovođa na održavanju obrambenih nasipa rijeka Drave i Mure.
Joža ima puno prijatelja, poznanika, jer on je svestrana društvena osoba, član je puno udruga u Goričanu, među njima su: Ceško društvo, Prijatelji, KUD Goričan, Udruga poljoprivrednika, Crveni križ, Društvo naše djece, ali ima i puno poznanika i prijatelja u Mađarskoj.
U mjestima uz Muru gde se još govori starim hrvatskim odnosno međimurskim jezikom, u tom kraju uz Muru s druge strane upoznao je svog prijatelja Josipa Đuric iz Sumartona.
Josip Đuric – Jožo rođen je 1950. godine u Sumaronu, išao je u gimnaziju u Budimpeštu, ali je završio i školu za električara, radio je na Letenyu. Poslije pada komunizma imao je tvornicu tjestenine, a njegoga najveća ljubav je bila muzika. Joža svira harmoniku, klavijature, zna sve međimurske pjesme svirati i popevati.
Njegov otac je također bil muzičar – bandist, sviral je trubu. Joža je sviral u poznatom bendu ‘Sumartonski lepi dečki’, svirali su veselice, čak su svirali i kod nas u Goričanu, također su bili pozvani u emisiju Radija GO-GO gdje su promovirali kulturnu baštinu pomurskih hrvata u Mađarskoj.
‘Prije nekoliko dana sa akterima ove priče susreo sam u goricama Josipa Đurica iznad Sumarona u Mađarskoj’, a o početku upoznavanja i prijateljstva Josip Harmicar kaže: – Došel sam doma iz vojske 1966. godine, uzel sam biciklin i rekel sam sebi ‘idem na Mađarsku’.
Vozeči se kroz Letenje i Serdahelj dopeljal sam se u Sumarton. Pred krčmom u centru sela sam stal i štel sam promjeniti dinare u forinte , kaj si spijem nekaj. Tu pred krčmom su bili ljudi koji su govorilii po hrvatski, i ja ih pitam da li su iz Hodošama ili Donjega Kraljevca? Oni vele, mi smo tu iz Sumortana, mi smo ti mađarski hrvati.
Jedan stariji gospon je rekel: Odi dečko k nam doma na pijaču, imam ja sineka doma staroga kak si ti. Njegov sin je imel svoje društvoi i u tom društvu sam upoznal Josipa Đuric, i tak smo se mi dva odmah sprijateljili. Kak oni baš u ono vrijeme nisu mogli dojti k meni u Goričan, jer su morali pisati u Budimpeštu zamolbe da idu van Mađarske, ja sam hodal k njemu u Sumarton i tak smo se bolje sprijateljili. Negde 1969. godine vodil me je u Budimpeštu na izlet. Ja sam u ono vrijeme si kupil auta Fičeka 600, i onda sam mogel češće iti prek. K meni je prvi put došel 1969. godine na motoru i on je bil iznenađen kak se živi pri nama vu selu. Ta pajdašija i prijateljstvo opstalo je svih ovih pedeset godina.
Josip Đuric o početku upoznavanja kaže: – Te 1966. godine išel sam u drugi razred gimnazije u Budimpešti, i u ljeti dok sam došel doma na školsko ferje, jednu nedelju upoznal sam dečka iz Jugoslavije, Josipa Harmicar iz Goričana. On je bil malo stareši od mene, ali to nije bil razlog kaj si mi nebi bili prijatelji. Ja u ono vrijeme nisam mogel iti u Jugoslaviju, trebalo je zbaviti mnogo potvrdi iz Budimpešte da bi se išlo prek granice, takva je bila politika kod nas u Mađarskoj . Prvi put sam bil u Goričanu 1969.godine za fašnjek. Od petka do nedelje sam bil kod Jožija i videl kak se tu zabavlja dok su maškori.
O nerazdvojnom prijateljstu Josip Harmicar kaže: – Mi smo reklo bi se istog temperamenta, imamo skoro iste navike , uzajamno se poštujemo svih pedeset godina, čak bi se usudil reči da smo kak braća, nismo imali razlog da se posvadimo. Zajedno smo putovali po Mađarskoj i Hrvatskoj, išli na izlete i u Sloveniju i Češku.
Kroz tih pedeset godina druženja posječivamo se, hodali smo jedni k drugima na sve obiteljske proslave, rođendane, imendane, pričesti, firme ali nažalost i na sprevode. Bilo smo skupa na moru na Viru, prešli do Rijeke i Istre, bili na Plitvičkim jezerima.
Josip Đuric se nadovezuje: – Nismo gledali na financije i ekonomsko stanje , kod nas u Mađarskoj se teže živjelo, ali i mi smo snalazili da bi nam bilo bolje u životu. Pomagali smo jedan drugome, nabavljali robu i stvari koje su bile jefitinije bilo s koje strane granice. Mi imamo vikendicu na Balatonu, pa smo često i tamo išli na izlete i zajednička ljetovanja.Teško mi je sad sjetiti se svih dogodovština kroz tih pedeset godina prijateljstva, ali bilo ih je puno. Sad smo obojica u mirovini i samo se sjećamo onih mladenačkih dana.
Pitao sam Josipa Đuric o njegovoj mladosti, kako je bilo živjeti u Mađarskoj u doba ‘željezne zavjese’, a on kaže: – Pamtim tenkove u mojem selu, ali i u Serdahelju. Cijevi su im bile uperene prema Goričanu. Mi djeca hodala smo okolo tih tenkova, nismo baš razumjeli zašto je tu vojska. Ruska vojska nam je u selu na crkvi srušila zvono – turenj.
Moj djed je 1927. godine emigrirao u Kanadu a kad sam se ja rodio 1956. godine se vratio, ali nije dugo izdržao i opet je otišao u Kanadu. Kao djeca nismo odlazili u sela gdje se govorilo mađarski, jer nismo ni znali govoriti mađarski, ali i zbog toga što su nas zvali pogrdno ‘Kroboti’ (Hrvati). Hodao sam u Serdahelj u školu, tamo sam u kulturnoj grupi naučio svirati harmoniku.
U to doba smo u selu imali smo limenu glazbu – bandiste, a otac je svirao trubu. Volim glazbu, sa svojim sastavom svirali smo po svadbama i proslavama u ovom okruženju ali smo svirali i u Međimurju. Posebno se sjećam sviranja i druženja sa članovima Limene glazbe Goričan i njihovim kapelnikom Leonardom Gudlin-Lenekom koji je često dolazio k nama i skupa s nama svirao na svadbama.
Josip Harmicar sjeća se događaj iz 1956. godine, kada se Mura zbog velike hladnoće smrzla, led je bio debel, a kako je u to vrijeme bilo teško živjeti u mađarskoj, ali i zbog politike, puno mađarskih obitelji je prelazilo smrznutu Muru i prolazilo kroz Goričan, te išlo u zemlje europe za boljim životom.
Koliko je Josip Harmicar bil preko, bi si čovjek mislio da si je i tu ženu našel, ali nije tak. Svoju suprugu Tereziju je upoznal u Goričanu i oženili su se 1970. godine. No i Josip Đuric je svoju suprugu Irenu upoznal u susjednom selu Bečehelj, te su se oženili 1971.godine. Zanimljivo je da nisu bili jedan drugome u svatovima, govori nam.
Ako su Joža i Jožo prijatelji, nekoliko riječi o njihovim boljim polovicama. Irena je iz mađarske obitelji i nije znala ništa govoriti hrvatski, ali se naučila i govori starim međumurskim jezikom, kako su govorili u obitelji Đuric. Terezija ne govori mađarski, jer kaže nije bilo potrebe da uči mađarski kad svi govorimo hrvatski. Razgovaraju o svemu i također kažu da se slažu kao rođene sestre.
Nedugo je Josip Harmicar proslavio 70. rođendan a prijatelj Jožo ga je ugodno iznenadil. Naime, kako su kod Harmicarovih bili gosti, začuli su sviranje na ulici. Upitali su se čiji su to svati i pogledali kroz prozor, a kad tamo bandisti iz Sumartona skreću u dvorište Harmicarovih. Suze radosnice Josipa Harmicara tekle su tak dugo, dok bandisti nisu prestali svirati.
Na ovaj susret i druženje u goricama obje obitelji su donjele i foto albume. U njima je puno slika koje govore o njihovom prijateljstvu i zajedničkim izletima. I na kraju ove priče što reči: Dao Bog da si budu još čudej leta tak dobri prijatelji kak su do ve bili.
